Ante Tomić: Ima li „Nade“ za nas?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 05.02.2026. 19:51 Min.. Verfügbar bis 05.02.2027. COSMO. Von Amir Kamber.
Ante Tomić: Ima li "Nade" za nas?
Stand:
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Zašto na jednom neimenovanom otoku jedan dalmatinski tovar tj. magarac svaki put gromoglasno njače kada se negdje u blizini odvijaju seksualne aktivnosti? Jedan od najistaknutijih i najduhovitijih hrvatskih pisaca razgovara s Amirom Kamberom o njegovom novom romanu "Nada". Više o Anti Tomiću i njegovom stvaralaštvu saznajemo od našeg književnog selektora Davora Korića. Šta je radnja novog romana? Kakvu ulogu igra humor? Ima li u stvarnom svijetu nade za nas? Ima, ima, samo kako? Uživajte!
Danas se bavimo literaturom, predstavljamo zanimljiive knjige, pisce i spisateljice koji pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put je to Ante Tomić, jedan od najistaknutijih i najduhovitijih autora iz Hrvatske a možda i šire. Govorićemo o njegovoj knjizi koja nosi naslov "Nada". Duhovita, urnebesna priča o jednom imaginarnom hrvatskom otoku usred svjetsko-političkog mraka i ludila koje nas, nažalost, sasvim stvarno, realno okružuje. Više tome saznjemo od našeg književnog selektora Davora Korića.
Davor će nas kratko upoznati s likom i djelom Ante Tomića, pojasniti o kome i kakvoj literaturi se radi, šta je tzv. pozadina njegovog pripovjedanja - odakle dolaze vedrina i humor koji obilježavaju Tomićeva djela.
Davore, zašto si ovoga puta odabrao ovaj roman?
Prvenstveno zbog njegove vedrine, optimizma i vjere u ljudsku dobrotu, osobina koje su nam toliko potrebne u ovom današnjem prilično tmurnom i turbulentnom vremenu. Knjiga je zanimljiva i zabavna, vesela i duhovita, čita se u dahu s velikim čitalačkim užitkom, jer Ante Tomić postiže ono što je jako teško u književnosti a to je da njegov roman djeluje kao da je napisan s nevjerovatnom lakoćom. Kako je u svojoj recenziji, čiji je dio objavljen na poleđini knjige, napisala Marina Vujčić „Samo Ante Tomić može izmisliti ovako urnebesan svijet a da u njega povjerujemo kao da je prepisan iz stvarnosti.“, i zaključuje da je „Nada“ roman „koji nam vraća nadu da se neke neželjene pojave u društvu mogu preobratiti na humor, da sretni krajevi postoje i izvan fikcije, i da nas književnost još uvijek može, ako je ovako dobro napisana, uvjeriti da će sve biti baš kako treba i kako smo priželjkivali.“
Ante Tomić je jedan od najistaknutijih savremenih hrvatskih pisaca i kolumnista. Reci nam na početku nešto više o njemu zbog onih naših slušatelja koji možda do sada nisu čuli za njega.
Rođen je 1970. godine u Splitu gdje živi i radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu u kojem kao i u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje svoje oštre i politički veoma angažirane kolumne. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Do sada je objavio nekoliko zbirki priča i romana od kojih su neki adaptirani za kazalište i po kojima su snimljeni veoma popularni filmovi.
Prema Tomićevom romanu „Što je muškarac bez brkova“ reditelj Hrvoje Hribar je 2005. snimio veoma gledani film istovjetnog naslova kao i roman. A po romanu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koji je 2003. objavila agilna izdavačka kuća Fraktura, jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih reditelja Rajko Grlić je snimio izuzetno duhoviti film „Karaula“. Njihova veoma plodna rediteljsko-scenaristička saradnja nastavljena je s veoma angažiranim filmovima „Ustav republike Hrvatske“ i prošlogodišnjim „Svemu dođe kraj“.
Da li i ovaj Tomićev najnoviji roman, koji preporučujemo našim slušateljima, ima takve predispozicije da bude snimljen kao film?
Veoma moguće, jer i ovaj roman je napisan veoma slikovito pa kada ga se čita ima se dojam kao da se gleda film. Radnja se odvija brzo, nema suvišnih opisa i književnih ukrasa, dijalozi su duhoviti, likovi veoma upečatljivi i životni, pa dok čitamo roman možemo zamišljati poznate i omiljene glumce koji bi ih igrali na filmu. Kako se radnja odvija na nekom neimenovanom otoku u Jadranskom moru, moglo bi se reći da ovaj roman spada u takozvanu otočku književnost kao niz romana čija se radnja takođe odvija na otocima.
Jedan od najpoznatijih je svakako kultni roman „Osmi povjerenik“ nedavno preminulog Renata Baretića, po kojem je također snimljen film čija se radnja odvija na izmišljenom otoku Trećić. Zatim roman „Žigice“ Jurice Pavičića, označen kao mediteranski noir, također ekraniziran čija se radnja odvija na otoku Pagu. A na jednom od neimenovanih dalmatinskih otoka se odvija i radnja romana „Brdo“ pisca Ivice Prtenjače. Otoci kao mjesto radnje su veoma popularni u novijoj hrvatskoj kinematografji kao što je slučaj i s filmovima „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Svećenikova djeca“ komedijama koje je režirao Vinko Brešan.
Radnja vaše knjige odvija se na otoku gdje su ljudi možda malo više ovisni, zavise jedni od drugih, nego na kopnu. Je li to bio jedan od razloga da uzmete otok kao mjesto radnje?
Najprije jer me veselilo nešto raditi na otoku. To su neki davni dani kad sam počeo pisati u novinama, u Slobodnoj Dalmaciji, onda sam počeo raditi u toj tradiciji reportaže kako su nekad radili Smoje, Momčilo Popadić i druga velika imena, i onda sam puno putovao po otocima. Otoci su neka čarobna mjesta gdje žive neki šašavi ljudi. Posebno su zimi, kad nema turista, jako veseli. I uvijek me je to očaravalo. Ja nisam otočanin i ja sam gore iza brda, iz Imotskog kraja, ali otoci su mi uvijek bili onako veseli.
Onda sam poželio napisati neku bajkovitu utopijsku priču. I prirodno sam je stavio na otok, kako je i izvorna utopija Tomasa Mora otok. To mjesto mi je naprosto odgovaralo toj priči o ljudima koji žive normalno jedni pored drugih. I bilo mi je to važno napisati u ovom strašnom povijesnom trenutku, ovom mračnom trenutku gdje mržnja i nasilje dolaze iz svih uglova.
To sam upravo htio reći, za otočane kažu da su čudaci, kao da je ostatak svijeta normalan.
Da, da. Otočani zbilja jesu poseban svijet, to se morate osvjedočiti. Te sumorne otočke večeri kad oni popuše previše trave iz vlastitog uzgoja, to je baš jako veselo.
A možda je na otoku svaka individua, svaki pojedinac mnogo više svoj jer je vidjen. Uloga je mnogo veća nego ova moja ovdje u Kelnu, sad kad izađem na ručak za koju minutu, utopim se nekako.
Da, ovdje ste izloženi i ovdje se ne možete sakriti. Da, to je istina.
Književni kritičari smatraju da u hrvatskoj savremenoj književnosti Ante Tomić nema premca kada je riječ o zdravom humoru - koji će bez zlobe ismijati negativnosti i uputiti na poštovanje vrednota utemeljenih na humanosti, razumijevanju i svim ostalim pozitivnim stranama koje čovjek može i treba imati. Koliko je humor prisutan u ovom njegovom novom romanu?
Može se slobodno reći da elementi humora prosto pršte sa svake stranice ove knjige, a prisutni su u nizu živopisnih likova. U svakom od njih Tomić otkriva komičnu crtu pa ovaj roman djeluje kao da je inspirisan nekada veoma popularnim televizijskim serijama „Velo i malo misto“ legendarnog splitskog pisca Miljenka Smoje ili, kada je rijec o toj meditrrandkoj atmosferi, mozemo se sjetiti antologijskog filma „Amarcord“ Federika Felinija.
Sta je radnja ovog romana. Sta se sve zbiva na tom ostrvu?
Radnja romana započinje tako što tijelo još uvijek živog mladog sirijskog izbjeglice Selima iz Alepa nakon brodoloma dopluta do neimenovanog dalmatinskog otoka i nasuka se na nudističku plažu na kojoj se okupljaju homoseksualci. Na tom je otoku policijski zapovjednik Krste koji u sezoni policijsku postaju koristi u turističke svrhe i koji ima četiri prekrasne kćeri, a najstarija Silvija se zaljubi u lijepog Selima. Na otok su tih dana stigli i Mijo i Jozefina, bosanski Hrvati koji žive u Austriji i pate jer ne mogu imati djecu, pa su došli na otok koji je poznat po tome da njihova zaštitnica sveta Margareta pomaže u liječenju neplodnosti. Austrijski bosanski Hrvati odsjeli su kod starosjedioca Vinka iznajmljivača apartmana i njegove supruge, Srpkinje Rade, a uz njih na otoku žive i zanimljivi likovi poput svećenika Celestina, pametnog i ženama presklonog profesora Emila i njegove bivše supruge, liječnice Tereze. Uz sve to u maloj otočnoj luci ukotvljena je i jahta »Rosso« čiji se vlasnik vremešni Nenad Roso, Hercegovac koji je dobio nadimak Čokolada jer se obogatio prodajom švicarske čokolade. On se tu s četrdeset godina mlađom ljubavnicom Gabi skriva od vjerovnika koji prijete da zaplijene njegovu imovinu. Zvučnu kulisu svemu ovome, uz očekivan i obavezan šum mora i pjesmu cvrčaka, pruža i često agresivno njakanje Mikulinog tovara, magarca koji ima neobičnu potrebu da svaki put kad se negdje događaju seksualne aktivnosti, njače iz sve snage!
Moglo bi se reći da ova lepeza šarolikih likova podsjeća na felinijevske likove, i zaključiti da s otokom kao arhetipom, dolazi i niz već gotovih likova otočana i njihovih života i odnosa, koje autor može jednostavno uvesti u radnju bez objašnjenja čime oni ekonomiziraju književni tekst.
Pored sve te lepršavosti, vedrine i humora ostaje li Tomić angažiran i kritičan kao u prethodnim romanima, scenarijima i kolumnama?
Svakako, jer kroz sve nabrojane likove, njihove odnose i zaplete svojstvene komediji kao književnom, dramskom žanru Tomić suptilno ukazuje na niz savremenih problema od migracijske krize do pretjerane apartmanizacije, turističke eksploatacije i praznovjerja.
Odlomak iz knjige "Nada":
"U svojoj beskrajnoj i uzaludnoj pustolovini Selim je upoznao različitosti mnogih policijskih i pravosudnih sistema. U tri godine toliko su ga mnogo puta zaustavili, kratko zatvorili i vratili nazad preko granice, da je mogao sastaviti icrpan vodič za izbjeglice, o osobitostima turskih, grčkih, makedonskih, srpskih, bosanskih, mađarskih i hrvatskih policajaca. Gdje su okrutni, a gdje su čovječni. Gdje su fanatični, ispunjeni mržnjom za izbjeglice, a gdje popustljiviji, praktičniji, skloniji uzeti mito i praviti se blesavi.
Naučio je njihove navike, omiljene izreke, psovke. Poznavao je pjesme u policijskim automobilima balkanskih zemalja. Melodija i ritam često su bili jednaki, samo se tekst od mjesta do mjesta mijenjao. Poznavao je miris znojnih nogu, cigareta i brze hrane u policijskim stanicama, prašnjave prozore, masne tipkovnice starih kompjutera, začepljene čučavce, izgrebane i išarane zidove ćelija i nakon svega toga iskustva zapanjio ga je čist i udoban otočki zatvor."
