BiH: Građanski aktivizam zamijenili lajkovi. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 02.02.2026. 29:34 Min.. Verfügbar bis 02.02.2027. COSMO. Von Maja Maric.
BiH: Građanski aktivizam zamijenili lajkovi
Stand:
Maja Marić, Amir Sužanj, Boris Rabrenović
Bosna i Hercegovina se suočava s visokom stopom korupcije i teškom socijalnom situacijom, ali bez vidljivih masovnih građanskih akcija. Zašto nezadovoljstvo rijetko prerasta u prosvjede i kakvu ulogu u tome imaju društvene mreže? O stanju građanskog aktivizma, strahu, apatiji i političkom uticaju na javni prostor Maja Marić razgovara s dopisnikom iz Sarajeva Amirom Sužnjem i sveučilišnim profesorom komunikologije, Enesom Osmančevićem.
U Bosni i Hercegovini u posljednjem periodu bilježi se nizak nivo organiziranog građanskog aktivizma, usprkos brojnim društvenim problemima, uključujući korupciju i tešku socijalnu situaciju. Iako su pojedini slučajevi izazvali snažne reakcije u javnosti, oni rijetko rezultiraju konkretnim društvenim akcijama ili prosvjedima.
Građanski aktivizam svodi se na pisanje po društvenim mrežama bez ikakve stvarne aktivnosti ili namjere da se stane na put negativnostima u društvu. Lajkovi su zamijenili sve druge izraze neslaganja sa društvenim devijacijama, a društvene mreže u Bosni i Hercegovini pretvorene su u poligon govora mržnje.
O razlozima izostanka masovnih građanskih aktivnosti i o ulozi i kontroli društvenih mreža u Bosni i Hercegovini danas razgovaramo s našim dopisnikom iz Sarajeva Amirom Sužnjem.
Amire, kako bismo za sam početak mogli opisati stanje građanskog aktivizma u Bosni i Hercegovini?
S jedne strane je visok stepen nezadovoljstva socijalnom situacijom, primanja su mala, cijene svaki dan rastu do nivoa koji je znatno veći nego u nekim razvijenim evroskim zemljama sa visokim standardom. Pored toga, zemlju tresu brojne korupcijske afere, od maloljetničke prostitucije koju vode visoki policijski funkcioneri, preko enormnog zagađenja koje niko ne rješava, do slučajeva kad ljudi doslovno umiru zbog korupcije poput situacije u Tuzli gdje su ovih dana optuženi bivši visoki rukovodioci kliničkog centra jer su godinama rušili tendere za linearne akceleratore pokušavajući pogodovati jednoj kompaniji, zbog čega su desetine onkoloških pacijenata ostajale bez terapije Uprkos tome, u Bosni i Hercegovini vlada neka čudna tišina. Ljudi nisu spremni da se na protestima bore za svoja prava. Još od čuvenih socijalnih protesta 2014. godine, kad je izgorjelo ili demolirano nekoliko vladinih zgrada, građani žive u nekoj vrsti apatije i nespremnosti da se bore za svoja prava. Zašto je to tako nema adekvatnog odgovora, ali jedan građanin Tuzle je ovih dana pred kamerom Televizije Bosne i Hercegovine možda najslikovitije opisao sadašnje stanje.
“Imamo neku pouku od 2014. kad je već bila ta… kad su rušili vladu, šta je već bilo. Pa možda ih je zbog toga strah da se to ponovo ne desi.”
Prema mišljenju ovog građanina, ispade da je strah glavni razlog što ljudi nisu spremni da se bore za svoja prava. Šta rade sindikati u takvom ambijentu? U većini drugih društava oni su predvodnici građanskih akcija?
To je tek interesantna priča. Veliki broj radnika je u godinama poslije rata ostao bez posla, fabrike su razorene, opljačkane i opustošene u tajkunskoj privatizaciji, a veliki dio javnosti smatra kako je većina sindikata zapravo u sprezi sa vlastima i da su tobožnje aktivnosti samo zamajavanje javnosti kako bi se očuvalo to stanje potpunog izostanka socijalnih akcija. I sindikati su duboko podijeljeni i samo su rijetki bili spremni da povedu ljude u proteste. Predsjednik Sindikata “Solidarnost” iz Tuzle Sakib Kopić, tačno i u dvije-tri riječi, daje dijagnozu izostanka spremnosti za istinske akcije borbe za prava radnika, penzionera, studenata, pacijenata i drugih kategorija društva,
“Narod je ubijen u pojam, misli da se protestima ništa ne može promijeniti. Ali naprotiv, trebamo biti udruženi, jedinstveni i složni.”
Nakon ove jednostavne definicije samo od sebe se nameće pitanje – u čemu se onda ogleda i čime se izražava to nezadovoljstvo građana. Gdje se uopšte može prepoznati?
Na društvenim mrežama. Pune su društvene mreže protesta izraženih kroz poruke i objave, ali tu se sve završava. Lajk je zamijenio svaku realnu akciju protesta i bunta. Stručnjaci tvrde da ljudi na taj način sami pred sobom peru savjest zbog potpune nespremnosti da se bore protiv korupcije i nepravde, protiv skupoće i siromaštva. Neki takvim porukama sami sebi izgledaju važni, ali rezultat je jasan - vlast koja ima ovakav narod ne treba da brine za svoju budućnost, može raditi šta joj je volja. Mnogo više ljudi se okupi na poziv političkih stranaka da se bore za neke apstraktne ciljeve zasnovane na mitomaniji, koje im se iz stranačkih kuhinja prikazuju kao vitalni nacinalni interesi, ili na protestima zbog nekih svjetskih događanja koji nemaju nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom i životima ovdašnjih ljudi. Svaki pokušaj protesta protiv vlasti se iz vladajućih struktura karakteriše kao izdaja naroda, entiteta, države ili šta ko već smatra svetim. Branko Todorović iz Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj smatra da se na taj način svjesno otupljuje oštrica svakog socijalnog bunta, dajući mogućnost vladajućim strukturama da rade šta hoće bez ikakve odovornosti.
„To političkim liderima odgovara da tu korupciju koja u potpunosti uništava bosanskohercegovačko društvo, prije svega naravno štetna je za građane, da jednostavno ne reagujemo pravovremeno na nju i onda neodgovorni političari zloupotrebljavaju doslovno milijarde koje pripadaju građanima Bosne i Hercegovine.“
Kako onda definisati ambijent u kojem žive građani Bosne i Hercegovine i kakva je tu uloga socijalnih mreža – ko ih, zapravo kontroliše?”
Bosna i Hercegovina je društvo sa dvije paralelne stvarnosti. S jedne strane je veliki dio stanovništva koji se suočava sa elementarnim socijalnim problemima, skupoćom, visokim porezima, posljedicama enormnog ekonomskog raslojavanja na uzak krug bogatih i veliki broj siromašnih građana S druge strane, umjesto otvaranja tih socijalnih i ekonomskih protivrječnosti, baš ti slojevi društva na društvenim mrežama postaju armija vodećih političkih stranaka i njihove koncepcije stalnog održavanja etničkih i nacionalnih napetosti. Dominiraju poruke mržnje, prijetnje, uvrede i diskriminacija, i to ne samo prema pripadnicima drugih etničkih zajednica, nego i prema političkim protivnicima i konkurentima iz istih, što bi se ovdje reklo, nacionalnih korpusa, odnosno, ako to možemo tako reći, prema “svojoj” opoziciji. Sociolog Vladimir Vasić tu dimenziju smatra jednim od najopasniih izazova u Bosni i Hercegovini.
"Čini mi se da i ljudi koji bi trebali smirivati situaciju, a to su ljudi koji drže poluge vlasti, često zloupotrebljavaju ta dva termina, i naciju i religiju i vjeru, i onda to pretaču na običan narod, koji ionako siromašno živi i svaka sitnica može da upali plamen mržnje u Bosni i Hercegovini".
Ne može se reći da se i građani Bosne i Hercegovine ne suočavaju sa izazovima društvenih mreža kao i svuda u svijetu, od opasnosti za djecu koje vrebaju sa tih mreža do prevara u internet kupovini, ali dominantna uloga društvenih mreža je upravo ovo što diktiraju vladajući krugovi.
Moj gost je Enes Osmančević, profesor komunikologije na Sveučilištu u Tuzli, koji će mi pomoći rasvijetliti odgovor na pitanje - zašto su lajkovi zamijenili stvarni aktivizam.
Profesore, krenućemo od vašeg grada, koji je poznat kao središte građanskog aktivizma i protesta protiv društvenih nepravilnosti, u prvom redu protiv nepravde. Imali smo posljednjih mjeseci baš u Tuzli neke vrlo teške događaje, od korupcije do prostitucije vezane za policijske vrhove, a posebno treba napomenuti tešku nesreću i smrt 17 osoba u Domu penzionera. Zašto su izostali masovni protesti i kako se dogodilo da se aktivizam pokazuje gotovo isključivo na društvenim mrežama?
Pa vidite, na tu građansku aktivnost se čeka jako dugo. Prije svega naši ljudi izražavaju nezadovoljstvo vlašću, a onda opet na izborima glasaju, ja bih rekao, za te najgore opcije.
Razlog tome je u činjenici da je taj politički spektar kod nas vrlo sužen. S jedne strane, s druge strane, svi su, predstavnici svih političkih partija su bili i na vlasti i u opoziciji i bili su u koaliciji jedni sa drugima, tako da između njih ne postoje neke distinkcije u smislu ideologije i u smislu političke pragme.
I tu je jako teško izabrati. Odnosno to dođe kao u pjesmi Arsena Dedića "Odabraćeš gore" naši ljudi uvijek biraju najgore opcije.
Razlog je naravno i ta politička neprosvjećenost, odnosno nepostajanje političke kulture i političke pismenosti. A s druge strane imate situaciju, još uvijek jak izražen nacionalizam, tu antropološku regresiju, zatim imate tu situaciju nesigurnosti i straha.
Pazite, ovdje ljudi žive godinama, desetljećima na ivici egzistencije, oni su zabrinuti za svoju budućnost. Jako je veliki broj ljudi koji su na granici siromaštva ili žive u siromaštvu.
To su stvari o kojima politika ne vodi računa. Ona preko medija predstavlja stvari da su one med i mlijeko i da je puno bolja stvarnost nego se ona zaista i događa ovdje.
Mi tonemo u dužničko robstvo, vlade entiteta se zadužuju u milijardama itd. Ljudi su jednostavno fokusirani s jedne strane na taj svoj pojedinačni egzistencijalni ponor, ja bih rekao, a s druge strane gaje nadu u to kolektivno izbavljenje.
Dakle, ne sebe kao jedinke, nego neku vrstu kolektiviteta, etno ili naciona, kojem će sad nekakav veliki vođa iz neke partije u kojoj su svi ti ljudi koji nešto vrijede i znače, ponuditi neki čarobni štapić i da će nekakvim čudom učiniti blagostanje.
To je jedan religijski princip, to je jedna konzervativna svijest, vrlo primitivna svijest u smislu politike i to se tako vrti od izbornog ciklusa do izbornog ciklusa.
Ljudi su sve više nezadovoljni, ali se istovremeno i sve više plaše.
Amire, kako su se protesti u Srbiji odrazili na javnost u Bosni i Hercegovini, i tu društvene mreže imaju važnu ulogu ?
Protesti u Srbiji mjesecima se vrlo pažljivo prate u Bosni i Hercegovini, ne samo kao politički sukob režima predsjednika Aleksandra Vučića i pokreta okupljenog oko studenata, nego kao jedan sociološki i psihološki fenomen. Ljudi u Bosni i Hercegovini prvi put imaju priliku da vide kako izgleda pravi socijalni i društveni bunt protiv vlasti, prava i bespoštedna borba, bar tako je shvata veliki dio bosanskohercegovačke javnosti, protiv korumpiranog sistema, koji je kidnapovao institucije i sve društvene procese. Ono što je, naravno, ostavilo najjači utisak i na ljude u Bosni i Hercegovini jeste spoznaja da se protiv sistema, koliko god bio korumpiran i koliko god koristio mehanizme pritiska i zastrašivanja, može boriti. Razliku pravi masovnost takvih skupova u Srbiji, za razliku od onih u Bosni i Hercegovini, koji su, kako pojašnjava psiholog Srđan Puhalo, sporadični i malobrojni i koje vlast sa lakoćom prevazilazi.
"Oni su lokalni i mnogo lakše se uguše ili odumru nego što daju neki uspjeh, a onda taj neuspjeh je poruka svima nama da se ne isplati buniti. Ako pogledate šta se dešava u Srbiji izgleda da se vrijedi boriti. Samo mi trebamo negdje da sami sa sobom u Bosni i Hercegovini raščistimo šta su nam prioriteti. Treba nam uspjeh, treba nam svijest da se može nešto promijeniti i zato su sve oči negdje uprte u Srbiju. Znači, ako ovo u Srbiji što se dešava pokaže da ima efekta, da ima smisla i da ima rezultata, mislim da će to imati velikog uticaja i na proteste u Bosni i Hercegovini.”
Bilo je to interesantno mišljenje stručnjaka o refleksijama protesta u Srbiji na ljude u Bosni i Hercegovini, iako se, kao što smo mogli zaključiti iz današnje emisije, stanje u dvije zemlje ne može porediti. Ipak, možemo li govoriti o nekim sličnostima u Srbiji i Bosni i Hercegovini?
Možemo, naravno. I na jednoj i na drugoj strani društvene mreže su pod značajnim uticajem vladajućih struktura. Bilo kakvi nagovještaji socijalnih protesta ili čak samo negativni komentari se putem razgranate mreže botova prenose u domen društvenih mreža. Svaka kritika vlasti se iz vladajućih struktura karakteriše kao izdaja naroda, entiteta, države ili šta ko već smatra svetim, a ljudi koji su spremni da kritikuju vlast ili bolje reći režim, postaju meta, doživljavaju prijetnje i uvrede. Za razliku od Srbije, gdje se taj sukob odvija između režima i studenata, koji se, uslovno rečeno, mogu smatrati opozicijom, u Bosni i Hercegovini se sve to vješto prebacuje na nacionalnu ili etničku ravan, pojašnjava politička analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić..
"Bosna i Hercegovina je podijeljeno društvo i svi nekako djelujemo u etnički zaokruženim torovima tako da onda sve to jednostavno oduzima i tu snagu i energiju za bilo koju vrstu protesta. Ne treba to naravno podcijeniti, možda sve to negdje ključa. Poučeni iskustvom iz Srbije gdje smo vjerovali svi da postoji tračak nade da se neke stvari mogu pokrenuti, ali vidimo da su oni pokrenuli lavinu.”
Amire, ako je već takvo stanje, onda malo ko ima vremena da se bavi problemima vezanim za društvene mreže kakvi su prisutni u cijelom svijetu?
Pa, ne bi se moglo tako reći. I ovdje su prisutni razni problemi koji se prelamaju posebno preko mladih, od luđačkih izazova po društvenim mrežama za učenike do problema oko pornografije. Problem je što u Bosni i Hercegovini ne postoje adekvatne agencije koje su u stanju stati na put, kako zloupotrebi društvenih mreža kakva se može vidjeti i u drugim društvima, tako i govoru mržnje, koji se svjesno kreira na društvenom prostoru Bosne i Hercegovine.
