Slobodan Šnajder: "Anđeo nestajanja". COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 07.08.2025. 23:24 Min.. Verfügbar bis 07.08.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Slobodan Šnajder: "Anđeo nestajanja"
Stand:
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Amir Kamber razgovara s dobitnikom Nagrade "Miroslav Krleža" o njegovom novom romanu. Slobodan Šnajder u "Anđelu nestajanja" ispisuje povijest Zagreba, između ostalog, iz vizure jedne gradske dvokatnice kojoj daje moć govora. Književni kritičar Davor Korić pojašnjava kontekst i raščlanjuje zašto se u romanu, pored niza tzv. malih ljudi, pojavljuju istorijske ličnosti Josip Broz Tito i Koča Popović. Postavlja se pitanje gdje je Thompson u cijeloj priči? Donosi li Šnajderov književni anđeo utjehu?
Svakog prvog četvrtka u mjesecu govorimo i razmišljamo o književnosti. Predstavljamo po jedno literarno ostvarenje neke spisateljice ili nekog od pisaca koji pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo.
Ovoga puta, prema izboru našeg književnog kritičara Davora Korića, imamo veliku čast da predstavimo novu knjigu jednog od najznačajnijih savremenih hrvatskih pisaca Slobodana Šnajdera, dobitnika ovogodišnje Nagrade Miroslav Krleža za roman "Anđeo nestajanja".
Davore već neko vrijeme si spominjao i najavljivao roman "Anđeo nestajanja" u našem podcastu, od njegovog objavljivanja u augustu 2023. godine, a sada imamo čast i poseban povod da ga predstavimo i preporučimo
Izuzetno mi je drago da danas govorimo o ovom romanu veoma bitnom za Hrvatsku u vrijeme sve očiglednijih pojava revizionizma istorije, osporavanja antifašističkih tekovina i povampirenja mračnih ideologija i pokreta za koje smo mislili da su jednom pobijeđeni i za svagda iščezli sa političke i društvene scene.
Povod za predstavljanje upravo ovog romana u našem podcastu je ugledna književna nagrada za 2023./2024. godinu koja nosi ime vjerovatno najvećeg i najznačajnijeg hrvatskog i po svemu evropskog pisca Miroslava Krleže, a koja je ove godine dodijeljena Slobodanu Šnajderu za roman "Anđeo nestajanja". Žiri (koji su činili Vinko Brešić, Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski, Ivica Matičević i Boris Senker,) je jednoglasno odlučio da je roman izuzetno važan za hrvatsku književnost i kulturu, nazvavši ga "enciklopedijom povijesnog užasa, jeze i ništavila".
Predstavljanje nove knjige jednog od najznačajnijih savremenih hrvatskih pisaca Slobodana Šnajdera, dobitnika ovogodišnje Nagrade Miroslav Krleža za roman "Anđeo nestajanja" bilo je i razlog da porazgovaramo s njim.
Gospodine Šnajder, ovaj roman je povijesni, omaž i posveta gradu Zagrebu. O kojem tj. kakvom Zagrebu je riječ?
Morate znati da je u Zagrebu u od '41. do '45. da je postojao jedan otpor same omladine grada koja nije bila nužno organizirana komunistički. Na primjer pročitao sam nevjerojatnu stvar - da ustaše u sumrak nisu smjele ići na Trešnjevku, dakle u radnički kvart tada, na periferiju, osim u jakoj vojničkoj pratnji. Dakle, zamislite, usporedite to sa ovim danas i tom euforijom. Dakle, kako je to moguće? Jer nemaju pojma. Nitko im nije točno rekao tko su bili ti ljudi '41. Mislim na Ustaše. O tome se ne uči. Mislim, ako imate vrh vlasti koji to podržava što ćete onda?
To je nekako i moja teza u zadnje vrijeme da u stvari sve dolazi od neznanja.
Znate, ono što u ljude stavite, to iz ljudi izađe. A ako se radi o hrani, to ne miriše. Ono što iz ljudi izađe. Ali u duhovnim stvarima, idejnim stvarima, ono što izađe ne vidiš.
Kako ste dolazili do građe za ovaj roman? Šta ste čitali i gdje, jeste li razgovarali s ljudima?
Ja sam osam godina radio taj roman i nekoliko puta potpuno odustao. Možda bi mi bilo pametno da sam odustao potpuno u jednom momentu. Imate odstraga spisak, to se u Njemačkoj zove materijalien, imate izvore koji su ušli u knjigu. To su samo oni koji su ušli u knjigu izravno. Bilo kao bilješke na kraju stranice ili na neki način u samom romanu, ali popis izvora je daleko širi. To je ono najstrašnije - o svemu postoje izvori, samo ih nitko ne otvori.
Šnajderov roman "Anđeo nestajanja" je zapravo ep o Zagrebu i ratu.
Koji po mišljenju žirija ima snagu vrhunske književnosti. U njemu se, kaže žiri, autor obračunava sa istorijom, a epska forma romana dobija posebnu polemičku utemeljenost. Ova vrijedna nagrada se inače uvijek dodeljuje na rođendan Miroslava Krleže 7. srpnja/jula, a zanimljivo je da je Šnajderov rođendan dan kasnije.
Slobodan Šnajder u razgovoru s Davorom Korićem
Ove godine Slobodan Šnajder je napunio 77 godina. Rođen je 1948. godine u Zagrebu, gdje je završio filozofiju i anglistiku. Između ostalog, izuzetno priznat i prepoznat u svijetu pozorišta. Njegove drame često izvođene u njemačkim teatrima.
Ne samo u Njemačkoj, nego i u mnogim evropskim zemljama zbog njihovog značaja i kvaliteta, a naročito početkom devedesetih s kraja prošlog stoljeća kada je Šnajder isključen iz hrvatskog kazališta političkom represijom tako da njegove drame nisu igrane u njegovoj domovini do jeseni 1999. godine. Kako se politička zabrana nije mogla odnositi i na Evropu, upravo su u pomenutom periodu mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine i to od Irske do Izraela. Njegova najpoznatija drama “Hrvatski Faust” postavljena je 1993. na scenu bečkog Burgtheatera, a drama “Zmijin svlak” praizvedena je u Tübingenu. Njegove drame su izvođene u Mülheimu, Frankfurtu na Majni, Rimu, Oslu, Kopenhagenu,Varšavi, Krakovu, Dublinu, Frankfurtu na Odri, Bochumu, Parizu.
Njegove dramske tekstove režirali su najbolji domaći i evropski reditelji, međutim, njegova najpoznatija drama „Hrvatski Faust“ nije nikada postavljena u njegovom rodnom gradu Zagrebu.
Njegova drama“Hrvatski Faust” koja je do danas predmet žestokih sporenja imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bila izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Šnajderov “izlazak u svijet” zapravo je započeo 1987. upravo ovom dramom koja se može smjestiti u evropske koordinate ponajrije s „Mefistom“ Klausa Manna, jer se bavi sličnom temom naime vremenom u kojem poznati reditelj Vjekoslav Afrić režira Geteovu najpoznatiju dramu za vrijeme ustaškog režima. Ovu dramu je znameniti reditelj Roberto Ciulli inscenirao u Theateru a.d. Ruhr a odigrana je oko 100 puta u njemačkim zemljama, ali i u Evropi i Americi.
Slobodan Šnajder je u tom pogledu svakako veliki evropski dramski pisac, dobitnik borjnih nagrada, ali danas govorimo o njemu kao romanopiscu.
Svoj prvi roman „Morendo„ objavio je 2012. godine, a najveći uspjeh je postigao s romanom „Doba mjedi“ za koji je 2016. godine dobio uglednu regionalnu književnu nagradu Meša Selimović kao i niz drugih kao što su nagrade Mirko Kovač, Radomir Konstantinović, "Kočićevo pero" te nagrada t-portala. „Doba mjedi“ koji su na njemački preveli Mirjana i Klaus Wittmann pod nazivom „Die Reparatur der Welt“ je obiteljska saga istovremeno i autorova autofikcija epskog zamaha u kojoj Šnajder u jednom veoma originalno napisanom dijelu romana kao još nerođeno dijete prati životne putanje svoje majke i oca Georga Kempfa, junaka ovog romana koji se nalazi usred povijesnih previranja i tako suočava s kompleksnom sudbinom srednjoevropskog čovjeka. Ovaj roman je kao i drama „Hrvatski Faust“ velika evropska tema, a o njemu sam s autorom razgovarao na Sajmu knjiga u Leipzigu 2019. godine.
Šnajder je svoj najnoviji roman „Anđeo nestajanja“ pisao punih sedam godina.
Da, tako je rekao prilikom prezentacije ovog romana koji je izdala agilna izdavačka kuća Fraktura. Roman "Anđeo nestajanja" je povijesni roman, roman o gradu Zagrebu, posvetai omaž ovom gradu, roman s kojim je autor, kako je istakao, želio riješiti neke probleme iz njegove povijesti. Radnja romana se odvija u širokom vremenskom rasponu tokom prošlog 20-tog stoljeća, ali je posebno fokusiran na razdoblje od početka Drugog svjetskog rata do njegovog kraja te na poslijeratni period pa sve do 1991. godine.
Glavni lik romana je Anđa Berilo mlada, lijepa i bistra djevojka, koja ne pamti roditelje i koju je posvojila jedna obitelj sa Žumberka. Ona dolazi u Zagreb, gdje se zapošljava kao služavka, ali vremenom izrasta o osobu dostojnu svakog respekta, jer se ne miri sa svijetom i vremenom u kojem živi. Anđa se zaljubljuje u jednog mladića komunistu, te prigrlivši ideale jednakosti, ravnopravnosti i slobode pridružuje se ilegalnom komunističkom, antifašističkom pokretu, koji Šnajder posebno apostrofira kao dojmljivu vrijednost grada Zagreba. Pošto mladić bude otkriven i likvidiran Anđa odlazi u partizane i nakon završetka rata vraća se u Zagreb kao pobjednica, ali ostaje dosljedna svojim idealima i ubrzo uviđa da revolucija nije ono što je zamišljala i priželjkivala, te se vraća u svoj predratni sobičak u dvokatnici u Ilici.
Davor Korić pročitao je u podcastu karaterističan odlomak iz romana „Anđeo nestajanja“ koji se odnosi na dvokatnicu u kojoj se odvija veći dio radnje romana.
"Građena sam 1911. na mjestu nekog vrta, na papiru, u neku ruku mojemu krsnom listu, međutim, ne piše čijega. Vrt je kupio veletrgovac Moses Jesenski koji je u imenu zadržao spomen na pretke, dok prezime ukazuje da se pokrstio ujesen, možda u Poljskoj… Puk pripovijeda da je na mjestu toga vrta, a u doba kada je našim krajevima harala Crna smrt, bila drvenjara, u kojoj je živjela vještica. Ulica se zvala Lončarska, danas je to Ilica. Moji su temelji izvedeni u kamenu, a inače sam od opeka. To vam govorim zato da ne bi bilo neke zabune: ja sam solidna dvokatnica, koja imade svoj podrum i svoj tavan. Nisam od jučer.
Moj veletrgovac nije me gradio da bi u meni stanovao. Ta on ima vilu u Bosanskoj, ne baš lošoj adresi. Gradio je moje stanove da bi ih iznajmljivao. Dakle, da bi, ne samo vratio uloženo, već na meni i zarađivao. Vele da je jedan hrvatski književnik – mislim da se Krleža zove – o meni i mojim drugama zborio kao "ružnim, najamnim dvokatnicama" u Ilici. Nisam ja pretjerano osjetljiva: znam tko sam i što sam i ne dižem nos. Svi ovi koji su u meni stanovali ili danas stanuju, od podruma do tavana, jesu u neku ruku moja djeca i ja za sve njih strepim."
Ta dvokatnica na neki način igra drugu glavnu ulogu u ovom romanu.
Da, jer Slobodan Šnajder je veoma vješt i maštovit pisac. Kao što u romanu „Doba mjedi“ iz vizure nerođenog djeteta prati životne sudbine svojih budućih roditelja strepeći da li će se sresti tako i u ovom romanu na veoma originalan način iz vizure te dvokatnice, kojoj daje moć govora, prati sudbine ljudi koji su u njoj živjeli. Tu kuću namijenjenu za iznajljivanje je u zagrebačkoj Ilici 1911. izgradio imućni židovski trgovac i njoj pripada najmarkantniji pripovjedni glas. Kuća pripovijeda svoju priču, kao i priče svojih stanara, njihove sudbine, misli i snove, od vremena pred Drugi svjetski rat do dana kada je u najnovije vrijeme ruše, da bi na njenom mjestu gradili neku veću s obzirom na vrijednost građevinskog zemljišta. Šnajder je majstor maštovite igre dokumentarne faktografije, stvarnih povijesnih ličnosti i fikcionalnih, ponekad i mitskih likova, jer u romanu se pojavljuju pored niza takozvanih malih ljudi i istorijske ličnosti kao što su Josip Broz Tito i Koča Popović. Preplićući stvarnost i fikciju, koje su vješto izmiješane, ali tako da nikad ne gube vlastitu autentičnost i istinitost, Šnajder snagom vrsnog dramskog pisca ispisuje roman čija radnja po napetosti i uzbudljivosti doseže dimenzije antičke drame.
