Goran Marković: Do kada će biti napeto?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 06.11.2025. 22:13 Min.. Verfügbar bis 06.11.2027. COSMO. Von Amir Kamber.
Goran Marković: Do kada će biti napeto?
Stand:
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Amir Kamber razgovara s Goranom Markovićem o napetim vremenima i političkim pritiscima u Srbiji. Marković je stvorio monumentalno filmsko djelo (Specijalno vaspitanje, Nacionalna klasa, Variola vera, Tito i ja, Turneja...). Trenutno se više posvećuje pisanju. Zašto? Ko je pajac u njegovom romanu "Doktor D."? Radovan Karadžić odnosno dr. Dabić? Više o stvaralaštvu Gorana Markovića saznajemo od našeg književnog stručnjaka Davora Korića. Može li se čitajući knjigu gledati film? Kako?
Kao uvijek pocetkom mjeseca se bavimo literaturom, predstavljamo knjige pisaca i spisateljica koji pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put govorimo o knjizi "Doktor D." jednog od najznačajnjih srpskih i jugoslavenskih filmskih reditelja Gorana Markovića koji je paralelno izgradio i uspješnu karijeru kao pisac.
Goran Marković objavio je niz zapaženih romana, među njima bestseler "Beogradski trio", prije nekoliko godina. Kao filmski režiser već skoro pet decenija na sceni, od čuvene Nacionalne klase iz 1979. s Draganom Nikolićem pa do sve do danas, umjetnik koji ima mnogo toga za reći i ispričati - uprkos političkim strukturama u Srbiji koje mu tu mogućnost osporavaju. Danas se, kao što rekoh nešto iscrpnije bavimo romanom "Doktor D" o kome će nam više reći Davor Korić.
Pozdrav Davore, najprije nekoliko biografskih koordinata o Goranu Markoviću
Goran Marković je rođen 1946. godine u Beogradu i moglo bi se reći da je bio predodređen da se bavi filmskom umjetnošću, jer je odrastao u umjetničkoj porodici, pošto su njegovi roditelji Olivera i Rade bili slavni jugoslavenski glumci.
Filmsku režiju je studirao u jednoj u njegovo vrijeme najboljih akademija za film FAMU u Pragu i pripada takozvanoj praškoj filmskoj školi, krugu reditelja sa naših prostora koji su studirali u toj znamenitoj akademiji.
Nedavno je ponovljeno izdanje čuvene Markovićeve knjige sa samog početka devedesetih „Češka škola ne postoji“.
U pitanju je prozno-dokumentarno štivo u kojem su glavni junaci režiseri Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Rajko Grlić, preminuli Goran Paskaljević, ali i poznati češki profesori Elmar Klos, Jan Kadar, Miloš Forman, Milan Kundera i drugi od kojih je ova grupa mladih reditelja kasnih 60-tih godina prošlog stoljeća ispekla filmski zanat. Po povratku u domovinu oni su nizom autorskih filmova, koji su bili pod utjecajem novog vala i Praškog proljeća ostavili dubok trag u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji i vratili je na evropsku filmsku kartu.
Goran Marković je nakon završetka studija u Pragu do danas režirao pedesetak dokumentarnih, snimio 15 igranih filmova, napisao desetak filmskih scenarija i šest knjiga.
Takođe, okušao se i kao filmski glumac. Režirao je i jednu televizijsku seriju, napisao sedam pozorišnih komada i režirao nekoliko pozorišnih predstava. Dobio je brojna priznanja: dvije pulske Zlatne arene za režiju, nagradu za najbolju režiju u San Sebastijanu, Gran pri Montreala, Sterijinu nagradu za najbolji dramski tekst „Turneja“, a 2016. godine promovisana je impozantna foto-monografija "Naiconalna klasa – igrani filmovi Gorana Markovića", koja je objavljena u izdanju Filmskog centra Srbije.
Stvorio je, slobodno se može reći, više nego monumentalno filmsko djelo. Sjetimo se samo sjajnih filmova koje smo mogli gledati prije nesretnog raspada Jugoslavije kao što su „Specijalno vaspitanje“ iz 1977. u kojem je igrao glumac svjetskog formata, nezaboravni Bekim Fehmiu“, zatim „Nacionalna klasa“ iz 1978. sa šarmantnim Draganom Nikolićem, pa „Variola vera“ u kojem je na veoma uvjerljiv način rekonstruirao dramatičnu pojavu ovog gotovo iskorijenjenog opakog virusa u Evropi. U svim njegovim filmovima do punog izražaja je dolazio njegov autorski humanistički angažman, kritika negativnih društvenih trendova uvijek obojena dozom suptilnog humora i ironije, i njegovo rediteljsko umijeće i vještina. Sve pomenuto karateristično je za njegovo stvaralaštvo tokom i nakon raspada Jugoslavije, na primjer za film iz 1992. „Tito i ja“ za koji je nagrađen na festivalu u San Sebastijanu ili film „Turneja“ u kojem je na ironičan način oslikao apsurd nacionalne podjele nakon rata u bivšoj Jugoslaviji.
Goran Marković je stvorio impozantno filmsko djelo, ali ništa manje nije uspješan ni kao pisac.
Njegovi filmovi ostaju na filmskim vrpcama i u svakom slučaju zaslužuju jednu pravu retrospektivu, ali u nemogućnosti da u današnjim okolnostima u Srbiji snima nove filmove Marković se posvetio pisanju. Tako će njegove ideje, koje nije mogao ekranizirati, ipak biti dostupne čitateljima, koji će sami morati zamišljati kako bi ono što su pročitali moglo izgledati na filmskom ekranu. Jer, na primjer scenario kao literarna osnova za film dobija svoje konačno uobličenje tek kroz svakom reditelju osobnu vizuru. A romani Gorana Markovića, reditelja kroz čije su ruke prošli bezbrojni scenariji, napisani su na osnovu njegovog ogromnog rediteljskog iskustva i sposobnosti da kroz vješto vođenje radnje prosto natjera čitatelja da u svojoj uobrazilji vizualizira pročitano.
Gospodine Markoviću, kolega Korić kaže da kad se vaše knjige čitaju to je kao da se gleda neki vaš film.
Pa da, ja se na neki način bavim pisanjem zato što nisam u mogućnosti da se bavim snimanjem filmova. Meni su ovde zatvorena sva vrata za snimanje i ja sam na neki način,, hajde da upotrebim tu već izlizanu rečenicu, ja sam ovde zabranjen, u Srbiji. Meni su oduzeli već baš taj film. Doktor D je trebalo da se snima, dobio sam novac od Filmskog centra Srbije, cifra je bila određena, kad je bez reči samo skinuto to i niko mi nikad ništa nije objasnio zašto. Jasno je da su oni prepoznali to što ste i vi prepoznali, što mi je drago, ali ja nisam nigde to eksplicitno rekao. Ali dobro, to je druga priča. Ja sam ovde, dakle, na neki način zabranjeni autor i onda se već duže bavim pisanjem, a pisanje u mom slučaju je dosta slično onome što sam radio na filmu. Primetili ste možda da forma tih mojih knjiga ima jedan kvazi dokumentaristički izgled. U stvari masa stvari je izmišljena, ali to je ono što sam ja radio uvek i na filmu. Ja izmislim stvari i onda pokušavam ispred kamere da to napravim, da to liči da je to verodostojno, da liči na život, da liči na istinu, iako je to sve samo izmišljotina i ništa više.
Spomenuli ste politiku pa samo kratko još jednu rečenicu dvije. Godinu dana nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je filmu trenutno Srbija u vašim očima, koji je to žanr?
Pa to je, kako da kažem, suspense, napetost. To nije žanr, to je način izražavanja. Imaju mnogi žanrovi to, kriminalistički, horor i tako dalje, uglavnom ti filmovi koji se bave mračnom stranom čoveka, oni imaju tu napetost kao centar interesovanja. Mi se nalazimo u vrlo napetoj situaciji, koja, moram da citiram Hitchcocka, najvećeg majstora napetosti, koji je rekao "ja zapravo celog života razapinjem jedan konopac između dva čekrka i zavrćem te čekrke, napinjem taj konopac i nastojim da to uže pukne što kasnije". To je princip napetosti. Dakle, to je ono što mi sad imamo: uže zategnuto do krajnjih granica i mi svi čekamo šta će biti, kad će pući. A pući će sigurno.
Vaša prognoza je da mora pući?
Naravno, to je neminovno. To zna čak i onaj koji se nalazi u tom užetu. On to zna vrlo dobro. Pitanje je samo što će se prilikom pucanja desiti, da li će ta otkinuta nit nekog povrediti ili će se desiti relativno civilizovano, što je vrlo teško u ovim krajevima, kao što i sami znamo.
Dakle, ako sam te dobro razumio, čitajući knjigu, u određenoj mjeri, je kao da gledamo film Gorana Markovica?
Upravo tako. Recimo njegov roman „Beogradski trio“ predstavlja knjigu koju valja neizostavno pročitati i u svojoj mašti doživjeti kao filmsko ostvarenje. Možemo sami zamisliti kako bi izgledali ambijetni u kojim bi se radnja filma odvijala i koji bi glumci igrali likove iz romana.
Mogli bi biti sami svoj reditelj.
Baš bi me zanimalo koje bi glumce odabrao Goran Marković kada bi se snimao film „Beogradski trio“ dramatična priča o ljubavnom trouglu koja se odvija u poslijeratnom Beogradu. Ovaj Markovićev roman je istovremeno i potresan i zabavan veoma duhovito napisan, sa dozom češkog humora, a zanimljivo je da je veoma inventivno komponovan kao kolaž dokumenata, pisama, dnevnika, Darelovih izveštaja Forin ofisu, referata logorskih rukovodilaca centrali Udbe, prepiske britanskih diplomata, dešifrovanih depeša, službenih zapisnika i svjedočanstava.
Da li je Goran Marković sličan postupak primijenio i kada je pisao roman „Doktor D.“ koji si odabrao za ovaj podcast i koji preporučujemo našim slušateljima i svima onima koji posjećuju našu internetsku stranicu?
Ovaj roman je napisan u maniru „Beogradskog trija“ sa tragikomičnim zapletom, sastoji se od izvještaja, transkripata snimljenih intervjua, snimaka nadzornih kamera, doktorovih dnevnika i stihova, presretnutih telefonskih razgovora, izjava neposrednih svjedoka i dojava agenata tajne službe. Glavni lik je nekadašnji psihijatar za kojim je raspisana međunarodna potjernica zbog optužbi za ratne zločine. U tajnoj službi dolazi do raskola, formiraju se dvije oprečne struje tako da jedna želi da ga izruči i pošalje pred sud u Hagu, a druga nastoji da ga sakrije i zaštiti. Omogućuju mu smještaj u jednom stanu, daleko od očiju javnosti, pa se on krije pod lažnim identitetom, sa izmijenjenim ličnim opisom, tako da se nekadašnji psihijatar i pjesnik preobraća u hipika koji voli gusle. Sa novim vanjskim izgledom on se predstavlja kao poznavatelj bioenergetske medicine, počinje da radi kao predavač na lokalnoj Akademiji alterrnativne medicine i saradnik u njenom stručnom časopisu. Uživljavajući se u novi lik u kojem se sve bolje i slobodnije osjeća čak se upušta i u ljubavnu romansu, ali u tajnoj službi se sve više zaoštrava situacija pod sve većim pritiskom međunarodne zajednice. Njegovo skrivanje postaje sve teže, jer je za njim raspisana nagrada od 5 miliona dolara, pa se u radnju romana upliću i lovci na nagrade.
Odlomak iz knjige "Doktor D."
"Na ruke ministru unutrašnjih poslova
Poštovani, osećam snažnu potrebu da Vam iznesem činjenice u vezi sa slučajem K.-a i da na taj način sa sebe skinen svaku odgovornost za ono što se sa tim čovekom upravo događa. Ovo su informacije iz prve ruke s obzirom na to sam se njime lično bavio od prvog dana njegovog dolaska u Beograd pa sve do juče, kada se stvar na neki način završila.
Iz onoga što sam prethodno saznao, a toga nije bilo puno, K. se od trenutka kada je potpisano primirje i za njim raspisana međunarodna poternica, krio u nekakvoj pećini u istočnom delu teritorije koja još uvek nije bila obuhvaćena međunarodnom kontrolom. Obezbeđenje je davala njihova služba ali, s obzirom na to da se situacija na terenu iz dana u dan pogoršavala i da je pretila objektivna opasnost da K. bude uhvaćen, doneta je odluka da se on prebaci kod nas.
Zbog realne opasnosti da će stvar procuriti, ova odluka je držana u strogoj tajnosti, pa ni sam K. nije znao za nju sve do trenutka kad se Stanić pojavio u njegovoj pećini i dao mu pola sata da se pripremi za put. K. je tom prilikom ispoljio svoju posloviču aroganciju i bunio se zbog činjenice što ga niko "nije konsultovao u vezi s njegovom sudbinom“, ali Stanić, kao iskusni operativac, koji je kroz slične situacije sa K.-om već prolazio, nije na to obraćao pažnju. Štaviše, oduzeo mu je sve lične stvari, uključujući i revolver, kao i dokumenta na osnovu kojih bi mogao biti identifikovan. K. je ipak uspeo, po cenu fizičkog sukoba sa Stanićem, da zadrži nekakvu sveščicu sa sopstvenim zapisima. Krenuli su prema našoj teritoriji šumskim putevima, dobro skrivenim od mogućeg otkrića iz vazduha."
Nije teško zaključiti da je inspiraciju za ovaj roman Marković našao u stvarnosti odnosno da se radi o bivšem vođi bosanskih Srba bivšem psihijatru Radovanu Karadžiću koji je nakon završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije optušen za ratne zločine.
On se neko vrijeme krio pod lažnim identitetom i predstavljao se kao doktor Dabić, a taj bizarni slučaj je poslužio Markoviću da na njemu svojstven ironičan način, sa uvijek prisutnom dozom specifičnog češkog humora, ukaže na sav jad i bijedu onih društvenih struktura koje su nastojale da zataškaju i umanje počinjene ratne zločine, te sakriju njihove počinitelje i obmanu međunarodnu zajednicu. Tako mu je lik doktora Dabića poslužio da na tragikomičan način ukaže na svu apsurdnost takvih slučajeva kao i na raspad svih moralnih načela i odgovornosti za sve ono što se dešavalo za vrijeme raspada Jugoslavije. Kao što u „Beogradskom triju“ ukazuje na apsurdnost državnih struktura koje su slale nevine na izdržavanje kazni i prevaspitavanja na Golom otoku, tako i u svom novom romanu „Doktor D.“ Goran Marković ismijava nastojanja istih takvih državnih struktura da sakriju pojedince optužene za ratne zločine. U tome vidim vrijednost ovog romana i autorov humanistički angažman.
