Srebrenica 30: Otvorena rana - 8372.... COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 11.07.2025. 29:56 Min.. Verfügbar bis 11.07.2026. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Srebrenica: Otvorena rana - 8372...
Stand:
Nenad Kreizer, Amir Sužanj, Darko Vlahović, Boris Rabrenović, Nada Pester, Amir Kamber
Broj žrtava u genocida u Srebrenici nije konačan. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima oko 1000 osoba. Nenad Kreizer razgovara s povjesničarem Draganom Popovićem iz Srbije o "najdokumentovanijem velikom zločinu" koji ipak nije dovoljno obrađen. Zašto? Popović je autor knjige "Gubljenje ljudskosti" koja se znanstveno bavi genocidom. Reporter Amir Sužanj je na licu mjesta u Potočarima i opširno izvještava o komemoraciji. A kako se na užas od prije 30 godina gleda danas u njemačkom Bundestagu?
Cijeli svijet, od prošle godine i služeno rezolucijom Ujedinjenih naroda, današnji dan 11. srpnja/jula označava kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici. U memorijalnom centru Potočari i na ovu godišnjicu se pokapaju posmrtni ostaci ali i nakon 30 godina još uvijek se traga za posmrtnim ostacima preko 1.000 žrtava od 8372 ubijenih.
No unatoč tomu Srebrenica je i dana danas predmet spora jer još uvijek ima onih koji negiraju da se radio o genocidu. Među njema je i vodstvo Republike Srpske ali i susjedne Srbije koja prije svega odbija priznati umješanost u ovaj događaj.
O tome je bilo riječi i na današnjoj sjednici Bundestaga u Berlinu gdje se govorilo o zajedničkoj odgovornosti za ono što se prije trideset godina dogodilo na istoku Bosne i Hercegovine. Jednosatna rasprava, na kojoj su govorili i zastupnici Jasmina Hostart i Adis Ahmetović koji i sami imaju u krugu obitelji članove koji su nastradali u ratu u BiH, je djelomice bila na rubu ekscesa i to prije svega zbog zastupnika AfD-a koji su uporno izbjegavali pojam genocid te Srebernicu uzimali kao dokaz da je suživot među narodima i multikulturno društvo nemoguće.
Od Amira Sužnja saznajemo kako protječe današnja komemoracija u memorijalnom centru Potočari pored Srebrenice.
U Srebrenici je danas, Amire, veliki broj raseljenih Srebreničana, koji danas žive u mnogim dijelovima svijeta, došli su da zajedno sa svojom djecom, potomcima ubijenih, porodicama žrtava I velikim brojem ostalih građana i visokih funkcionera, odaju počast žrtvama i poruče kako one nikad neće biti zaboravljene. Rabnije je najavljivano da će ovo bio najmasovniji komemorativni skup u srebreničkom memorijalnom centru.
Teško je procijeniti koliko ljudi je bilo u Potočarima jer su još od juče rijeke ljudi pristizale u Srebrenicu, ali doista je veliki broj ljudi odlučio da prisustvuje 30. godišnjici genocida. Porodice žrtava, preživjeli Srebreničani koji danas žive širom svijeta, desetine hiljada ljudi iz Bosne i Hercegovine, regiona i mnogo šire, veliki broj domaćih i stranih funkcionera, danas su bili u Potočarima, kako bi na 30. godišnjicu genocida odali počast žrtvama najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i ispratili još sedam identitifikovanih Srebreničana, koji su danas, kako se to obično kaže, pronašli svoj smiraj među bijelim nišanima u Potočarima. Najmlađe žrtve koje su ukopane danas su dvojica mladića koji su u trenutku smrti imali svega 19 godina, a riječ je o Senajidu Avdiću i Harizu Mujiću. Najstarija žrtva je Fata Bektić, koja je ubijena kad je imala 67 godina. Mirzeta Karić danas je ukopala samo mali dio ostataka oca Sejdalije pored njegovog sina Sejdina koji je ukopan na prvoj dženazi u Potočarima. Potresno govori o razlozima zašto ukopava samo nekoliko komadića skeleta.
MIRZETA KARIĆ: “Krenuo je preko šume i nije prešao. Našli smo jednu kost prije tri godine u Kamenici. Pa, najvjerovatnije je strijeljan dok nije nađen u jednoj grobnici. Znači, oni su prebacivali te grobnice, kosti su se prebacivale. Nismo ništa više našli. Ne mogu više da čekam.”
Sličnu bol danas nosi i Mevlida Omerović, sestra ubijenog Hasiba, pronađenog u sekundarnoj masovnoj grobnici kod Zvornika. Drugog brata Senada još nije pronašla.
MEVLIDA OMEROVIĆ: “Ali su samo našli dvije kosti, nema… vilice i nešto od rebra ima, to je to. Nismo ništa više pronašli i odlučili smo da ukopamo da sa svojom djecom mogu doći na mezar da proučim fatihu, i da znamo gdje su te kosti… Koliko ima, toliko ima… Pa, rekli su, ako nađu još da ćemo “dokopati” i tako... I teško mi je, potresno. To kao da se desilo sad”.
Svu tragediju ovih nesretnih ljudi, ali i bestijalnosti zločinaca, pred kamerom Federalne televizije u nekoliko riječi opisao je Safet Gabeljić brat ubijenog Rifeta Gabeljića, pronađenog kod Han Pijeska.
SAFET GABELJIĆ: “Pronašli smo ga na deponiji gradskog smeća… bačen kao životinja. Znate li vi šta znači kad ti čovjeka, insana, pronađeš na smetlištu. To nas je još više dotuklo”.
I danas su, Amire, u Potočare došli brojni domaći i međunarodni funkcioneri - kakve su poruke?
Uobičajene, moglo bi se reći – da je njihov dolazak znak kako će međunarodna zajednica uvijek poštovati žrtve genocida, kako cijeli demokratski svijet na razne načine odaje počast žrtvama i kako je nedopustivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Nema 11. jula kad se u Potočarima ne ukopavaju posmrtni ostaci izuzetno mladih ljudi. Ove godine to su dva devetnaestogodišnjaka, ali u godinama ranije ispraćani su mnogi maloljetnici.
U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima do danas je ukopano ukopano više od 440 maloljetnika, žrtava genocida, koji su identificirani i pronađeni u masovnim grobnicama. Za mnogima još se traga. Ta djeca su najčešće ginula od granata i snajpera ili su u julu ‘95. godine ubijena prilikom pokušaja izlaska na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine ili su jednostavno ubijena sa roditeljima na nekim od stratišta u blizini Srebrenice gdje su vršena masovna strijeljanja. Najmlađa žrtva je tek rođena beba, Fatima Muhić. Srebreničanin Adem Mehmedović kaže daje među maloljetnicima ukopanim u Potočarima više od polovine djece koja nisu bila ni blizu punoljetnosti.
“Trenutno je u mezarju Memoralnog centra ukopano više od 250 mladića koji su rođeni 1977. godine. Imamo mi i slučajeva gdje su ubijeni ‘78,’79,’80,’81,’82,’83,’84, godište, to su djeca koja su imala 12, 13 godina 1995.g. Imamo slučajeve gdje je jedno tijelo nađeno u 5 masovnih grobnica i radi se o jednom dečaku iz Glogove, Opština Bratunac, koji je u ratu sa svojom porodicom izbjegao iz tog mjesta u Srebrenicu, a 1995.godine je ubijen. Njegovi ostaci su pronađeni ukupno u pet masovnih grobnica”.
Pred svaki 11 juli porodice identifikovanih žrtava suočavaju se s teškom dilemom – da li ukopati samo po nekoliko dijelova ili u neizvjesnosti čekati neki sljedeći ukop u nadi da će u međuvremenu biti pronađeno više ostataka? Čini se da je ta bolna odluka mnoge ljude u Srebrenici teško opteretila I pred ovaj 11. juli?
To je uvijek težak trenutak za porodice žrtava i ponavlja se iz godine u godinu. Danas se u identifikacionim centrima čuva veliki broj nekompletnih posmrtnih ostataka, bolje reći ostataka sa tek nekoliko kostiju, pa porodice godinama odlažu ukop u nadi da će u nešto većoj mjeri biti kompletirani njihovi posmrtni ostaci. Tako je u identifikacionim centrima još devet osoba koje su identifikovane različitim metodama, i još 46 ostataka identifikovanih DNK analizom. Postoji, međutim, još jedna teška prepreka u procesu pronalaska posmrtnih ostataka žrtava, a to je šutnja onih koji znaju gdje su tijela skrivena u nastojanju da se prikriju razmjere genocida, potvrdila je portparolka Instituta za traženje nestalih osoba Emza Fazlić.
EMZA FAZLIĆ: “Zaista vjerujemo da među nama postoje mnogi ljudi koji imaju tačne informacije o tome gdje se nalaze posmrtni ostaci svih ovih žrtava, skoro hiljadu žrtava koje tražimo. Ljudi znaju gdje se ti posmrtni ostaci nalaze ali odlučuju da šute, što od straha od odmazde, što od straha od tih nekih ideologija koje vjeruju da će iznevjeriti iako znaju da to mogu učiniti potpuno anonimno, dati jednu takvu informaciju, zapravo se radi prije svega o jednom humanom činu za koji je potrebno samo malo ljudskosti”.
Amire, ovogodišnje obilježavanje godišnjice genocida usmjereno je na jednu vrlo osjetljivu dimenziju, koja i danas potresa žrtve, a to je negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Šta žrtve poručuju svijetu?
Da, negiranje genocida je posljednjih godina dramatično izraženo i provodi se institucionalno, posebno iz političkog vrha Republike Srpske. Visoki funkcioneri tog entiteta i odlukama i izjavama negiraju genocid i razmjere tog strašnog zločina omalovažavajući i vrijeđajući žrtve. To je odavno poprimilo institucionalni karakter. Ne može se reći da je zakon o zabrani negiranja genocida, koji je svojevremeno, u posljednjim satima svog mandata, nametnuo nekadašnji visoki predstavnik Valentin Incko. Na temelju tog zakona osuđen je samo jedan čovjek, ali niko od visokih funkcionera koji svojim nastupima stalno negiraju genocid. Zbog toga su udruženja žrtava poručila cijelom svijetu, a posebno na komemorativnoj sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u utorak, da se mora zaustaviti taj proces negiranja genocida kako negatori i krugovi koji glorifikuju zločince ne bi uspjeli u svojoj nakani da posljednjom fazom – poricanjem – nastave negirati genocid uprkos svim sudski presudama i pravnim činjenicama dokazanim u Hagu i pred domaćim sudovima.
Hvala Amire!
Muslimanski muškarci nose tabute sa žrtvama srebreničkog masakra
Suočavanje s temom Srebrenice je i danas, nakon 30 godina, vrlo teško, čak i za znanstvenike u regiji. Jer ova je teme još uvijek nabijena emocijama što otežava trezveni pristup. Naravno, tomu pridonose i dužnosnici koji ovu temu redovito koriste u svoje dnevnopolitičke svrhe.
Dva dokumentarna filma koji tematiziraju tragediju Srebrenice se ovih dana prikazuju na njemačkom javnom servisu.
"Srebrenica – Leben im Schatten des Völkermords" i "Das Srebrenica Tape – Liebesbotschaft aus dem Krieg". Prvi dokumentarni film je nastao u produkciji WDR-a za program Arte i prati Bekira Halilovića koji je u genocidu izgubio oca, na njegovom putu u Srebrenicu. On je zajedno s jednom prijateljicom srpske nacionalnosti osnovao jednu udrugu u kojoj se mladi svih nacionalnosti sastaju kako bi govorili o ratu u devedesetima.
Drugi dokumentarac prati Alisu koja već godinama živi na Floridi i koja je u genocidu također izgubila oca. Ovaj film je poseban jer priča priču i kroz video koje je Alisin otac snima nekoliko dana prije pada Srebrenica i koje je namijenio svojoj kćeri Alisi koja se u tom trenutku s majkom sklonila kod rodbine u Srbiji. Oba filma se od danas mogu pogledati u ARD-ovoj mediateci.
