Nogometna groznica u Hrvatskoj i Njemačkoj

Nakon tri i pol godine čekanja, ljubitelji nogometa iz cijelog svijeta su došli na svoje. Svjetsko prvenstvo za nogometaše počinje u redovitom ljetnom terminu sredinom lipnja/juna. Proteklo prvenstvo u Kataru se zbog velikih vrućina održalo usred zime na sjevernoj hemisferi. Domaćin su ovaj put ponovno, nakon 1994., Sjedinjene Američke Države. Suorganizatori su susjedna Kanada i Meksiko. Natjecanja u tri zemlje na cijelom kontinentu, no ne samo po tome je ovo prvenstvo prvenstvo superlativa. Po prvi put na turniru sudjeluje rekordnih 48 reprezentacija koje će odigrati čak 104 utakmica. I samo prvenstvo traje rekordno dugo, čak šest tjedana. Počinje 11. 6. i završava 19.7. finalom u New Jerseyu na istočnoj obali SAD-a.

No ovo je prvenstvo rekordno i po cijenama ulaznica koje su u potpunosti nedostižne za prosječne ljubitelje nogometa. Kritike su osim na cijene ulaznica uperene i protiv opće komercijalizacije prvenstva. Posebno je mnogima u oči zapeo odnos čelništva FIFA-e s aktualnim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. No ni prošlo prvenstvo koje se održala u zaljevskom Kataru i kritike na račun odnosa prema radnicima koji su gradili stadione nije osjetno smanjilo euforiju oko prvenstva. Ako ćemo biti baš precizni, slično je bilo i tijekom SP-a u Brazila i raznim drugim zemljama u prošlosti.

Bilo kako bilo, Njemačka uvodi posebna pravila za gledanje utakmica na javnim površinama o čemu ćemo više saznati od kolegice Maje Marić koja je proučila sva pravila.

Majo, zašto se uopće ponovno priča o public viewingu uoči ovog Svjetskog prvenstva?

Zbog vremenske razlike, mnoge utakmice će se, po europskom vremenu, igrati kasno navečer ili čak noću. To znači da se dovelo u pitanje organiziranje javnog gledanje utakmica, takozvani public viewing. Prijenosi u takvim terminima u Njemačkoj su posebno osjetljiva tema jer su pravila o buci vrlo stroga, pogotovo nakon 22 sata.

Znači li to da će se public viewing zabraniti?

Država je odlučila da će se ipak omogućiti iznimke. Vlasti saveznih zemalja su donijele privremenu uredbu koja dopušta da se utakmice prikazuju i nakon 22 sata, pa čak i u noćnim terminima. Ali ključna riječ ovdje je - iznimka. To ne znači da bilo tko može organizirati javno gledanje gdje god želi. Svaki grad i svaka općina i dalje moraju dati posebno odobrenje. Lokalni uredi odlučuju hoće li događaj biti dopušten, ovisno o lokaciji, gustoći stanovanja i potencijalnoj buci. Dakle, lokalna administracija daje prednost ili nogometnoj euforiji ili noćnom miru.

Osim prijenosa u nezgodno doba, na tapetu su došli i dresovi njemačke reprezentacije. Zašto?

Cijene dresova dosegnule su razine koje mnoge navijače šokiraju. Novi dresovi njemačke reprezentacije danas često koštaju oko 100 eura, a u nekim verzijama i više. Za mnoge je to velika promjena u odnosu na prijašnja prvenstva, kada su dresovi bili znatno pristupačniji.

Što stoji iza tako visokih cijena - inflacija, skuplja proizvodnja ili samo kapitalizam koji zarađuje gdje god stigne?

Postoji nekoliko razloga. Prvo, zaista postoji globalni trend rasta cijena u tekstilnoj industriji što znači da pričamo o skupljim materijalima, logistici i energiji. Drugo, nogometni dres više nije samo sportski proizvod. On je postao modni i lifestyle predmet. Ljudi ga nose na ulici, festivalima, koncertima. Što znači da ga više ljudi želi, a znamo da tržište u tom slučaju diže cijene. I treće, tu je i marketinška strategija sportskih brendova. Dres se namjerno pozicionira kao premium proizvod, a ne kao osnovna sportska oprema.

A pošto svaka velika smotra, poput Europskog ili Svjetskog prvenstva, donosi novu kolekciju, uvijek imamo novu verziju koja je onda primamljivija i tako postaje praktički kolekcionarska stvar.

Znači li to da proizvođači jednostavno zarađuju više na navijačima?

U velikoj mjeri da. Nogometna oprema danas je dio globalne modne industrije. Sportski brendovi su istovremeno i modni brendovi. No navijači i dalje kupuju dresove i potražnja nije značajno pala, čak ni uz više cijene. To znači da tržište prihvaća te uvjete.

Kako se u to uklapa marketing nogometnih saveza, poput DFB-a?

Nogometni savezi, uključujući njemački DFB, također imaju interes. Dres nije samo proizvod, on se prodaje kao simbol identiteta. To se koristi u marketingu, ali i u prodaji. Ali kao što znamo, to nije samo stvar njemačkog dresa, ista je priča sa svim nacionalnim dresovima. Pa eto, prije samo par dana je i britanski BBC napravio listu najkultnijih dresova s nogometnih svjetskih prvenstava, a među njima je i bio i onaj hrvatski, iz 1998. godine. I tu vidimo da se ne radi samo o reprezentacijama nego i generacijama koje određeni dresovi predstavljaju.

Pa opet možemo uočiti da se i u medijima spominju navijači koji tvrde da sve više imaju osjećaj da nogomet više nije za njih, da je postao preskup?

I bili bi u pravu. Ne radi se tu zaista o dojmu, činjenice to potkrepljuju. Ulaznice za utakmice, pretplate na prijenose, dresovi, pa čak i putovanja na turnire sve je postalo osjetno skuplje. Nogomet je ušao u fazu gdje je snažno komercijaliziran. Klubovi i savezi traže nove izvore prihoda, a navijači to najviše osjećaju. I onda istovremeno imamo osjećaj da se i dalje prodaje ideja nogometa kao zajedničkog iskustva, pa eto, borit ćemo se da se organiziraju javna gledanja na trgovima, u gradovima, u zajednicama, a istovremeno imamo nogomet kao komercijalni proizvod, gdje se sve vrti oko prodaje dresova, ulaznica, uz ogromanu marketinšku strategiju i globalnu industriju.

Što nam to govori o modernom nogometu?

Trenutno stanje govori o podijeljenosti. Kako u svijetu, tako evo, i u nogometu. S jedne strane ljudi žele zajedno gledati utakmice, navijati i dijeliti iskustvo. S druge je sve definirano cijenama, brendovima i profitom. Između ta dva svijeta trenutno postoji napetost.

Nogomet je globalna industrija vrijedna milijarde eura, i tu nema iluzija. Ali istovremeno, zajednička iskustva, poput public viewinga, i dalje zadržavaju dozu euforije i povezanosti koju poistovjećujemo s nogometom.

Raspoloženje u Hrvatskoj i euforiju nakon dva uspješna prvenstva nam predočava kolega i dobar poznavatelj nogometnog svijeta Davor Korić. Davore, da podsjetimo slušatelje s kojim reprezentacijama se Hrvatska susreće u grupnoj fazi prvenstva?

Prvi protivnik je Engleska s kojom će Hrvatska odmjeriti snage u Dallasu 17. lipnja odnosno juna, drugi protivnik je Panama s kojom se hrvatska reprezentacija susreće 23. lipnja/juna u Torontu, a 27. se igra odlučujuća utakmica za prolazak u nokaut fazu protiv Gane u Philadelphia-i. Nimalo lagani protivnici, ali ne i nesavladivi.

Važno je proći dalje, mada se čini da to neće predstavljati problem za reprezentaciju Hrvatske, koja bi mogla proći dalje i kao trećeplasirana u grupi.

Da, ali u takvom slučaju bi naišla na mnogo težeg protivnika, iako na svjetskim prvenstvima nema lakih suparnika. Ipak, ima i takvih mišljenja, uglavnom skeptika, koji smatraju da hrvatska reprezentacija ovoga puta neće proći grupnu fazu. Ali ima i takvih mišljenja koje se šire društvenim mrežama prema kojima bi hrvatski nogometaši mogli doći do samog vrha, pa čak postati i svjetski prvaci.

Da li su takva euforična nadanja zasnovana na činjenici da je Hrvatska na dva prethodna svjetska prvenstva osvojila dvije medalje.

Ta činjenica svakako opravdava takva nadanja i očekivanja, jer se Hrvatska etablirala kao reprezentacija sposobna na vrhunske rezultate. Tu je srebrna medalja sa prvenstva u Rusiji prije osam godina i bronzana sa prošlog prvenstva u Kataru, ali i bronzana sa svjetskog prvenstva u Francuskoj održanoj 1998. kada je reprezentaciju sjajne generacije koju su predvodili Šuker, Prosinečki, Boban, Ivković i niz drugih sjajnih hrvatskih nogometaša vodio legendarni Miroslav Ćiro Blažević, tada proglašen trenerom svih trenera.

Nakon odlaska Ćire Blaževića u legendu se upisao i sadašnji trener Zlatko Dalić sa dvije osvojene medalje.

Tu treba pridodati i srebrnu medalju sa takmičenja Lige nacija, dakle uspjeh koji neki novi trener, koji bude naslijedio Dalića, teško može dostići. Ovi uspjesi daju hrvatskoj reperzentaciji veliku dozu samopouzdanja i osiguravaju respekt kod njihovih protivnika, pa i kod velikih svjetskih sila iz velikih zemalja. Neko veče je slavni italijanski igrač Del Piero izjavio kako je pravo čudo da Hrvatska, tako mala zemlja, sa 4 miliona stanovnika koliko ima neka svjetska metropola ima toliko veliki izbor igrača, a na primjer njegova Italija četvorostruki svjetski prvak, već po treći put nije se ni plasirala na svjetsko prvenstvo.

Da podsjetimo slušatelje, Italija je izgubila od Bosne i Hercegovine u baražu nakon slabijeg izvođenja jedanaesteraca što je izazvalo euforiju i pravu fudbalsku groznicu u ovoj zemlji. O izgledima BiH repezentacije govorimo narednog četvrtka, a sada nastavljamo o izgledima hrvatske reprezentacije. Kako ti procjenjuješ njene izglede.

Teško je bilo što prognozirati, jer s jedne strane su u odnosu na dosadašnje uspjehe i osvojene medalje veoma velika očekivanja, što može biti i veliko opterećenje, a s druge strane su i ona skeptična razmišljanja, jer ekipa ima izvjesnih problema u odnosu na smjenu generacija, pa djeluje pomalo istrošeno i ne onako moćno kao na dva prošla prvenstva što se moglo najbolje vidjeti na dvije pripremne utakmice, koje su izborniku Daliću poslužile da testira formu svih pozvanih igrača.

Šta su pokazale te utakmice i do kojih je zaključaka Dalić mogao doći.

On je bio veoma kritičan i nije se libio da ukaže na nedostatke i sve ono što bi trebalo korigirati i ispraviti na treninzima do prve utakmice protiv Engleske, za nekih desetak dana. U prvoj pripremnoj utakmici na stadionu Rujevica u Rijeci, protiv Belgije, koja je po jačini mogla predstavljati Englesku, Hrvatska nije uspjela postići gol iako je imala nekoliko šansi, a bilo je propusta u odbrani tako da je na kraju izgubla sa 2 prema nula. Belgija je djelovala mnogo spremnije i organiziranije dok je Hrvatskoj nedostajalo brzine, ideja i probojnosti u napadu. Druga pripremna utakmica protiv Slovenije koja je odigrana u Varaždinu je bila uspješnija. Hrvatska je čvrstu i žustru ekipu Slovenije pobijedila sa 2 prema jedan i pokazala mnogo bolju igru naročito u drugom poluvremenu, iako je bilo i velikih propusta u odbrani prilikom brzih i opasnih kontranapada slovenskih igrača, koji su bili uglavnom koncentrisani na odbranu.

Publika u Varaždinu je sa oduševljenjem pozdravila gol kapetana reprezetacije Luke Modrića, kojem je to bila možda i posljednja utakmica na nekom domaćem terenu.

Luka Modrić je na zalasku čudesne karijere, može se tako reći, postao živa legenda. On je okosnica reprezentacije u igračkom smislu i onom mentalnom po čemu je hrvatska reprezentacija poznata. Jer nakon prvog poluvremena bez golova, nakon što se ekipa dugo mučila da povede, Modrić je nakon asistencije, još jednog iskusnog igrača na zalasku karijere, Ivana Perišića postigao vodeći gol vješto odmjerenim udarcem. Modrić je po ko zna koji put demonstrirao svoju vještinu i umješnost, da bi mladi Baturina napravio neshvatljivu grešku nakon koje je Slovenija pred kraj utakmice izjednačila. Ali, nakon te greške hrvatski igrači su pokazali svoju mentalnu snagu, volju i upornost, željeli su po svaku cijenu pobijediti i sa pobjedom i samopouzdanjem poletjeti u Ameriku, tako da je nakon angažmana cijele ekipe Mario Pašalić u zadnjoj minuti sudijske nadoknade silovitim šutom pod samu prečku savladao izvrsnog slovenskog golmana Oblaka, koji niz godina brani na najvišem nivou u dresu madridskog Atletika.

Spomenuo si smjenu generacija. Da li je Dalić uspio da u ekipu integrira nove talentirane igrače.

On je prije nekoliko dana izjavio kako je njegov rad nakon svih uspjeha neupitan i kako vjeruje da će sa ovom ekipom uz uvijek potrebnu dozu sreće napraviti dobar rezultat. On se oslanja na provjerene igrače one starije kao što su pomenuti Modrić, Perišić, Kovačić i Kramarić, mada Modrić igra s maskom nakon povrede jagodične kosti, a Kovačić kao i Gvardiol nije igrao gotovo cijelu sezonu zbog povreda. Dalić se oslanja na ove provjerene igrače kao i na sve one druge, nešto mlađe koji igraju u inostranim klubovima, kao na primjer pomenuti Mario Pašalić u Atalanti. Tu su i tri nova centarfora koji nastoje zamijeniti nezaboravnog Mandžukića. Budimir je imao odličnu sezonu u španskoj Osasuni, Matanović u Freiburgu, a Musa u Americi i od njih se očekuje mnogo. Ipak ima i zamjerki na Dalićev izbor, jer nije pozvao neke igrače kao što su prije svega Lovro Majer iz Wolfsburga, kao i igrači iz hrvatske lige, naročito iz ovogodišnjeg prvaka zagrebačkog Dinama, kao što su vezni igrači Mišić i Stojković, i veoma efikasni centarfor Beljo. U svakom slučaju Dalić ima povjerenje u ove igrače, a prije odlaska na ovo svjetsko prvenstvo je izjavio kako je na ovakvim takmičenjima u prvom planu rezultat, a ne za oko lijepa igra, ova ekipa zna da igra na rezultat što je dokazala na prethodnim takmičenjima.

Šta bi na kraju mogao reći o izgledima ove hrvatske reprezentacije.

Teško je reći, jer danas nema slabih protivnika. Najveće šanse se daju Francuskoj i Španjolskoj, ali među favorite se može ubrojiti i Engleska, s kojom se Hrvatska susreće na samom početku. Bitno je odigrati dobru utakmicu na startu protiv izabranika njemačkog trenera Thomasa Tuchela, zatim protiv Paname i Gane i plasirati se u nokaut fazu, a onda je sve moguće.