Bezimeni grobovi: Balkanska ruta izbjegličkih tragedija. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 30.03.2026. 26:21 Min.. Verfügbar bis 30.03.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Bezimeni grobovi: Balkanska ruta izbjegličkih tragedija
Stand:
Nenad Kreizer, Amir Sužanj, Nada Pester
Uzduž Balkanske rute nalaze se mnogi bezimeni grobovi onih koji su na putu prema Evropi ostavili svoje živote pokušavajući prijeći opasne granice. Jedna od takvih je izmedju Srbije i Bosne i Hercegovine koju dijeli rijeka Drina. Zahvaljujući grupi aktivista na obje strane identificiraju se nepoznate žrtve i o njihovoj sudbini obavještavaju obitelji. Nenad Kreizer razgovara s aktivistom iz Tuzle Nihadom Suljićem i kolegom Amirom Sužnjem o svjedocima izbjegličkih tragedija uzduž Balkanske rute.
Ovo je godina u kojoj Europska unija postrožuje svoju migrantsku politiku. Jedan od glavnih aspekata ovih promjene je i mogućnost izgradnje prihvatnih centara izvan granica država EU-a u kojima će potencijalni azilanti čekati na rješenje svojih zahtjeva za azilom. Upitno je sada što to znači u da li sljedi "eksternalizacija" migrantske politike na treće zemlje - one koje nisu članice EU. Predložene su i zemlje zapadnog Balkana, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Kosovo - reakcije su različite, dok BiH izričito odbija, u Sjevernoj Makedoniji traju rasprave a samo je Kosovo odmah navodno otvoreno za suradnju ali ako dobije sigurnosno-političku podršku.
Jedno od pravila je i pravednija raspodjela izbjeglica po zemljama članicama ali i bolja zaštita vanjskih granica Europske unije.
Pravila bi trebala stupiti na snagu sredinom godine, trenutno traje procedura prihvaćanja zakona u Europskom parlamentu a već je sad jesno da će nakon njihovih stupanja na snagu neregulirana migracija u Europu biti još teža.
Postoje strahovanja da bi se ponovno mogla aktivirati tzv. Balkanska ruta preko koje su stotine tisuće izbjeglica stigle u zemlje Europske unije. Istodobno postoje strahovanja da bi ponovno moglo doći do tragedija i gubitaka ljudskih života prilikom opasnih pokušaja prelaska granica.
O tome koliko su ovi prelasci opasni svjedoče i mnogi poginuli i mnogi neimenovani grobovi, posebice onih koji su se utopili pokušavajući prijeći Drinu koja je ujedno i granica između Srbije i Bosne i Hercegovine.
S kolegom Amirom Sužnjem govorim o inicijativama aktivista koji se trude da se saznaju imena tih neimenovanih poginulih i da se njihovim obiteljima omogući da dostojanstveno pokopaju svoje bližnje.
Amire, Bosna i Hercegovina je, kao zemlja na migrantskoj balkanskoj ruti, danas posuta grobovima sa oznakom NN. Šta kaže statistika o tragedijama migranata?
Podaci govore da je od kraja 2016. godine više od 100 ljudi izvučeno iz rijeke Drine. Stradali su pojedinačno, pokušavajući da pređu rijeku, ili u grupama koje su organizovali krijumčari, gdje su se ponekad utopile čitave porodice. Najteža tragedija dogodila se u avgustu 2024. godine, kad se pri jednom pokušaju prelaska iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu utopilo 11 ljudi, među njima i porodica sa devetomjesečnom bebom. Njihova tijela pronađena su uz same obale zarasle travom i žbunjem, u korijenju drveća ili poluzatrpana riječnim pijeskom, svjedočio je još tamo u proljeće 2024, kad je takvih slučajeva bilo najviše, pripadnik Gorske službe spašavanja Bijeljina Miroslav Vujanović.
"Nažalost, poslije toliko velikih, dugih kilometara, Drina im je bila prepreka ka konačnom cilju, Ovdje, u Bijeljini, mi smo izvadili na desetine tih utopljenika, unesrećenih ljudi. Mi dobijemo dojavu da se nalazi NN lice u vodi, to jest beživotno tijelo Odemo na teren i, ako je Drina velika, imamo i mi problema, ali još nijedan čovjek nije ostao ako smo ga uočili da ga nismo izvadili”.
No broj utopljenika se vremenom povećavao, a to je sigurno stvaralo i nove izazove.
Da, postalo je jasno da će broj žrtava biti veći. Ti ljudi su, sasvim prirodno, morali biti sahranjeni. Tako su uz obale Drine, umjesto pojedinačnih grobova u početku, formirana groblja na nekoliko lokacija – u Loznici, na srbijanskoj strani rijeke, i u Bijeljini, Bratuncu i u Karakaju kod Zvornika na bosanskoj obali. Tu su ukopavani stradali migranti, većinom sa oznakom neidentifikovanih osoba.
Da li to znači i konačno zaključivanje sudbine osoba koje su na svom stradalničkom putu upravo tu, na Drini, okončale svoj život?
Ne. Upravo tu počinje jedna nova, humana dimenzija tragedije ovih ljudi izdaleka. Nakon što su počeli sve masovnije nicati grobovi sa oznakama NN, ista humana ideja spojila je nekoliko ljudi, koji nisu htjeli dozvoliti da ove nesretne žrtve, čija imena se uglavnom ne znaju, jednostavno proguta zaborav. Tako su se u toj misiji našli aktivista za ljudska prava tuzlanske organizacije “Djeluj.ba” Nihad Suljić, patolog iz Bijeljine doktor Vidak Simić, predsjednik organizacije sa sjedištemu u Austriji “SOS Balkanroute” Petar Rosandić i još nekoliko pojedinaca i organizacija, koje su sebi stavile u zadatak da ljudi pokopani u migrantskim grobljima oko Drine ne ostanu tek puke bezimene žrtve.
O žrtvama i humanitarcima, kao svjedočanstvo, je scenarist i režiser Alen Drljević snimio dokumentarni film pod nazivom “Bezimeni”, koji je nedavno prikazan na Federalnoj televiziji u Sarajevu. To je priča i o migrantima-žrtvama, ali i o ljudima koji ne daju da te žrtve proguta tama zaborava. Kako je primljen taj film?
Da, taj film priča o velikim naporima te grupe humanista, koji su se ujedinili. Upravo njihova zasluga je što su ta groblja uopšte uređena i što su stvoreni uslovi da se na osnovu uzoraka DNK jednog dana otkrije identitet stradalih migranata. Jedan od njih je direktor organizacije „SOS Balkanroute” iz Austrije, Petar Rosandić, koji kaže kako je bilo prosto ljudski neprihvatljivo da se tim ljudima, koji su prešli hiljade kilometara prije nego što ih je smrt našla na Drini, ni za grob ne zna.
“41 nadgrobni spomenik je napravljen. Dakle, ljudi su bili pokopani na rubu groblja, neadekvatno, drvene ploče su se već bile srušile i to smo doveli u red. Tu je prvenstveno najzaslužniji aktivist Nihad Suljić, koji je se brine o tim slučajevima i kojem se javljaju obitelji iz Maroka, iz Afganistana, iz Sirije, u potrazi za svojim najmilijima. Ti svi ljudi su preminuli u rijeci Drini. To je nešto što smo uspjeli napraviti da se ta groblja srede, da to adekvatno izgleda, a podigli smo i spomenik žrtvama “Tvrđave Evrope” na balkanskoj ruti”.
Petar Rosandić
Petar Rosandić zaslužan je za brojne humanitarne akcije na „Balkanskoj ruti“, ovdje se zajedno s ostalim humanitarcima zalaže za sjećanje na one koji su stradali i sahranjeni kao bezimeni i kroz otkrivanje njihovih identiteta. Tu je i podrška jednog patologa vrlo bitna.
Tako je. Alfa i omega tog dijela projekta spašavanja od zaborava je patolog iz Bijeljine, doktor Vidak Simić, koji je i prije nego što ga je sudbina u istoj misiji spojila s Nihadom Suljićem, praktično sam, iz sopstvene ljudske potrebe, radio na prikupljanju uzoraka kojim bi se DNK analizom kasnije mogao utvrditi identitet ljudi koji leže pod NN oznakom. Prisjeća se da su se još krajem 2016. godine pojavili prvi slučajevi utopljenih migranata. Zakonski je propisano da se uzorci čuvaju 36 mjeseci, odnosno tri godine, ali ovaj čovjek je odlučio da ih trajno čuva – ko zna kad bi neko mogao krenuti u potragu za nekim od ovih nesretnih ljudi:
“Pošto su to uglavnom tijela koja su neprepoznatljiva, odnosno u nekoj poodmakloj takozvanoj truležnoj fazi, a i ako su prepoznatljiva, obavezno uzimam uzorak, koštani uzorak, odnosno dio kosti za eventualnu DNA analizu”.
O tragediji migranata koji su umrli na putu prema Evropskoj uniji razgovaramo sa aktivistom i osnivačem Udruženja "Djeluj.ba" iz Tuzle Nihadom Suljićem, čovjekom koji se najčešće spominje kad je riječ o nastojanjima da se migranti umrli u Bosni i Hercegovini i njihova imena spase od zaborava.
Gospodine Suljiću, koliko je do sad bilo uspješnih identifikacije od strana obitelji? Jer to je vaš cilj prije svega, ljude se nažalost više ne može spasiti, ali bar im se može u smrti pružiti neko dostojanstvo. Koliko je bilo tu pronađenih od strane obitelji?
Mi smo imali identifikaciju preko 15 slučajeva, što u Srbiji, što u Bosni i Hercegovini. Rijeka kao rijeka, rijeka Drina u ovom slučaju, prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Srbije, ne bira. Tijelo izbaci nekad na bosansku obalu, nekad na srbijansku.
Ono što je bitno pomenuti jeste da smo mi krenuli ni od čega. Ja uopšte nisam bio pripremljen profesionalno niti na bilo kakav drugi način da to radim, ali vođen jednom iskrenom namjerom da neko sazna gdje počiva njegov sin, njegov brat, njegova majka, sestra, krenuli smo i imamo pojedinačne identifikacije njih preko 15 za sad. Ono što je jedna velika, da tako kažem, možda i historijska pobjeda jeste da radimo zajedno sa Međunarodnom komisijom za nestale, ICMP. Vrlo simbolično upravo ta Međunarodna komisija za nestale vratila je identitet hiljadama i hiljadama žrtava sukoba 90-ih u Bosni i Hercegovini i regionu.
Zajedno s njima sada radimo prvih 30 i nekoliko slučajeva identifikacije nastradalih izbjeglica utopljenih u rijeci Drini između Srbije i Bosne i Hercegovine, tako da će se taj broj zvanično identificiranih žrtava, nadam se, svakodnevno povećavati.
Što za vas osobno znače ti kontakti s obiteljima ljudi koji su izgubili život, što ste saznali iz njihovih priča?
Ono što ja znam već jako dugo, već 10 godina, a to je da su to ljudi koji su svoj život izgubili isključivo zato što nemaju dovoljno jak pasoš, što imaju u jednom trenutku pogrešnu boju kože, pogrešnu religiju, pogrešan jezik ili bilo koji drugi identitet.
Dakle, to je njihov jedini grijeh. U odnosu sa obiteljima, to je vrlo emocionalno, jer znate, mi u Bosni i Hercegovini možda najbolje možemo razumijeti nekoga ko je izgubio nekoga svoga zbog navedenog i jedina utjeha, jedina svrha njegovog života jeste da konačno sazna gdje počiva tijelo nekoga voljenog.
Vrlo je emotivno komunicirati s porodicama, iako ja te ljude nisam upoznao žive, ja sam saznao njihove snove, njihove ambicije, njihove ciljeve. Prosječna starosna dob, prema mom nekom internom istraživanju, jeste 23 godine.
Najmlađa žrtva koja se utopila u rijeci Drini bila je devetomjesečna beba Lana iz Sirije koja se utopila zajedno sa svojim roditeljima. Zaista svaki kontakt sa porodicama je poseban i svaki kontakt zapravo svjedoči koliko su to ljudi poput nas, poput onih u Europskoj uniji ili bilo gdje drugo.
Dakle, prije i poslije svega ljudi.
Govorili smo, Amire, u dosadašnjem toku emisije uglavnom o ljudima koji su stradali u Podrinju, prilikom pokušaja prelaska iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Međutim, migrantska drama ima posebno teške forme u Unsko-sanskom kantonu ispod Plješevice. Što se događa na tom prostoru?
Samom svojom geografskom pozicijom, jer se nalazi na granici sa Hrvatskom, najbližom članicom Evropske Unije i „schengen-zone“, Unsko-sanski kanton trpi velike probleme i ogroman teret od početka migrantske krize. Odakle god da idu balkanskom rutom, migranti su stizali u to područje, gdje su formirali svojevrsne baze za prelazak u šengenski prostor, uglavnom preko teško prohodne planine Plješevice. Tu su tokom krize izgrađeni i migrantski centri poput Lipe kod Bihaća, finansirani od međunarodnih organizacija i institucija države, ali je na tom području bio čitav niz ilegalih migrantskih kampova iz kojih su migranti polazili na svoje mnogobrojne pokušaje prelaska hrvatske granice. Tu su se zadržavali mjesecima čekajući priliku da ilegalno pređu granicu živeći u strahovito teškim uslovima kakvi su vladali u tim kampovima – hladnoći, oskudici i neopisivoj prljavštini jer nije bilo nikakvih uslova za higijenu. U pravilu su se tu i vraćali nakon neuspješnih pokušaja da se domognu Evropske unije, vrlo često donoseći mučne priče o brutalnosti policije Hrvatske, premlaćivanju i pljački koju su policajci počinili nad njima prije nego što bi ih vratili na bosanskohercegovačku stranu granice. Tako su predstavljali i veliki socijalni, ali povremeno i sigurnosni problem za kantonalne vlasti i stanovništvo Unsko-sanskog kantona.
Ako su se tu zadržavali tako dugo i ako su živjeli u tako teškim uslovima, je li bilo smrtnih slučajeva?
Naravno. Neki su stradali od hladnoće, a bilo je i slučajeva ubistava, pa je i u Bihaću, otvoreno migrantsko groblje sa istim motivima kao u području uz rijeku Drinu. Volonter organizacije “SOS Balkanroute” Asim Karabegović kaže da su projekat uradili da ljudi koji leže u grobovima ne bi bili zaboravljeni i da bi bila očuvana bar prilika da na eventualni zahtjev njihovih porodica budu ekshumirani i vraćeni u matične zemlje.
"Nakon uređenja groblja u Zvorniku i Bijeljini, mi smo prešli na uređenje groblja u Bihaću. Neki imaju imena, prezimena, neki nemaju, tu ćemo staviti samo N.N. lica, ali postoji dokumentacija gdje je koji nastradao od njih, tako da u slučaju da njihova porodica, familija ili država traži te ljude, može da ih sutra nađe. Mi smo se potrudili samo zbog toga da se ti ljudi ne izgube”.
Asim Karabegović iz organizacije “SOS Balkanroute”. Završićemo ovaj razgovor, Amire, pitanjem koje je ovih dana aktuelno u bosanskohercegovačkim medijima – najavama kako Hrvatska namjerava da gradi prihvatni centar za migrante na bivšem vojnom vojnom kompleksu aerodroma Željava kod Bihaća, uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Kakve su reakcije u Bosni i Hercegovini?
Politički predstavnici iz Unsko-sanskog kantona u Parlamentu Bosne i Hercegovine prenijeli su da je stanovništvo tog područja vrlo uznemireno tim nagovještajima i traže reakciju institucija Bosne i Hercegovine. Tvrde da bi taj objekat predstavljao ozbiljan sigurnosni rizik za cijeli Unsko-sanski kanton. Iako postoje službene najave, koje je iznio ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Davor Božinović, da će se krenuti u izgradnju tog centra, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto tvrdi da nema saznanja o takvim namjerama.
“Vijeće ministara kao institucija izvršne vlasti u ovom trenutku ne raspolaže nikakvim službenim informacijama. Sve ono za šta smo saznali i čuli, pročitali ili vidjeli, to je putem medija. Kad su u pitanju migrantski centri ili bilo što drugo, nadležnost je Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, a ja u ovom trenutku još jednom želim reći da nikakvih službenih informacija ova institucija nema o izgradnji ovog centra.”
Iz izjave predsjedavajuće Vijeća ministara Borjane Krišto stiče se utisak da su državne institucije BiH opet zatečene?
Da, zato građani ne vjeruju da će država poduzeti bilo šta da zaštiti interese stanovništva Unsko-sanskog kantona, i to zbog dva razloga: Prvi je već poslovična nezainteresovanost ljudi u institucijama za stvarne probleme građana i zemlje. A drugi je još znakovitiji: nimalo zanemariv dio javnosti vjeruje da će, kako kažu, predstavnici Hrvatske demokratske zajednice BiH, vodeće i najuticajnije stranke sa, kako se to ovdje kaže, hrvatskim predznakom, u bosanskohercegovačkim institucijama prije štititi interese Hrvatske, nego Bosne i Hercegovine. Takva iskustva već postoje i to, kako se tvrdi, ne bi bilo prvi put kad je riječ o nekom otvorenom pitanju na relaciji Bosna i Hercegovina – Hrvatska. Tu postoji jedna dilema – zašto iz institucija Bosne i Hercegovine ne zatraže službeni stav i obrazloženje Zagreba. Sociolozi i drugi stručnjaci, koji analiziraju na koji način funkcionišu odnosi u bosanskohercegovačkoj vlasti, imaju interesantno obrazloženje – gotovo svaki put kad iskrsne neko osjetljivo pitanje vezano za susjedne zemlje, politički krugovi, koji i ne skrivaju da su bliski tim najbližim susjedima, ali i nekim drugim državama dalje od balkanskog regiona, kako kažu ti analitičari, opstruišu i samo nastojanje da se rasprava o tom pitanju i službeno otvori, a pogotovo da se u tim procesima istinski štite državni interesi Bosne i Hercegovine.
