Hoće li Mladić biti prijevremeno pušten?

Ratko Mladić godinama je bio jedan od najtraženijih zločinaca na svijetu. Čak i njemački mediji navode da ga je s prvog mjesta potisnuo tek Osama bin Laden, nakon terorističkog napada na SAD. Mladić, bivši general i zapovjednik Vojske Republike Srpske, osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovečnosti/ratnih zločina, sada traži prijevremeno puštanje na slobodu i premještaj u Srbiju. Njegovi odvjetnici kao razlog navode humanitarne okolnosti. Njihov klijent je smrtno bolestan i preostalo mu je još samo nekoliko mjeseci života. Tvrde da je pitanje humanosti omogućiti mu da posljednje dane provede s obitelji.

Ratko Mladić

No udruge obitelji žrtava u Bosni i Hercegovini prosvjeduju protiv tog zahtjeva. "Balkanski krvnik", kako ga zovu, mora ostati u zatvoru do posljednjeg dana, poručuju. Moguće puštanje na slobodu obeščastilo bi uspomenu na Mladićeve žrtve i predstavljalo bi udarac u lice njihovim preživjelim članovima obitelji.

Pitanje koje se nameće je - koliko je on humanosti imao prema svojim žrtvama?

No pogoršano zdravstveno stanje Ratka Mladića u Regiji povlači sa sobom neka druga pitanja i analize. Od čega niti jedno nije zdravstveno ili medicinsko već - društveno. Kako se danas Srbija, Republika Srpska i Bosna i Hercegovina nose sa stalnim repovima koji ostaju nakon rata 90-ih? I kako odnos prema Ratku Mladiću utječe na suvremene tokove politike, ali i života ljudi?

Sa mnom je Dragan Maksimović.

Dragane, da li je tema Ratka Mladića danas prije svega humanitarno ili političko pitanje? Što zapravo govore najnovije informacije o njegovom zdravstvenom stanju i zahtjevu za puštanje?

Kao što je već poznato Ratku Mladiću se zdravstveno stanje ozbiljno pogoršalo nakon moždanog udara, a odbrana je zatražila njegovo privremeno ili uslovno prijevremeno puštanje iz humanitarnih razloga. Predsjednica Mehanizma u Hagu zbog toga je tražila i dodatna nezavisna mišljenja medicinskih stručnjaka, što pokazuje da se pravni i medicinski aspekt njegovog statusa razmatraju unutar formalne procedure. Nakon što bude sastavljen izvještaj sa mišljenjem nezavisnih stručnjaka, kojim se procjenjuje trenutno zdravstveno stanje Mladića, uključujući i relevantne dijagnoze, prognoze i mogućnosti liječenja, biće donesena i odluka o eventualnom prijevremenom puštanju. Iz advokatskog tima Mladića očekivali su da će se to desiti do kraja prve sedmice, međutim odluke još nema.

Ratka Mladića izvode iz sudnice nakon izricanja presude

Ali stvarni problem nije medicinski karton Ratka Mladića.

Stvarni problem je politička i moralna dijagnoza društava koja ni tri decenije nakon rata nisu odlučila da li će presuđene činjenice prihvatiti kao stvarnost ili će i dalje za druge biti heroj. Jer Mladić danas za jedne ostaje ratni zločinac osuđen za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, dok je za druge i dalje general, heroj i simbol nacionalne odbrane.

Zašto stvarni problem nije samo njegovo zdravlje, nego odnos društava prema presuđenim činjenicama? Kako se ta podjela najjasnije vidi unutar same Bosne i Hercegovine?

Tu podjelu nije teško geografski mapirati. U većem dijelu Federacije BiH, naročito među bošnjačkom javnošću, svaka vijest o Mladiću čita se kroz iskustvo žrtve, presuđene istorije i trajne frustracije zbog toga što negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca nisu društveno marginalizovani, nego politički upotrebljivi. U tom dijelu BiH ne postoji dilema o tome ko je Mladić. Za taj dio BiH, Mladić nije kontroverzna figura, već pravosnažno osuđeni komandant Vojske Republike Srpske odgovoran za zločine koji su obilježili evropski kraj 20. vijeka.

Za žrtve i njihove porodice, svaka kampanja koja Mladića pokušava predstaviti samo kao starog i bolesnog čovjeka djeluje kao druga faza istog nasilja, odnosno nakon zločina, pokušava se ubiti istina o istim tim zločinima. Nije slučajno da su udruženja žrtava i početkom ove godine reagovala na provokacije kod Memorijalnog centra u Potočarima, gdje su ponavljane poruke povezane upravo s Mladićevom simbolikom i retorikom. To pokazuje da za mnoge u BiH Mladić nije samo predmet sudske arhive. 

Rodbina srebreničkih žrtava gleda u Srebrenici prenos izricanja presude Mladiću

Kako se u Republici Srpskoj formirao okvir u kojem se Mladić i dalje promatra kao simbol kolektivne obrane?

U Republici Srpskoj slika je znatno složenija. Tu postoji dio javnosti koji razumije težinu presuda i razorni efekat ratnog nasljeđa, ali je taj glas i dalje tiši od političkog i medijskog ambijenta u kojem se Mladić često tretira kao simbol kolektivne odbrane, a ne kao pojedinac osuđen za najteže zločine. Još ranije je u tom entitetu zabilježeno da za mnoge Mladić ostaje ratni heroj, uz tvrdnje da je Tribunal bio politički i antisrpski sud, a takva matrica nije nestala ni danas. Nedavno je zdravstveno stanje Mladića, komentarisao ministar rada i boračko invalidske zaštite, Radan Ostojić.

„Skupština boračke organizacije Republike Srpske pomno prati stanje našeg uvaženog komandanta, generala Ratka Mladića, moli se Bogu da on ozdravi. Kritikuje sve dosadašnje postupke protiv njega, posebno sa ovog humanitarnog aspekta, pružanja zdravstvene zaštite. U svakom slučaju, pratićemo to i dalje, stojimo na raspolaganju, da pomognemo ono što se može pmoći. I nikada, oni koji su ratovali pod njegovom komandom, neće ga se odreći“, rekao je Ostojić.

Upravo zato svaka nova vijest o njegovom zdravlju u Republici Srpskoj ne proizvodi prije svega raspravu o žrtvama, nego pitanje pravde prema Srbima, dvostrukih aršina i odnosa Haga prema srpskim osuđenicima. Čim se tema otvori, presuda se gura u stranu, a u prvi plan izlazi narativ o starosti, bolesti i nehumanosti međunarodnih institucija. Tako Mladić iznova postaje politički instrument za homogenizaciju biračkog tijela.

Predstavnici udruženja žrtava u BiH najoštrije se protive zahtjevu odbrane za prijevremeno puštanje na slobodu Ratka Mladića, te navode da kazna doživotnog zatvora predstavlja minimum pravde za hiljade ubijenih i njihove porodice.

Po čemu je odnos Srbije prema Mladiću sličan onome u Republici Srpskoj i zašto kažemo da medijsko izvještavanje bez punog konteksta presude postaje oblik revizionizma?

Ni u Srbiji situacija nije bitno drugačija, samo je politički sofisticiranija. U Srbiji se glorifikacija ne odvija uvijek otvorenim negiranjem presude, nego pažljivo doziranim jezikom u kojem se izbjegava jasno imenovanje zločina, a insistira na nacionalnom sentimentu, vojnoj simbolici i navodnoj istorijskoj ulozi. Sada je pitanje da li je i u kojoj mjeri pogoršano zdravstveno stanje Mladića postalo povod za nastavak njegove glorifikacije. Moguće prijevremeno puštanje na slobodu Mladića i njegovo zdravstveno stanje, komentarisao je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ne čudi ga, kaže, postupanje suda, bez obzira što je Srbija dala garancije koje je u Hagu lično predao ministar pravde Srbije.

„Ne razumem ljude, zašto nekom ne dopuste da posljednje dane provede van zatvorske ćelije. Ali, da li sam posebno začuđen, nisam“, rekao je Vučić.

Aleksandar Vučić

Kako mediji o svemu tome izvještavaju?

Treba reći i da mediji bliski vlasti izvještavaju o njegovom stanju bez punog konteksta razloga zbog kojih se nalazi u Hagu. To nije sporedan detalj, nego ključni. Kada iz vijesti izbacite sve ono što se nalazi u presudi, a zadržite samo sliku stare i nemoćne osobe, na neki način sprovodite revizionizam prije humanizma. Javnosti se tada ne nudi istina, nego emotivno prepakovan politički proizvod.

Što Bosna i Hercegovina pokazuje kroz potpuno različite interpretacije iste ratne prošlosti, i kako srpska, bošnjačka i hrvatska politička scena različito čitaju Mladićevo ime i nasljeđe?

U tom regionalnom ogledalu najzanimljivija je upravo Bosna i Hercegovina kao cjelina, jer ona pokazuje da rat formalno jeste završen, ali da jedinstvena politička interpretacija rata nikada nije uspostavljena. U jednoj državi istovremeno postoje tri kulture sjećanja, tri politička jezika i gotovo tri odvojene stvarnosti. Za jedne je Mladić ime traume i genocida, za druge je ime kolektivne stigme koju odbijaju prihvatiti, a za treće povod za selektivno prisjećanje, zavisno od toga koji dio ratnog iskustva žele staviti u prvi plan.

Bošnjačka politička i društvena scena uglavnom insistira na presudama i odgovornosti, oslanjajući se na sudski utvrđene činjenice i iskustvo najvećeg stradanja. Srpska politička scena u Republici Srpskoj najčešće pokušava razdvojiti individualnu odgovornost od kolektivnog identiteta, ali to često radi tako što umanjuje ili relativizuje samu individualnu odgovornost osuđenih lica. Hrvatska politika u BiH tradicionalno ne učestvuje u glorifikaciji Mladića, ali nerijetko temu posmatra kroz vlastiti katalog ratnih nepravdi i nezadovoljstvo što nisu sve hrvatske žrtve dobile jednaku pažnju u regionalnim raspravama.

Radovan Karadžić i Ratko Mladić

Gdje je granica između ljudske pristojnosti prema bolesnom zatvoreniku i pokušaja pranja njegove povijesne odgovornosti? I kako se humanitarni argument u Regiji pretvara u sredstvo rehabilitacije političkog čina?

U javnosti se često prešućuje da problem nije u tome da li će neko pokazati minimum ljudske pristojnosti prema teško bolesnom zatvoreniku. Problem nastaje onda kada se pod krinkom humanosti pokušava oprati politička i moralna biografija bilo koga ko je pravosnažno osuđen. Moguće je istovremeno biti protiv nehumanog postupanja prema zatvorenicima i potpuno jasan u ocjeni da je riječ o osuđeniku za ratne zločine. Upravo tu mnogi namjerno brišu granicu jer se humanitarni argument koristi kao sredstvo za rehabilitaciju.

U Republici Srpskoj, Ratko Mladić je više od čovjeka. On je simbolički instrument preko kojeg se mjeri lojalnost naciji, odnos prema Sarajevu, stav prema Hagu i granica dozvoljenog javnog govora. Ko ga otvoreno nazove ratnim zločincem, rizikuje etiketu izdajnika. Ko ga slavi, dobija status patriote. Takav okvir nije spontan, nego je godinama sistematski građen političkim izjavama, medijima i javnim simbolima.

Što nam slučaj Ratka Mladića govori o tome - da ratovi devedesetih politički nikada nisu do kraja završeni? I može li se uopće ostati neutralan između presuđenog zločina i njegove javne glorifikacije?

U BiH se i danas ne vodi spor samo o prošlosti, nego o pravu na stvarnost. Jedni se pozivaju na pravosnažne presude međunarodnih sudova, a drugi na nacionalni osjećaj nepravde. Jedni govore o svojim žrtvama, drugi o svojim, kao i o nacionalnom poniženju. Svi traže kulturu sjećanja, samo niko ne kreće iz iste tačke kako bi do toga došao, niti ima ijednu dodirnu tačku na tom putu.

U regionalnom smislu, slučaj Ratka Mladića pokazuje i da se ratovi devedesetih nisu završili u glavama političkih elita.

Oni su samo prešli iz rovova u medije, skupštine, televizijske studije i društvene mreže. Zato je vijest o bolesnom Mladiću, postala mnogo više od medicinske informacije.

Bosna i Hercegovina, međutim, nema luksuz da od ove teme pravi samo medijski spektakl. Za nju je to pitanje unutrašnje stabilnosti, političke istine i mogućnosti bilo kakvog zajedničkog života.

Zbog toga je i svaka rasprava o Mladićevom zdravstvenom stanju mnogo više od rasprave o jednom osuđeniku. Ona pokazuje da region još nije odlučio u kojem će pravcu ići i da li je bilo kakav oblik zajedničkog života moguć u ovakvim uslovima. Ali činjenica je, da ne samo u slučaju Mladić, nego i u svim ostalim presudama i sudskim procesima, ta priča iznova stavlja nas u fokus umjesto njih. I to je poraz cijelog regiona.