Sinan Gudžević: "Penelopin razboj". COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 04.12.2025. 22:52 Min.. Verfügbar bis 04.12.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Sinan Gudžević: "Penelopin razboj"
Stand:
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Koliko jezika govori Sinan Gudžević? Kojim jezikom progovara priroda u njegovom Sandžaku? Amir Kamber ugošćava autora knjige "Penelopin razboj", razgovara s njim o jeziku, uspomenama i tankim nitima koje povezuju rodni kraj s antičkim pjesništvom. Književni selektor Davor Korić detaljnije približava lik i djelo ovog izuzetno posebnog pisca, pjesnika i prevoditelja. U Homerovoj Odiseji Penelopa sjedi za razbojem, tka, čekajući muža Odiseja da se vrati. Ima li još vune i gdje su Penelope danas?
Kao uvijek pocetkom mjeseca se bavimo literaturom, predstavljamo knjige pisaca i spisateljica koji pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put je naš gost Sinan Gudžević. Autor, prevoditelj, pripovjedač, veliki knjizevni i jezički znalac. Jedinstvena pojava na našem i vašem govornom području gdje god da se nalazite. Odrastao na planini Goliji u Sandžaku - trenutno živi u Zagrebu. Govorićemo o njegovoj knjizi koja nosi naslov "Penelopin razboj" i koja izmedju ostalog povezuje priče iz njegovog rodnog kraja s antičkim pjesništvom. Penelopa - žena koja suze lije kao snijeg kad se topi čekajući Odiseja da se vrati iz rata.
Knjiga Sinana Gudževića: "Penelopin razboj"
Književni selektor Davor Korić detaljnije nam približava lik i djelo ovog izuzetno posebnog pisca, pjesnika i prevoditelja.
Izuzetno zadovoljstvo mi je danas predstaviti lik i djelo Sinana Gudževića pjesnika, esejiste i prevodioca, koji je rođen 1953. godine u Grabu na Goliji, mjestu koje se nalazi između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Osnovnu školu pohađao je u Bijelim Vodama i Osaonici, a gimnaziju u Novom Pazaru. Za sebe je u kratkoj biografiji napisanoj za prethodnu knjigu „Maksimir i Mirogoj“ duhovito napisao kako je rođen i kako je rastao na planini tako da ga svi smatraju gorštakom, iako je tri četvrtine života proveo u velikim gradovima Beogradu, Rimu, Luzernu, Berlinu, Napulju i Rio de Janeiru, a posljednih 30 godina živi i radi u Zagrebu. Kako je jednom prilikom rekao svaki od tih gradova ga je na neki način odredio.
U Beogradu je studirao elektrotehniku, jer je prije toga pohađao prirodoslovno-matematički smjer srednje škole.
Nije prvi ni jedini pjesnik i pisac koji se razumije u prirodne nauke. Slično kao Josip Mlakić o čijoj knjizi „Na Vrbasu tekija“ smo nedavno govorili u ovoj emisiji i podcastu završio je studij mašinstva.
Tako je i Sinan Gudžević uporedo s elektrotehnikom studirao i filologiju u Beogradu, koja je očito prevagnula pa ju je nastavio studirati u Italiji i Njemačkoj, u Pisi i Münchenu, u kojem je pohađao doktorske studije, pa se može reći da je po obrazovanju filolog. Vlada klasičnim i modernim jezicima, prevodi s latinskog i starogrčkog, kao i sa njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.
Sinan Gudžević u rodnom selu Grabu sa sprejom za zaštitu od napada medvjeda
Sinane, kako je izgledalo odrastanje u Grabu, mjestu koje se nalazi na Goliji između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice?
Dao sam se dati na škole pa sam išao u osnovnu školu. Od prvog do četvrtog sam pešačio sedam plus sedam kilometara, a bogami od petog do osmog od dvanaest i osamsto ili trinaest i šesto u jednom pravcu. Tako da je druge ljude škola jačala u glavu, a mene je u noge.
Zanima me kako su ti se, kako kažu Nijemci, kako su ti se otvorili Grci? Je li to bila jedna knjiga ili šta se desilo, šta te je uzelo, što bi rekao ovdje jedan naš pjesnik romski?
Druga priča, to bi trebalo neku emisiju da mi posvetite.
Pa evo nas u emisiji!
Ja se lažno predstavljam kao epigramatičar, a vidiš i sam da sam epski tip. Potpuno me rečenica odvuče kao dijete što odvuče lopta pa ode lopta pod auto. Eto. Dakle, išao sam u gimnaziju u Pazaru i ta gimnazija, socijalistička jugoslavenska gimnazija, bila je jedna ozbiljna škola, makar šta da danas ovi mamlazi govore o tome. Tamo sam učio latinski. Naravno, taj latinski gimnazijski nije dovoljan da možeš čitati knjige, on se učio onako dosta rigidno. Ali meni je to bio početak. Mene je zanimalo šta je to, gdje se nalazi suština velikog pjesništva. I onda me, naravno, to odvelo na antičku Grčku i na Rim. I onda sam to kad sam došao u Beograd paralelno studirao učio i cio život ja to studiram. Ja svaki dan studiram. Ja sam ti vječiti učenik i vječiti student i vječiti kako god hoćeš. Prevođenje je najteži način čitanja.
Da se vratim opet na knjigu. Ono što me zanimalo isto, kad govorimo Penelopi u antičkoj Grčkoj ja se pitam gdje je ta Penelopa danas?
Današnja Penelopa, ako uzmemo ovu Penelopu od razboja, današnja Penelopa je praktički mrtva. Dakle, ona ne postoji jer evo, u toj knjižici mojoj o kojoj razgovaramo ima jedan tekst o sudbini vune gdje se može vidjeti da je ne samo tkanje, ne samo cijela ta terminologija tkalačkog stana i svih tih kirkita, svih tih počinjača, zanoški, niti, čišenica i tako dalje, sve to danas ne razumije niko. Ni u ovim selima gdje je tkanje bilo jedna od onih djelatnosti koje su kuću održavale. Dakle, ta vrsta je danas umrla. Država nije načinila ništa da zaštiti vunu, pa prema tome nema ni tkanja. U selima toga više nema. Jedva da koje selo ima još kakav razboj, a dvije vunovlačare u mojoj Dugoj poljani pred kojima su bili redovi kao danas pred bankama gdje penzioneri čekaju isprea, danas nemaju nikoga. Ima jedna vunovlačara u Drugoj poljani, tu naiđe poneki čovjek s pet, šest kila da dade vunu na vlačaru da bi neko ispleo par čarapa. To je jedno vrijeme potpuno drugo i šokantno - vuna se baca.
Danas je dosta rijetko da neko vlada pored više modernih jezika i klasičnim, koje nazivamo mrtvim jezicima. Može se reći da je Sinan Gudžević trajno i neizlječivo zaljubljen u jezik, antičko (latinsko) pjesništvo, da živi u jeziku i jezicima.
Pošto je po vokaciji pjesnik preveo je niz klasičnih djela i bezbroj stihova što je jako teško, jer se oni ne mogu prevoditi bukvalo, već u jeziku na koji se prevode treba pronaći najadekvatnije riječi. Tako je Gudžević preveo mnoštvo stihova s latinskog i starogrčkog Ovidija, Martijala, Gregorija iz Nazijanza, koji su objavljivani po raznim književnim časopisima. Sa Raffaellom Marzano na talijanski je preveo izbor od 154 pjesme Izeta Sarajlića, pjesnika izuzetno cijenjenog u Italiji, a taj izbor je objavljen u Salernu u kojem je Gudžević objavio i svoju zbirku pjesama „Rimski epigrami“. Zanimljivo je da je izabrao i priredio pjesme još jednog velikog sarajevskog pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana, koje je pod nazivom „Partizansko groblje“ objavila Naklada Ljevak iz Zagreba.
Ja sam veliki fan Rimskih epigrama. A pročitao sam i Gudževićevu knjigu „Maksimir i Mirogoj“ sastavljena od njegovih kolumni pisanih o raznovrsnim savremenim temama u periodu od 2014. do 2024. godine.
Sinan Gudžević
U toj knjizi, a zapravo se radi o dvije knjige istog naslova, prva ima podnaslov „Zvijezde nad Brazilom“, a druga „Demon po imenu sutra“, dakle u toj knjizi je Gudžević okupio svoje tekstove koje je pisao za tjednik odnosno portal Novosti i Feral Tribune, a ima i jedan tekst iz Sportskih novosti. Zanimljivo je da je Gudžević pored toga što je strasni zaljubljenik u klasične i moderne jezike, isto toliki zaljubljenik u fudbal odnosno nogomet, pa u ovim kratkim pričama o raznim savremenim temama, na čudesan način spaja književnost i fudbal. Tako se na primjer u vezi s fudbalom spomnju pisci kao što su Kafka, Nabokov, Jevtušenko i mnogi drugi, a svoju strast prema ovoj planetarno omiljenoj igri nam otkriva u tekstu u kojem objašnjava zašto je još uvijek „partizanovac“, navijač fudbalskog kluba Partizan iz Beograda.
Inace. Pisac Miljenko Jergović u tekstu „Junak našeg doba“ piše kako je Sinan Gudžević danas najvažniji hrvatski novinski pripovjedač, koji će vas očarati pričom o nečemu za što niste ni znali da vas zanima.
On piše o svemu onome što mu je trenutno tema, ali o čemu god da piše da li o antičkim pjesnicima, životu i smrti, nogometu, ili o svojim rođacima on je oštar kadgod zatreba, precizan i neizmjerno duhovit, autor neponovljivog stila čiji tekstovi imaju gotovo neobjašnjivu magnetsku privlačnost. Zato preporučujem našim slušateljima i svima koji prate naše podcaste da pročitaju novu knjigu Sinana Gudževića „Penelopin razboj“ u kojoj piše o svom zavičaju i svojim rođacima živim i pokojnim.
Ova knjiga je ocijenjena kao izuzetan izdavački poduhvat Most Art Jugoslavija iz Zemuna nakladnika Dragana Stojkovića, a u njoj se nalazi tridesatak Gudževićevih tekstova o raznovrsnim temama.
Radi se o kolumnama koje je Gudžević objavljivao u zagrebačkim Novostima, koje on naziva zapisima i u kojima na veoma živopisan i uvjerljiv način piše o ljudima iz njegovog rodnog kraja,o djetinjistvu i mladosti provedenim u Grabu na planini Goliji. Pred čitateljima se tako razotkriva jedan autentičan svijet pun upečatljivih slika prirode tog kraja i galerija unikatnih likova koje Gudžević opisuje s izuzetnom ljudskom toplinom i humorom vješto preplićući reportažni stil i faktografiju s vrhunskom literaturom. Njegova jezička virtuoznost i ljudska empatija do punog izražaja dolaze kada piše o jednostavnim ljudima iz njegovog kraja vodeničarima i pčelarima, bokserima i sudbinama iseljenika u Tursku, pa čak i u Rusiju, ali i o vrhunskim pjesnicima kao što su bili Vasko Popa, Izet Sarajlić, Marko Vešović i rumunski pjesnik Nichita Stanescu s kojim ga vezuje iskreno prijateljstvo, uvažavanje i razumijevanje. Veoma emotivno, ali bez trunke patetike Gudžević piše o bolesti i smrti vrhuske spisateljice Dubravke Ugrešić s kojom je bio veoma blizak.
U Salernu, Marko Vešovic, Raffaella Marzano, Abdulah Sidran (prvi red) Sergio Iagulli, Sinan Gudževic i Josip Osti (drugi red)
Ova knjiga nosi naziv po jednom od Gudževićevih zapisa „Penelopin razboj“.
Kao što o ljudima piše pronicljivo i s velikim poznavanjem karakteroloških osobina Gudžević s istom dozom empatije piše i o stvarima i predmetima na primjer o vodenicama i vodeničnim kolima, drvenim kućama koje su u tom kraju nazivali košarama, pa tako i o razboju na kojem se Smajo Kamberović iz Draževića na Pešteri takmiči sa svojom snahom u brzini tkanja. Ali ono što je karakteristično za Gudževića je znanje vrsnog klasičara, koji je do u tančine istražio kako se tkalo u antičko doba, kada je Penelopa tkala na razboju čekajući svog Odiseja da se vrati iz Trojanskog rata.
Odlomak iz knjige Penelopin razboj - iz priče: "Kuna među knjigama"
"Ovo pišem u Grabu, posljednjem selu opštine Novi Pazar prema opštini Ivanjica. Grab je selo u kojem sam se rodio. U kući u rodnom selu imam jednu sobicu i u njoj veliku stalažu s knjigama. Knjige su nabavljane osadesetih godina, tek pokoja je u stalažu dodana kasnije. Među knjigama, na sredini staleže a na sredini police, na metar visine od poda, odavno stoji poredano, u dužini od pola metra dvadeset i šest knjiga iz Collection Budè, dvojezične edicicje klasičnih tekstova "Les belles lettres". Oni koji poznaju te knjige, znaju i da na koricama grčkih pisaca stoji lik sove, a na onima latinskih stoji rimska vučica. Oni koji ih čitaju, znaju da su grčki ili latinski tekstovi priređeni na desnim stranicama, a na lijevim je francuski prevod. To ih čini drukčijim od skoro svih drugih takvih izdanja po svijetu, gdje su na lijevim stranama originalni tekstovi, a na desnima je prevod.
U petak, 26. juna popodne, ušao sam u tu sobicu s knjigma i na knjigama iz Collection Budè vidio kunu zlaticu. Pogledala me je kratko, skočila s knjiga na pod i kroz otvorena vrata sobice pa kroz odškrinuta vrata kuće munjevito nestala."
