"Sarajevo Safari" - je li pravosuđe zakazalo?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 16.12.2025. 27:56 Min.. Verfügbar bis 16.12.2026. COSMO. Von Nenad Kreizer.
"Sarajevo Safari" - je li pravosuđe zakazalo?
Stand:
Nenad Kreizer, Amir Sužanj, Boris Rabrenović
Tužiteljstvo u Milanu je trideset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini pokrenulo proces protiv osoba koje su navodno za vrijeme rata odlazile u Sarajevo kako bi tamo pucale po građanima opkoljenog grada. Čitava priča je u medijima dobila naziv "Sarajevo Safari"? Nenad Kreizer razgovara s Denisom Džidićem iz istraživačkog centra BIRN i reporterom Amirom Sužnjem o političkoj i pravosudnoj pozadini priče oko bogatih snajperista sa zapada.
Trideset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini i opsade Sarajeva, na naslovnicama svjetskih medija su se posljednjih tjedana ponovo našle slike stradanja građana Sarajeva od 1992. do ‘95. godine.
Razlog za to je vijest da je italijansko tužiteljstvo pokrenulo istragu o, kako se navodi, turistima snajperistima, koji su uhodanim kanalima dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i plaćali velike svote novca kako bi ubijali civile, pogotovo žene i djecu. Istragom su već navodno identificirane neke osobe koje se dovode u vezu s ovim monstruoznim zločinima.
Otvaranje istrage o osobama koje su za novac ubijale građane Sarajeva u vrijeme opsade grada od 1992. do ‘95. godine, koju je pokrenulo italijansko tužilaštvo, odjeknulo je glasno, ne samo u Sarajevu, nego i mnogo šire. Iako su prošla tri desetljeća od završetka rata, oči to je da su događaji u vrijeme opsade grada i danas nedovoljno rasvijetljeni uprkos dokumentima i presudama Haaškog tribunala i domaćih sudova.
Postavljamo i pitanje neučinkovotosti i bosanskohercegovačkih pravosudnih tijela u rasvjetljavanju zločina tijekom rata u devedesetima.
Naš sarajevski dopisnik Amir Sužanj uvodi nas u cijelu priču.
Amire, kako su ljudi u Sarajevu doživjeli ovu vijest o otvaranju istrage i ponovnog otvaranja ovog slučaja?
Ovo je vrlo teška i bolna tema za ljude u Sarajevu, u prvom redu one koji su rat proveli u opsadi, a posebno za građane koji su izgubili članove svojih porodica, a takvih je mnogo u Sarajevu. Teško je pronaći porodicu, koja u ratu nije izgubila nekoga iz bliže i dalje familije. Posebno je ova vijest potresno odjeknula u porodicama ubijene djece od ‘92. do ‘95. godine jer se svakome stravično teško suočiti sa saznanjem da je njegovo dijete možda ubijeno iz nečije bolesne, morbidne obijesti i jer se neko, plaćajući veliki novac krugovima u Vojsci Republike Srpske da organizuju njegov dolazak i dovedu ga na položaje oko grada, igrao gospodara života i smrti, a ubijeni ljudi, čak i djeca, su u tom stravičnom lovu tretirani kao lovački trofeji. Posebno boli činjenica da su njihovi dolasci bili organizovani poput turističkih putovanja gdje im je sve bilo pripremljeno i omogućeno za visoku cijenu koju su plaćali. Ljudi ne mogu da povjeruju kako je za taj strašni pohod na stanovnike opsjednutog Sarajeva postojao cjenovnik i da se najviše plaćalo za ubijanje djece.
Penzionisani brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Edin Subašić potvrdio je da su o tome postojala saznanja još 1993. godine, da je za to bio potreban cijeli logistički lanac i da je riječ o bogatašima, koji su bili vrlo uticajni u njihovim sredinama i koji su bili u poziciji da onemoguće pokretanje istraga.
“Nije to problem za koji se baš nije znalo u Italiji, ali jednostavno se nije otvaralo jer oni su svojim uticajem, autoritetom, mogli da zaustave efikasne istrage. To su do sada uspijevali. Međutim, ovolika količina dokaza, koja je natjerala tužioce da otvore istragu, i ovoliki pritisak javnosti mislim da je sada prevagnuo tu njihovu moć i da će se sada nešto desiti. Ovaj podatak je vjerovatno vjerodostojan jer je rezultat jednog vrlo studioznog istraživanja talijanskog književnika i publiciste Encia Gavacenija, koji je došao do podataka da je, zapravo, cijena dostizala čak nekih 100 hiljada eura za taj jedan vikend u Sarajevu. Samim tim elementima, dakle, udaljenosti, onda težine kretanja kroz ratnu zonu, upućuje nas da je tu moralo da bude vrlo dobre organizacije u koju su, osim ljudi koji su ih okupljali u Italiji, morali biti uključeni isto tako i ljudi iz obavještajno-sigurnosnih struktura Srbije i Vojske Republike Srpske”.
Nekadašnji visokopozicionirani operativac Vojne obavještajne službe Edin Subašić nas svojom izjavom vraća na sam početak priče. Kako je uopšte počelo sve ovo što je sada dovelo do otvaranja istrage?
Istraga je pokrenuta na temelju filma “Sarajevski safari” slovenačkog autora Mirana Zupaniča, koji je prikazan 2022. godine na festivalu dokumentarnog filma, koji je organizovala prestižna medijska kuća Al Jazeera. Međutim, prvi vjerodostojni dokazi o tom bolesnom lovu na ljude dokumentovani su u haaškom Trbunalu još 2007. godine svjedočenjem bivšeg američkog marinca Džona Džordana, koji je prvi put pomenuo takozvane turiste-snajperiste, grupe ljudi koje je u više navrata primijetio u pratnji lokalnih vojnika i oficira Vojske Republike Srpske, koji su bili naoružani puškama nalik na visokosofisticirano lovačko oružje. Uprkos tom svjedočenju, ništa se nakon toga nije dogodilo. Na temelju tih podataka italijanski novinar Ecio Gavaceni, zajedno s advokaticom Nikolom Brigidom i bivšim sudijom Gvidom Salvinijem, u januaru 2025. državnom tužilaštvu u Milanu predao je dosije u kojem je navedeno da je više od stotinu državljana Italije, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Švicarske, Rusije i još nekih zemalja učestvovalo u tim zločinima, plaćajući velike svote za organizaciju tog putovanja.
Zar nije malo nelogično da istragu o tome podiže italijansko, a ne Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Čuli smo Edina Subašića koji je svjedočio da se o tome znalo još u vrijeme tih događaja 1993. godine?
E, to je vrlo interesantno pitanje koje postavljaju i mediji u Bosni i Hercegovini. Nakon prikazivanja filma “Sarajevski safari” 2022. godine, užasnuta dokazima o tim zločinima, tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela je krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, a nakon toga je, kako je potvrdila pred kamerom Televizije Bosne i Hercegovine, krivičnu prijavu i njenu dopunu dostavila i tužiocima u Milanu.
“Tada sam osjetila veliku odgovornost i kao čovjek i kao Sarajka, ali prije svega kao tadašnja gradonačelnica Sarajeva, da djelujem institucionalno, tako da sam 2022. godine podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Odjelu za ratne zločine, gdje sam navela sve ono što mi je tada bilo poznato iz samog filma. Nekoliko mjeseci nakon prve krivične prijave koju sam podnijela, došla sam i do nekih novih podataka, tako da sam napravila dopunu postojeće krivične prijave. Stavila sam se na raspolaganje za svjedočenje tužilaštvu u Milanu i čitav jedan tim neće odustati. Ja se nadam da će istraga pokazati nove činjenice. Mislim da već tužioci u Milanu čak imaju imena i prezimena”.
Amire, šta je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine poduzelo nakon njene krivične prijave?
To je posebna priča u cijelom ovom teškom i sumornom slučaju. Brojni mediji pokušali su od Tužilaštva Bosne i Hercegovine dobiti informaciju u kojoj fazi je ovaj predmet i šta je poduzeto na temelju krivične prijave bivše gradonačelnice, ali dobili su samo šturi odgovor da je predmet u obradi i da tužilačka odluka još nije donesena.
Kako na takve odgovore Tužilaštva gledaju građani Sarajeva, pogotovo sad, nakon što je Tužilaštvo u Milanu pokrenulo istragu, a ono u Sarajevu nije?
Građani su, kako se zaključuje po brojnim medijskim anketama, ali i društvenim mrežama, odavno izgubili povjerenje u domaće pravosuđe, ne samo kad je riječ o procesuiranju visokih funkcionera za korupciju, nego posebno kad je riječ o procesuiranju ratnih zločina. Udruženja žrtava i pojedini pravni stručnjaci ukazuju na to da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine za 30 godina nije podiglo nijednu optužnicu za zločine počinjene tokom opsade Sarajeva uprkos doslovno hiljadama dokaza, od kojih je veliki broj priložen tokom suđenja u Tribunalu u Haagu – ni za jednog ubijenog civila, ni za jedno dijete! Umjesto toga, Tužilaštvo podiže optužnice protiv nekadašnjih pripadnika Policije i Armije Bosne i Hercegovine, i to za slučajeve koji su obustavljeni i pred haškim Tribunalom zbog nedostatka dokaza. Jedan od takvih slučajeva je i poznata “Dobrovoljačka”, za koju je Tribunal u Hagu konstatovao kako je kolona JNA, koja je u središtu tog slučaja, bila legitimna vojna meta, ali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine uprkos tome naknadno podiže optužnice za iste te slučajeve, potpuno ignorišući, bar tako tvrde udruženja žrtava, dokaze o sistemskom teroriziranju građana Sarajeva u vrijeme opsade.
Kako to tumače udruženja žrtava?
Sudeći prema njihovim izjavama, oni se uzdaju u pravosudne institucije Italije, bar kad je riječ o ovom slučaju. Od pravosuđa Bosne i Hercegovine više ništa ne očekuju osim da, kao i do sada, provjerava navode. Čuju se čak ocjene da pojedini krugovi u tužilaštvu sistemski opstruišu bilo kakvu mogućnost procesuiranja zločina nad građanima Sarajeva. Međutim, i ovaj slučaj koji vodi Tužilaštvo u Milanu, suočiće se s mnogo poteškoća. Brojni svjedoci ovih strašnih događaja više nisu živi, za trideset godina moguće je da su izgubljeni i neki dokazi i uopšte, mnogo je tu izazova za jedan ovakav proces. Najbolju definiciju onoga što čeka milansko tužilaštvo dao je, opet gostujući na Televiziji Bosne i Hercegovine, novinar Semir Mujkić, koji godinama prati sudske procese.
"Mislim da je dobro da su se uključili da riješe to, ali mislim da tu postoji jako veliki problem kako sada to dokazati, ko su ljudi koji su bili svjesni toga, koji znaju, da li će oni svjedočiti... Mislim da treba vrlo pažljivo pristupati i izvještavanju, a i generalno raspravljanju o ovoj temi”.
O slučaju "Sarajevo Safari" govorimo i s Denisom Džidićem, direktorom Balkanske istraživačke mreže BIRN.
Gospodine Džidiću, što se može očekivati kao rezultat istrage koja je pokrenuta 30 godina nakon okončanja opsade Sarajeva, a povezana je s tzv. Sarajevo safarijem.
Nisam uvjeren da se tu može previše očekivati. Toliko je vođeno istraga u Haaškom tribunalu, u mehanizmu za međunarodne krivične sudove, u sudovima, tužilaštvima u regionu i do te mjere imamo, rekao bih poražavajuće rezultate koji se tiču procesuiranja opsade Sarajeva. Dakle, u Haškom tribunalu imamo dvojicu komandanata sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomira Miloševića i Stanislava Galića koji su osuđeni za kampanju granatiranja Sarajeva tokom cijelog rata. Poslije toga nismo imali ni jednu osobu koja je procesuirana na bilo koji način kao direktni počinilac ili kao neki komandant srednjeg nivoa koji je direktno naređivao ispaljivanje granata, projektila ili za snajperske djelovanje. Mislim da u tom kontekstu istrage koji se tiču volonterizma, dakle volontera koji su navodno dolazili na ratišta, rekao bih da u toj realnosti, rekao bih da ne očekujem previše od njih. Sa jedne strane, a sa druge strane mislim da je indikativno da se one vode u Italiji, a ne od strane tužilaštva u Bosni i Hercegovini gdje imamo preko dvadeset i pet tužilaca u timu tužilaštva Bosne i Hercegovine koji rade isključivo na predmetima ratnog zločina i koji su samo tome fokusirani od osnivanja te institucije 2004. godine. I mislim u samoj konačnici da je bilo i dosta nelogičnosti u samoj toj priči. Od toga preko koje rute su dolazile te osobe, pa se govorilo o aerodromima za koje svi mi koji pratimo te teme znamo da su bili zatvoreni tokom rata. Poslije toga znamo za niz osoba koje su bile u i oko Sarajeva, međunarodnih novinara, eksperata vojnih koji su se vrtjeli na tom području, a od kojih nitko nije vidio bilo šta što bi ličilo na to na nekom masovnom nivou. Dakle, ne govorimo ovdje da se to nije desilo u nekim vrlo pojedinačnim slučajevima, ali bih rekao da bilo koja sistemska očekivanja od toga da je tu bilo nešto što je jako veliko bilo u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini je promašeno. I nažalost rekao bih na samom kraju da to pokazuje jednu vrstu naše fiksacije na senzacije. Dakle, umjesto da vi imate proteste u Bosni i Hercegovini desetina hiljada ljudi koji insistiraju na tome da komandanti koji su držali grad pod opsadom i ubijali sistematski osobe i terorizirali ih budu odgovorni, mi se bavimo senzacijom. Nekim safarijem koji, i ako je postojao, rekao bih da je maksimum ljudi koji je mogao doći i uraditi tako nešto bio ispod pet ili deset.
Amire, brojni regionalni mediji objavili su tvrdnje kako je aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić imao značajnu ulogu u kontaktu sa strancima koji su dolazili da za novac ubijaju Sarajlije.
Da, brojni mediji su pisali o tome otkako je objavljena vijest o pokretanju istrage u Milanu, povezujući Vučića sa organizacijom ovih smrtonosnih ekskurzija. Prema ovim medijskim tvrdnjama, Vučić je imao vrlo važnu ulogu, čak se piše da je bio kontakt osoba i vodič za te bogate lovce na ljude. Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić otišao je korak dalje i tužilaštvu u Milanu podnio tužbu protiv predsjednika Srbije, tvrdeći da je Vučić, tada mladi dvadesetogodišnji dobrovoljac na sarajevskom ratištu, sarađivao s tim morbidnim turistima-snajperistima na položajima oko Jevrejskog groblja, jednog od položaja Vojske Republike Srpske u neposrednoj blizini samog centra grada, s kojeg su snajperisti svakodnevno ubijali građane Sarajeva. Gostujući na beogradskoj televiziji Informer, Vučić je odbacio navode o umiješanosti u “Sarajevo safari” tvrdeći da je na Palama kod Sarajeva, tadašnjem središtu vojnog i političkog vrha Republike Srpske, uprkos nekim snimcima za koje se tvrdi da ga prikazuju kako nosi pušku, bio isključivo kao novinar jer je, kako kaže, znao engleski jezik. Najavio je tužbe protiv više međunarodih medija koji su ga doveli u vezu sa ovim slučajem.
“Ne samo da nikad nisam nosio snajper, ne samo da nikad nisam čuo za nekakav safari i ne verujem da je to postojalo, ništa im ne verujem... I tamo gdje govore da je puška, vidite kako su brutalno lagali, to je bio stativ od kamere na snimku koji pokazuju. Angažovaću najbolje advokate od Gardijana, Dejli mejla, sve te, angažovaću najskuplje svetske advokate, po učinku, koliko naplatite, uzmete procenat. Ostatak ću da podelim nekoj deci negde jer ja verujem da mogu da uzmem milione za ovo”.
Kaže predsjednik Srbije Vučić, ali ono što ne ide na ruku njegovim argumentima da se bavio samo novinarskim poslom su neki raniji snimci, a posebno iskazi dugogodišnjeg Vučićevog političkog mentora, predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, nekadašnjeg organizatora srpskih paravojnih formacija koje su učestvovale na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Evo njegovog iskaza tokom suđenja u Hagu.
“Naš generalni sekretar Aleksandar Vučić pre ulaska u stranku Bio je dobrovoljac kod Slavka Aleksića (lokalni komandant u sarajevskom naselju Grbavica) na Jevrejskom groblju”.
Ovo je ulomak svjedočenje Vojislava Šešelja u Haagu.
Samo još da dodam da je spomenuti Slavko Aleksić bio lokalni komandant u sarajevskom naselju Grbavica.
I kakve su prognoze i šta kažu pravnici – hoće li Vučić biti dio procesa u Italiji?
Teško je o tome govoriti u ovom trenutku. Medijski navodi o njegovoj ulozi su različiti, ali Edin Subašić, bivši visoki operativac Vojne obavještajne službe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, kojeg smo čuli u prvom dijelu naše emisije, rekao je u jednoj opsežnoj emisiji Televizije Federacije BiH o ovoj temi da bi Vučić mogao odgovarati za brojne druge optužbe, ali da, prema postojećim saznanjima, nije bio dio “Sarajevo safarija”.
"Daleko od toga da bih branio Vučića u tom kontekstu, međutim, on treba da odgovara za klasično snajperisanje, a ne za učešće u “Sarajevo safariju”... Jer kad govorimo o “Sarajevo safariju”, onda se radi o strancima, koji su plaćali velike iznose da dođu i da pucaju iz sasvim drugih motiva na ljude. Kad se govori o Vučiću i o dokazivanju njegovog učešća, nikad nije otvorena zvanična istraga o njegovoj odgovornosti”.
Eto, kolega, ovoj izjavi bivšeg obavještajca Edina Subašića o ulozi Aleksandra Vučića u “Sarajevo safariju” za kraj ćemo dodati i da je riječ o jednom izuzetno osjetljivom procesu od kojeg udruženja žrtava očekuju mnogo, i to zbog jednog krajnje razočaravajućeg razloga – što ga vodi pravosuđe u Italiji, a ne domaće pravosudne institucije. To je u ovom trenutku jedna iznimno porazna činjenica za pravosudni sistem Bosne i Hercegovine.
