Zašto Tito i Jugoslavija i dalje izazivaju burne reakcije?

Stand: 11.05.2026, 17:51 Uhr

Maja Marić, Siniša Bogdanić, Boris Rabrenović

Nakon nekoliko rečenica o Titu, Jugoslaviji i nostalgiji koje je proslavljena hrvatska pjevačica Tereza Kesovija izgovorila u programu javne televizije, u Hrvatskoj je uslijedio novi val antijugoslavenskih polemika, otvarajući pitanja identiteta, kolektivnog sjećanja i političke manipulacije prošlošću. Maja Marić u razgovoru sa Sinišom Bogdanićem i umjetnikom Asmirom Šabićem analizira kako se nostalgija, nacionalizam i kultura mržnje prelamaju i unutar balkanske dijaspore u Njemačkoj.

Da li je mržnja prema drugima i drugačijima oblik patriotizma u zemljama bivše Jugoslavije? Da li je obrana nacionalnog identiteta usko vezana uz odbacivanje svega što smo bili prije nego smo postali građani neovisnih suverenih republika? Danas pričamo o ovoj emociji koja se prenosi generacijama i mijenja oblike, ali nikada u potpunosti ne nestaje. Radi li se o iskonskom neslaganju ili strahu od postavljanja pitanja i otkrivanju istine?

Da ne bih otišla previše u apstrakciju vratit ću se na aktualna događanja. Naime, posljednjih dana u Hrvatskoj opet gledamo kako se podiže prašina antijugoslavenske histerije. Što ju je izazvalo? Gostovanje Tereze Kesovije, nekad velike zvijezde na području cijele bivše Jugoslavije, u nedjeljnoj emisiji nacionalne televizije. Dovoljno je bilo nekoliko rečenica o Titu, Jugoslaviji, nostalgiji i društvene mreže su eksplodirale. Kao da je riječ o zabranjenoj temi. Kao da je sama mogućnost da netko kaže nešto pozitivno o jednom dijelu zajedničke prošlosti postala politički incident. Bez uzimanja u obzir da ih izgovara žena koja se bliži devetom desetljeću svog života i valjda ima pravo s nostalgijom pogledati iza sebe.

I tu dolazimo do pitanja: zašto su pozitivni osjećaji prema Titu ili Jugoslaviji danas toliko opasni? Zašto se nostalgija automatski proglašava izdajom? I zašto Balkan tako uporno odbija razgovarati o vlastitoj prošlosti bez galame, etiketa i moralne panike?

Sa mnom je Siniša Bogdanić.

Siniša, u Hrvatskoj posljednjih desetak dana vlada pravo antijugoslavensko raspoloženje. Neupućeni bi rekli da je u tijeku neko nasilno povezivanje bivših jugoslavenskih republika u treću Jugoslaviju, a zapravo je riječ o svojevrsnoj mješavini sentimenta i političkih spinova, zar ne? Kako je sve počelo?

Ako mene pitaš, rekao bih da je riječ o pravoj antijugoslavenskoj histeriji, iako nitko ni ne razmišlja o toj trećoj Jugoslaviji. Ova najnovija epizoda počela je gostovanjem 87-godišnje proslavljene hrvatske pjevačice Tereze Kesovije u programu javne televizije. Tereza se, naime, oprašta od svoje publike koja je, slobodno ću to reći, jugoslavenska. Jer zvijezda je upravo postala u bivšoj državi, a evidentno je da na tom području nije zaboravljena ni danas. Uglavnom, osvrnula se na život u Jugoslaviji i Tita, na način kao što to čine brojni drugi, ali ne javno.

Onda je najbolje da poslušamo što je točno rekla na Hrvatskoj televiziji u emisiji Nedjeljom u dva.

"Svatko tko se neće složiti sa mnom, nema pravo. Ja sam živjela to vrijeme. To je bilo vrijeme moje mladosti, one istinske vesele i vedre mladosti. Tako da imam pravo reći baš sve. I neka mi nitko ne zamjeri, ali Tita sam voljela. Osim toga, mrzim licemjerstvo. Svi smo mi ridali kad je Tito umro. Svi smo plakali iz dubine duše. Suze su nam tekle jer je naš Tito umro. Zašto danas drugačije mislimo ne znam. Ja sam ostala uvijek ista."

Nakon ovoga je krenuo cijeli val online nasilja prema Terezi. Što su joj komentatori najviše zamjerili?

Rekao bih da su joj zamjerili iskrenost. Njen život u Jugoslaviji je bio i lijep i uspješan, a s Titom je imala dobar odnos. Ako razgrnemo sve te uvrede kojima je zasuta, a u tome su sudjelovali i takozvani desni novinari, a zapravo internetski influenceri, zamjerilo joj se što je imala dobro mišljenje o Titu i Jugoslaviji, usprkos zločinima poraća u kojima su komunisti likvidirali na desetke tisuća Hrvata koji su im zapravo bili potencijalna opozicija. No činjenica jest da se u to vrijeme nije govorilo o tome i malo tko je bio informiran o zločinima počinjenima u ime države.

Zamjerili su joj i Goli otok, ali i to što ne mrzi. Ovo potonje je zapravo možda i najalarmantnije jer je Tereza ratna stradalnica. U Domovinskom ratu su joj kuću spalili crnogorski rezervisti JNA, a ona danas jasno poručuje da nikoga ne mrzi, da je pomirena sa životom i sobom.

Zašto bi joj netko zamjerio to što ne mrzi? Uostalom, ako se vratimo na Tita s kojim je ova priča počela, on je u tom trenutku kad je Terezi spaljena kuća bio mrtav već 11 godina. 

Zato što je ova naša regija puna komplementarnih nacionalizama koji ne mogu opstati jedan bez drugoga, a gorivo im je mržnja uzgojena na generacijskim traumama. Jasno, postoje ljudi koji su istinski stradalnici i koji razumljivo teško ili nikako opraštaju spaljivanja kuća i ubojstva bližnjih.

No postoji i cijeli niz onih koji su identitete izgradili na 1991. godini i osamostaljenju Hrvatske pa svaki drugačiji glas i bilo što pozitivno iz prošlosti doživljavaju napadom na sebe. Tako se i Jugoslavija, koja je imala puno razvojnih faza i, ako hoćemo, nekoliko političkih faza, u globalu proglašava ultimativnim zlom. Ali to je možda i dijelom naslijeđeni obrazac. Sjetimo se samo djelovanja braniteljskih udruga ovoga ljeta koje podsjeća upravo na ideološke komisije i na SUBNOR iz bivše države.

Priča se nastavila i idućih dana, ali s drugim akterima?

Da, idućih smo dana puno slušali i o antifašizmu i navodnom jugoslavenstvu koji su se sustavno napadali s desna. Naime, prošle su subote održani Trnjanski krijesovi, antifašistička manifestacija koja slavi oslobođenje Zagreba od ustaša. Sad, kako je jugoslavenski antifašizam teško odjeljiv od komunističke revolucije, to je desnici sjajno uporište za negiranje antifašizma i koristi ga maksimalno pa sve one koji taj dan slave oslobođenje glavnog grada etiketira i komunistima i neojugoslavenima, četnicima, koljačima… puno je tih ružnih naziva. Sve ono što se dobro dogodilo; od izgradnje infrastrukture preko dostupnog školstva, univerzalnog zdravstva i priuštive stanogradnje – negira se, a dopušteno je govoriti isključivo o komunističkim zločinima.

Možemo li onda reći da se etiketa Jugoslavije lijepi na sve što desni dio političkog spektra smatra nepoželjnim?

To je gotovo pravilo. Za primjer uzmimo veliku prolife manifestaciju Hod za život koja se održala istovremeno s Trnjanskim krijesovima. Cilj joj je ukinuti ženino pravo na pobačaj, a koje je danas utemeljeno na zakonu SR Hrvatske iz 1978. godine. Što konzervativni aktivisti koji su iza ovog globalno granuliranog pokreta čine? Upravo prokazuju taj zakon komunističkim i jugoslavenskim. A ako je nešto jugoslavensko, onda se prema binarnom rasuđivanju koje se ljudima nameće – mora ukinuti.

Na isti način djeluje i šačica desnih ekstremista okupljenih oko Dražena Keleminca koja svake subote prosvjeduje pred stanovima lijevih političara pa ih putem megafona denuncira kao Jugoslavene. Na meti su im se do sada, između ostalih, našli novinar Boris Dežulović, političarka Dalija Orešković i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević.

Svojevremeno si radio istraživanje koje je pokazalo da obični građani koji imaju iskustvo života u Jugoslaviji ipak drugačije razmišljaju. O čemu se radi?

Da, početkom 2015. godine sam s kolegama s portala Moje Vrijeme putem Facebooka potencijalnim ispitanicima odaslao opsežan upitnik o tome kako s odmakom ocjenjuju život u Jugoslaviji i što bi rado preslikali u današnju Hrvatsku.

To je bilo vrijeme kada su na Facebooku bili stvarni ljudi, a ne botovi s farmi političkih stranaka pa se zaista mogao koristiti za precizno targetiranje sudionika tog neformalnog istraživanja. Ciljali smo ljude koji prema godini i mjestu rođenja imaju realno iskustvo života u Jugoslaviji. Čak 1.700 njih izdvojilo je ozbiljno vrijeme za odgovaranje na naša brojna pitanja, a što je rezultiralo vrlo citiranim izvješćem. 

I kakvi su rezultati bili?

Sukladni s izjavom Tereze Kesovije s početka priče. Da se u bivšoj državi živjelo bolje ili puno bolje mislilo je tada 82 posto ispitanika s realnim iskustvom Jugoslavije. Manje korupcije, više solidarnosti više sigurnosti, opisivali su bivšu državu. Da je bilo lošije je tvrdilo četiri posto njih, dok je "ne daj Bože da se ponovi" bio odgovor šest posto ispitanika. O Titu se 40 posto ispitanika izjasnilo da je bio pozitivna osoba, a svega osam posto ih je smatralo da je riječ o diktatoru.

Ispitanici iz Bosne i Hercegovine čini se još više vole Tita i danas nepostojeću državu. Njih 92 posto smatralo je da se nekad živjelo bolje, čak 66 posto ispitanika mislilo je da je život u Jugoslaviji bio puno bolji u usporedbi sa životom u BiH, dok je Tita pozitivnom osobom smatralo visokih 65 posto ispitanika, a diktatorom svega tri posto.