Nepodnošljiva lakoća balkanske dokolice

Nekad su ljudi na Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, znali kako stati, sjesti, popiti kavu, pogledati u nebo i jednostavno uživati u danu. Po tome nas mnogi u Europi zapravo i znaju. Po sposobnosti da "kafenišemo", da uživamo u trenutku. No je li to i dalje tako?

Danas mnogi žive pod pritiskom vremena, nagomilanih troškova, osjećaja da moramo više i bolje i da sve to dokažemo na društvenim mrežama.‚Danas se pitamo - jesmo li postali zatočenici stalne trke? I zna li se itko više danas opustiti? Sa Amirom Sužnjem razgovaram o tome, ali i o projektu Hibernacija, Adne Muslije. Idemo zajedno istražiti kako pronaći trenutke mira u svijetu koji nas stalno vuče naprijed.

Jesu li, Amire, Bosanci i Hercegovci, nekad poznati po svojoj opuštenosti, postali taoci savremenog načina života punog trke i stalnog sustizanja nečega?

Pitanje je na mjestu jer i ljudi na Balkanu odavno žive u luđačkom ritmu utrkujući se sa vremenom, sa životom, troškovima, obavezama, rokovima… Mnogima od nas se čini da svaki dan kasnimo u koje god doba da ustanemo, stalno negdje žurimo, nešto pokušavamo sustići, a stalno smo u zaostatku. To je nekad ranije, pogotovo u doba socijalističke Jugoslavije, bilo sasvim drugačije, smatralo se da taj ubitačni ritam ljudima nameću kapitalistički društveni odnosi. Ljudi su bili mnogo opušteniji, imali su neku vrstu relaksirajućih dnevnih rituala, odmarali su se, znali se i radovati, i pritom su govorili kako im ne pada na um da trče za parama, aludirajući na ljude na zapadu. Ta sklonost ka dokolici bila je tako prisutna da je ušla u tradiciju, književnost, kinematografiju, a kako je to izgledalo u stvarnom životu možda je najslikovitije dočarao legendarni sarajevski glumac Josip Pejaković igrajući nezaboravni lik Pepe Bandića u čuvenoj seriji “Osma ofanziva”, snimanoj po romanu Branka Ćopića.

“Viđaj ove ljepote… Ama, đe se ne rodih jedno trideset godina ranije, pa da se ovako lijepo, bos i raspojasan, svako popodne izležavam. Mati moja mila… Ama ni sata, ni telefona, ni šefa, ni kancelarije...”

Kako se onda izgubila ta vrlo korisna navika ljudi na Balkanu da se svakodnevno dokolicom, ili da kažemo, korisnom besposlicom, štite od životnih stresova i izazova?

Vremena se mijenjaju. I na Balkanu je zavladao, kako se u socijalizmu govorilo, kapitalistički način života i razmišljanja i to u jednoj prilično surovoj formi, koja od ljudi stvara jeftinu radnu snagu. Mnogo vremena provode na poslu, oskudno žive, sustižu ih troškovi, stalno su u nekoj fazi napetosti…  a ljudi su se našli u situaciji da se utrkuju s vremenom, neizvjesnošću, problemima, finansijskim i drugim obavezama. Pored toga, sami sebi su stvorili obavezu da se po svaku cijenu prikažu uspješnim ljudima, koji žive neku vrstu filmskih ili života u televizijskim serijama, a to nije lako ako to ne mogu finansijski pratiti, na šta sami sebe primoravaju. Ukratko, sve se promijenilo, i ovdje su ljudi postali taoci stalne trke sa životom. Čitave generacije zaboravile su šta znači istinsko opuštanje jer smo davno izgubili osjećaj za to.

Jesu li ljudi uopšte svjesni te zamke i ima li nade za povratak?

Mnogi nisu, ali neki pokušavaju pronaći način načine da vrate tu naviku… Zapravo, ispostavilo se da to nije tek pametna navika, nego nužna potreba za odmorom, korisnom dokolicom i uživanjem u slobodnom vremenu. U Sarajevu je nedavno promovisan jedan zanimljiv projekt koji nas nastoji vratiti u takav način funkcionisanja, da vratimo naviku za opuštanjem koje nije puko gubljenje vremena. Konceptualna umjetnica Adna Muslija je nedavno, govoreći za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine, podsjetila da se mnogo šta promijenilo, da odmor više nije dostupan velikom broju ljudi. Zbog toga su u sarajevskoj galeriji Manifesto osmislili ideju za građane pod nazivom “Hibernacija”, – dođite da zajedno ne radimo ništa.  

"Nemamo, nažalost svi tu privilegiju da možemo sebi priuštiti odmor i odmor je sam po sebi postao jedna izuzetna privilegija. Zajedno smo shvatili da je najbolje da otvorimo prostor galerije ljudima da odmaraju na način koji njima odgovara… Ako žele da sjede, da piju čaj, kafu, nešto ili da igraju društvenu igru, neko spava, neko čita, neko gleda u plafon, neko sluša muziku… I onda smo odlučili da napravimo prostor tako da svima bude ugodan za boravak i da poziva na neko mirovanje, prije svega fizičko mirovanje, a potom i neko intelektualno mirovanje, koje nam je također jako potrebno”.      

Nisu rijetki stručnjaci, Amire, koji tvrde da taj, nekadašnjim realsocijalističkim vokabularom rečeno, kapitalistički način života u kojem ljudi stalno moraju raditi i boriti se da zarade novac, da da bi isplaćali račune, kredite i druge stalne troškove, nije jedini razlog što je današnji čovjek izgubio svoj mir i naviku da se opušta. Da li to znači da su i ljudi na Balkanu, pa tako I u Bosni I Hercegovini, postali zatočenici svih zamki koje nosi tehnološki napredak?  

Tako je. U naše živote uplovile su i društvene mreže, pa su mnogi pali u iskušenje da od danonoćnog drugovanja s pametnim telefonima zaborave da postoje živi ljudi. Troše svoje vrijeme da po društvenim mrežama stavljaju lažne, frizirane živote, da lažno predstavljaju sopstvenu stvarnost, predstavljajući se uspješnim, dok žive nešto sasvim drugo, mnogo siromašnije i neuglednije. Pokidale su se i stare familijarne relacije, zaboravio je, kako se to ovdje kaže, svoj svoga, i ljudi su  u jeku komunikacijske revolucije ostali usamljeni, a u isto vrijeme i nesposobni da shvate koliko im je potrebno, čak nužno, da nađu vrijeme za opuštanje. S druge strane, sam pojam uspjeha i načini potvrđivanja da je čovjek uspješan dobili su jednu sasvim iskrivljenu dimenziju – mjere se uglavnom materijalnim stvarima i prikazuju lažnim argumentima, pa su ljudi, trudeći se da na društvenim mrežama lažno prikažu da su neko i nešto, izgubili stvarne živote.

Direktor Galerije “Manifesto” Benjamin Čengić upravo zbog toga smatra kako je projekt “Hibernacija” dobar put za povratak iz tog lažnog načina života, a jedna od glavnih preduslova za to je pronalaženje načina za istinskim odmorom i onim što se nekad nazivalo razonodom.

“Odmor bez grižnje savjesti i bez konstantne trke za obavezama i za nekom vrstom uspjeha. Mislim da smo davno izgubili predstavu o tome šta zapravo uspjeh znači, a trebalo bi da bude individualan i da svakome znači ono nešto lično, a trenutno se predstavlja samo kroz brojeve na različitim platformama, da li su to društvene mreže, da li su to kilometri na autima skupocjenim...”     

Eto, ova paralela Benjamina Čengića, koja pokazuje koliko su ljudi u današnje vrijeme razapeti između stvarnosti i potrebe da lažno predstave svoje živote i po svaku cijenu se pokažu uspješnim možda je i najbolja slika zašto smo u utrci s vremenom izgubili sebe i sposobnost da nađemo istinske trenutke mira.