Ludwig Bauer: „Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle“. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 04.09.2025. 20:41 Min.. Verfügbar bis 04.09.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Ludwig Bauer: "Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle"
Stand:
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Amir Kamber razgovara s Ludwigom Bauerom o njegovom novom romanu "Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle". Kako je pojedincu koji gradi kuću u zavičaju – ali se teško snalazi u domaćem kolektivu? Davor Korić nas detaljnije uvodi u književni rad Ludwiga Bauera iz Hrvatske, jednog od najnagrađivanijih hrvatskih pisaca. Kakvu ulogu u njegovim djelima igra njemačko porijeklo? Ako ste ikad pokušali izgraditi kuću - znate da jedan mali čavao tj. obični mali ekser može biti tek početak duge avanture!
Kao i svakog prvog četvrtka u mjesecu, danas se bavimo literaturom. Upoznajemo pisce i spisateljice koji pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Predstavljamo njihova djela. Ovaj put govorimo o najnovijem romanu Ludwiga Bauera, hrvatskog književnika, urednika i prevoditelja. Knjiga nosi naslov "Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle".
U njoj, između ostalog, ima riječi o gradnji kuće, raznim iskustvima i nevoljama u potrazi za materijalom i pravim čavlima tj. ekserima. Ali prethodno, kao uvijek, naš književni selektor Davor Korić nas uvodi u cijelu priču. Prije nego čujemo o čemu se radi u tom romanu treba reći nekoliko riječi o autoru.
Krećemo iz ovih stopa, pozdrav Davore, ko je Ludwig Bauer?
Ludwig Bauer se rodio 1941. u Sisku. Dakle, radi se o piscu koji je kako se to kaže već zašao u godine, ali je poput mnogih umjetnika, slikara prvenstveno, ali i pisaca još uvijek veoma aktivan. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Radio je kao profesor i učitelj u Londonu, Washingtonu i Zagrebu gdje danas živi i radi. Bavio se različitim zanimanjima: prevođenjem stručnih djela i beletristike, bio je glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnoga časopisa Naša knjiga iz Zagreba. Također je radio kao kolumnist i scenarist nekoliko epizoda crtanih filmova Profesor Baltazar. Najveći dio radnoga vijeka bio je slobodni umjetnik.
Odmah mi je Bal-Bal-Tazar zazvonio u ušima. U biografiji Ludwiga Bauera je navedeno da je prvu književnu nagradu dobio kao srednjoškolac, ali da se tek od kraja osamdesetih godina intenzivnije posvetio književnom stvaralaštvu.
Riječ je o veoma plodnom autoru, koji objavljuje gotovo redovito barem jedan naslov godišnje. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac na Radio Zagrebu krajem pedesetih, a 1973. za prvu tiskanu priču dobio je Politikinu nagradu. Pokrenuo je i Biblioteku Andersen, biblioteku odabrane beletristike za mlade, te objavio i veći broj naslova za djecu od kojih su neki postali obavezna lektira u hrvatskim i slovačkim školama. Prevodi najviše sa slovačkoga jezika. Posebno je popularan u Slovačkoj gdje je ušao u slovačku antologiju svjetske proze „Sto najsmješnijih priča“, a u Slovačkoj su, pored drugih tekstova, objavljene i njegove knjige proze. Posljednjih godina objavljuje i poeziju, te dramska djela.
Kada predstavljamo književnika Ludwiga Bauera treba reći da on ima njemačke korijene. Potiče iz tzv. mješovitog braka, a njegov otac je pripadao manjinskom narodu u Hrvatskoj, takozvanim Podunavskim Švabama (Donauschwaben).
Zbog toga Bauer u svojim romanima često prikazuje sudbinu Nijemaca i Austrijanaca na jugoistoku Europe. Tako se njegov roman „Kratka kronika porodice Weber“ iz 1990.g u kojem se bavi sudbinom jedne familije njemačkog porijekla za vrijeme Austro-Ugarske i kasnije Jugoslavije, smatra kultnim romanom Podunavskih Švaba. Roman „Kratka kronika porodice Weber“, koji je doživio prvo izdanje u Sarajevu 1990. je prvi roman koji je posvećen sudbini Nijemaca u Hrvatskoj, a vrlo je direktan u osudi fašizma. Roman je dobio 9. svibnja odnosno maja 1991. posljednju jugoslavensku književnu nagradu – nagradu Svjetlosti za roman godine.
Bauer je dobitnik više književnih nagrada, zapravo je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih pisaca.
Tačno. Zanimljivo je da je pored niza nagrada za njegove brojne romane 2010. Ludwigu Baueru dodijeljena Hviezdoslavova nagrada (najveća nagrada koju Slovaci dodjeljuju stranom književnom prevoditelju sa svoga jezika), a neposredan je povod za dodjelu te nagrade bila njegova antologija slovačke poezije Crna violina.
Njegov roman „Zavičaj, zaborav“ 2011. godine je dobio nagrade Fran Galović i Meša Selimović, kao i nagradu Kiklop za najbolji roman te godine. Roman „Zavičaj, zaborav“ obrađuje progon nedužnih Nijemaca, pretežno Podunavskih Švaba iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, jer oni koji su sudjelovali u nacističkim zločinima na vrijeme su pobjegli pa je stradalo stanovništvo koje nije imalo razloga bježati.
U svojim brojnim romanima, koje krasi izrazito angažirani humanizam, Bauer se bavi raznovrsnim temama kao što su sudbine ljudi u izbjeglištvu, patnje zatvorenika na Golom Otoku, položaj emancipirane žene u socijalističkom režimu u kojem je ugrožavaju muškarci koji zloupotrebljavaju svoju političku nadređenost, zatim problem trgovine ljudima i val imigracije u Evropu, nemoć međunarodne zajednice da brzo i djelotvorno riješi krizu raspada Jugoslavije, također se bavi svjedočanstvom žrtava genocida u Srebrenici, ali i optužbom pripadnika međunarodnih snaga od kojih su gotovo svi, s izuzetkom Šveđana, opisani kao oportunisti usmjereni prvenstveno na vlastitu korist.
Nemamo vremena da se ovim romanima detaljnije bavimo ovom prilikom, ali vjerujem da su svi ti romani podjednako zanimljivi.
A ja vjerujem da su svi vrijedni preporuke za čitanje kao što je i ovaj najnoviji „Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle“.
O tome šta povezuje izgradnju jednog stambenog objekta s pisanjem jedne knjige razgovaram sa piscem Ludwigom Bauerom.
Kuća u mom romanu zapravo služi prvenstveno u nekoj simboličnoj funkciji. Ispunjavajući tu želju za nekakvim vlastitim gnijezdom čovjek se susreće s tim da on kao pojedinac možda pripada drugačijem svijetu od cjeline u kojoj se nalazi. Tako da cijeli roman govori o nekom konfliktu između individue, pojedinca i kolektiva.
A kuća je ono između pojedinca i kolektiva. Neka vrsta mjesta gdje je čovjek gospodar u svojoj kući, kako se kaže, ili je to mjesto gdje se čovjek krije od kolektiva?
Taj problem odnosa pojedinca i kolektiva ovdje je oslonjen na sam sustav izgradnje. Ja pokušavam opisati vrijeme neke nedavne jugoslavenske prošlosti u kojoj se kuća mogla sagraditi prvenstveno unutar nekakvih kolektivnih uzusa. Dakle ili ste pripadali nekom velikom kolektivu, nekoj tvornici koja ima dovoljno novaca da vam dade kredit ili imate puno rođaka negdje u selu, pa onda svi zajednički gradite jedni drugima kuće i slično tome.
Vaši njemački korijeni, šta vam znače? Dajete li tome mnogo prostora u vašem razmišljanju ili je to nešto što je jednostavno tu kao dio kuće?
U ovom romanu moje porijeklo nije posebno povezano sa onim što se tamo događa, ali unutar mog književnog opusa postoji niz romana koji su tijesno povezani s njemačkim porijeklom i interesom za niz tema. Posebno me zanima, ili se posebno bavim, sudbinom podunavskih Nijemaca. Naravno, dio tih Nijemaca jest surađivao, dao se zavesti nacizmom, ali to nije bilo u većem postotku nego što su ostali narodi toga prostora surađivali s fašizmom, odnosno prihvaćali fašističku ideologiju. Čak, rekao bih, nešto manje. Jer veliki dio tih podunavskih Švaba bili su seljaci, poljoprivrednici koji su osjećali odbojnost prema politici. Ali eto, poslije rata oduzeta su prava čak i onima koji su se već sasvim asimilirali, nisu znali više njemački i osjećali su se dijelom ove sredine.
Šta je radnja tog romana, u koji vremenski period je smještena?
Radnja romana „Kuća“ se dešava u nekoliko posljednjih decenija socijalističke Jugoslavije. Roman je inače strukturiran u 28 poglavlja, a njihova posebnost su skraćeni sadržaji zbivanja što me podsjetilo na naslove poglavlja prvog evropskog romana slavnog Servantesovog „Don Kihota“.
Ko je glavni lik?
Glavni lik romana, nosilac radnje, je Daniel Beker, enigmatičar, koji je igrom slučaja postao nastavnik u Jugoslavenskoj dopunskoj školi u Londonu. Učenike podučava takozvanom „našem jeziku“…
…koji i danas mnogi u dijaspori imenuju kao „naški“.
…a koji se tada zvanično nazivao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Daniel je obuzet snom o vlastitoj kući u njegovom zavičaju koja bi postala obiteljski nukleus. U tom naumu ga podržava njegova partnerica Sandra koja je opet opčarana karijerom u bankarskom svijetu. Tako se Daniel upušta u avanturu kojoj nije dorastao, jer nema pojma o gradnji kuće, svim mogućim i nemogućim peripetijama i svemu onome što je neophodno da bi ostvario taj cilj. Budući da je prilično naivan nailazi na poteškoće na poslu, pa iako ga učenici vole, jer im želi dati sve najbolje, postaje žrtva bizarnog događaja kada jedan od učenika izreže Titovu sliku iz udžbenika. U tadašnjem socijalističkom sistemu koji je podozrijevao od subverzivnih djelatnosti to biva ocijenjeno kao nebriga i nebudnost, pa tako Daniel gubi posao i vraća se u domovinu. Ženi se sa Sandrom, čiji je otac kao komunistički kadar čovjek s dobrim vezama te mu on pomaže oko gradnje kuće. No dok se Daniel upušta u realizaciju doma kraj Zagreba, Sandra žudi za svijetom, putovanjima, slobodnom kretanju i karijerom u visokom bankarskom miljeu u Londonu.
Odlomak iz romana "Kuća ili čovjek koji je kupovao čavle"
Andro je saznao da bi se u zagrebačkoj ciglani mogao povoljno kupiti kamion cigle. Cigla je uskoro treba poskupiti pa ciglana nije osiguravala prijevoz.
"Znate, ono s dizalicom", rekao je Andro. "Te su kamione dali za državnu gradnju, oni kupuju na veliko. Ovo na malo morate organizirati sami. I kamion, i utovar, i istovar. Morat ćete i sami pomoć. Tamo u Londonu niste ni sanjali da čovjek utovaruje ciglu sam. Je l tako!"
Daniel je samo kimnuo glavom.
U ciglani nisu mogli ništa birati. Ondje su imali samo jednu dimenziju blok-cigle. Cijena je ispala viša od očekivane i Daniel je shvatio da je s novcem pri kraju.
"Sada je na redu priključak za struju", rekao je poslijepodne Andro dok su ciglama opterećivali veće komade ter-papira da ga vjerat ne odnese.
"Tko će mi odobriti priključak ako još nemam ni građevinsku dozvolu?"
"Odobrit će oni. Elektra. Ali naknadno."
"Znači, spajam se ilegalno."
"Prvo će biti ilegalno, a poslije će Elektra biti sretna da to može legalizirat i naplatit."
Andro je znao majstora koji je radio u Elektri, a u fušu spajao je struju sasvim stručno. Ali bila je potrebna gotovina unaprijed.
"On mora i u firmi nekoga podmitit da bi kupio brojilo koje se poslije može registrirat po zakonu. Onda treba kabel i ostalo. Ali prvo mora nabavit čelični samostojeći ormar u kojem će se brojilo držat pod ključem. To ćemo postavit tam gdje treba bit ulaz u kuću, pokraj ulaza. Da se poslije može lako spojit. Ormar će opet dovest Mirko, ali treba ga platit unaprijed, mislim - kupit ormar i tako dalje. Zašto sad uzdišete? Tako to ide, ne može na preskok."
Tako se njih dvoje razilaze u osobnim ambicijama i njihova ljubav postepeno iščezava i nestaje. Roman o dvoje ljubavnika koji se gonjeni svojim opsesijama – kućom ili karijerom – na kraju razilaze, zapravo prikazuje naličje socijalističkog sistema koji se lomi pred vlastitim ambicijama jednako kao i Daniel Beker, ali prije svega Kuća je priča o ljudima – njihovoj dobroti i naivnosti, pohlepi i prevrtljivosti.
Ono što krasi ovaj roman je autorova raskošna jezična polivalentnost, upotreba zagrebačkog i dalmatisnkog narječja i kajkavizama, ali također i humoreskni elementi korišteni pri opisu gradnje kuće koju otežavaju raznovrsne mahinacije, mešetarenja i ljudska pohlepa. Gradnja kuće, itekako stvarno opisana nikako da se dovrši i uspije, kao ni gradnja jednog boljeg socijalističkog društva.
Ko god je imao iskustvo u vezi s gradnjom kuće od izbora terena, građevinske dozvole, nabavke cementa, čavala odnosno eksera i ostale građe, zna na koje prepreke se može naići kako u ondašnjem socijalističkom sistemu tako i u ovom sadašnjem u kojem je rakođer rasprostranjena korupcija.
Prepreka pri gradnji kuće je toliko da Daniel kao tražitelj građevinske dozvole u jednoj fazi gradnje zaradi čir na želudcu te završi na psihijatrijskom odjelu u bolnici. A sve je započelo kada je pristao da kuću izgradi stric njegove supruge Andro, koji kuće gradi na crno i na svoju ruku.
