Darko Tuševljaković: "Sutra na vestima je sve moguće"

Danas se bavimo literaturom. Knjigama napisanim na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put razgovaramo s ovogodišnjim dobitnikom NIN-ove književne nagrade, jedne od najuglednijih nagrada na našim i vašim prostorima, Darkom Tuševljakovićem.

Najprije će nas literarni stručnjak Davor Korić uvesti u lik i djelo Tuševljakovića, skrenuti nam pažnju na bitnu životnu, biografsku i umjetničku pozadinu pisca koji je evo dospio u žižu čitatelja i naših slušatelja Njemačkoj.

Darko Tuševljaković je rođen 1978. u Zenici. Djetinjstvo je proveo u Makarskoj, u osnovnu školu išao je u Zadru, a danas živi u Beogradu u kojem radi kao prevodilac i urednik.

Darko Tuševljaković

Kada je počeo da se bavi pisanjem?

Prvu priču objavio je 2002. u regionalnoj antologiji priređenoj u saradnji s Uneskom odnosno u zbirci nazvanoj Bun(t)ovna p(r)oza, a ovaj naziv ako se u riječima buntovna i  proza izostave slova u zagradma t u buntovna u  r u proza,  se može pročitati, i kao "Bunovna poza". Od tada objavljuje kraću i dužu prozu u raznim časopisima i antologijama u Srbiji i regionu. Godine 2004. dobio je nagradu "Lazar Komarčić" za najbolju novelu.  

Dosad je objavio tri zbirke priča Ljudske vibracije, Naknadne istine  i Hangar za snove kao i pet romana Senka naše želje, Jaz, Jegermajster, Uzvišenost i Karota.

Za roman Jaz 2017. je dobio nagradu Evropske unije za književnost, a za zbirku priča Hangar za snove je 2023. dobio Andrićevu nagradu. Njegov najnoviji roman  Karota pored NIN-ove nagrade za književnost  je nagrađen i nagradom "Beskrajni plavi krug" za najbolji roman u 2025. godini, koju dodeljuju Matica srpska, Banatski kulturni centar i organizacija "Sumatra".

Da čujemo onda šta je tema tog njegovog posljednjeg romana, o čemu Tuševljaković piše.

U središtu romana je junak Davor. Književni lik s kojim se autor poistovjećuje, jer piše u prvom licu, je lik kojeg čitatelji mogu zamišljati u svojoj mašti dok čitaju ovu knjigu. On poslije gotovo nekoliko decenija putuje iz Beograda u kojem ga zatičemo na početku romana u Zadar grad u kojem je proveo djetinjstvo, a koji je morao napustiti zbog rata u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako je radnja romana zapravo povratak u mjesto koje se u međuvremenu potpuno promijenilo. To je zapravo traganje za prošlim vremenom za nekadašnjim drugovima, tada trinaestogodišnjacima, za njihovom nastavnicom, razrednicom, koja ih vodi na otok Pašman u svoj atelje, za događajima kojih se Davor sjeća kao kroz maglu, a koji nisu uvijek bili prijatni.

Tuševljaković važi za pisca koji često miješa žanrove.

Tuševljaković svjesno miješa žanrove dok ne dobije, kako kaže, uspješan književni amalgam. Tako i u romanu Karota ima elemenata horora i distopije, ali moglo bi se reći da je to veoma uspješna kombinacija putovanja, koje često srećemo u filmovima i koje se naziva Roadmovie, i Prustovog "traganja za izgubljenim vremenom", tako da je roman zapravo putovanje u prošlost. Na to putovanje Davor polazi u svom starom golfu sa djevojkom Ninom nakon jedne saobraćajne nezgode kada mu se učinilo da je u liku dječaka kojeg je u vožnji slučajno zakačio, ali koji je ostao neozlijeđen, prepoznao jednog od dječaka s kojima je u Zadru išao u osnovnu školu.

Darko Tuševljaković

Dakle taj događaj je bio povod da Davor krene u tu potragu za kako kažeš prohujalim vremenom.

Taj događaj je bio kako se kaže inicijalna kapisla koja pokreće to traganje za nekim događajima iz prošlog vremena kojih se, nakon toliko vremena, nije mogao sjetiti a koji su ostali zagonetni, pa ih je na tom putovanju želio razjasniti. Davor je bio jedan od petorice dječaka, pored Ante, Saše, Tončija i najjačeg od njih, ali malo zaostalog dječaka kojeg su zvali Karota. Bili su nerazdvojni još od polaska u osnovnu školu, ali njihova zadirkivanja su često bila okrutna a šale neslane, jer su kako bi to naš veliki pisac za djecu Branko Ćopić rekao bile su to njihove "magareće godine". Njihovo djetinjstvo je naglo prekinuto, a nad njih su se nadvile sjenke nadolazećeg rata. Vrlina ove knjige je da Tuševljaković o bolnim događajima i ranama koje nikako ne mogu da zacijele piše na pitak način, pa se njegova knjiga čita s lakoćom. Ali, na kraju ipak prevladava gorak okus priče o nasilno prekinutom djetinjstvu.