Kome služe programi „nadziranog stanovanja“. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 03.09.2025. 26:11 Min.. Verfügbar bis 03.09.2026. COSMO. Von Maja Maric.
Što je "Betreutes Wohnen" i kome je namijenjeno?
Stand:
Maja Marić, Nenad Kreizer, Amir Kamber
Jeste li čuli za "nadzirano stanovanje" za osobe s psihičkim poteškoćama? Tko ima pravo na njih donosi Nenad Kreizer. Maja Marić razgovara s Ružicom Blažević iz službe za migrante, o programima podrške koji nude terapiju, pomoć u svakodnevici i put prema samostalnijem životu. I kako se potrebe migranata razlikuju od onih koji to nisu – od jezične barijere do pravnih i egzistencijalnih problema?
U Njemačkoj postoje programi „nadziranog stanovanja“ koji nude pomoć ljudima s kroničnim bolestima, ovisnostima ili mentalnim oboljenjima. Oni pružaju podršku u svakodnevnim zadacima, terapiju i savjetovanje, a posebni programi namijenjeni su migrantima koji se, uz bolest, suočavaju i s jezičnim barijerama te složenim birokratskim postupcima.
O tome razgovaram danas s kolegom Nenadom Kreizerom, a zatim i Ružicom Blažević iz službe za migrante. O programima podrške koji nude terapiju, pomoći u svakodnevici i putu prema samostalnijem životu. I kako se potrebe migranata razlikuju od onih koji to nisu – od jezične barijere do pravnih i egzistencijalnih problema.
Što pružaju programi smještaja u tzv. stanovima s nadzorom?
Na prvom mjestu se nalazi pružanje psihološke pomoći osobama koje, što zbog kronične bolesti, ovisnosti ili nekih drugih problema trebaju podršku u svakodnevici. Po potrebi se ove ljude može smjestiti u posebne stambene jedinice koje dijele s ostalim štićenicima i gdje im cijelo vrijeme na raspolaganju stoji stručno osoblje.
Kažeš, ove osobe mogu useliti u neki od tih stanova koji su u sklopu projekata ali to nije uvijet.
Tako je. Ove osobe mogu ostati i u svojim dosadašnjim stanovima ne moraju se iseljevati ali unatoč tomu sudjeluju u programima terapija.
Takva vrsta pomoći je naravno pristupačna svim građanima no mi danas govorimo o projektima koji se obraćaju građanima s migrantskom pozadinom. Po čemu se ovi programi razlikuju od programa koji nisu isključivo namijenjeni strancima?
Ovi programi, kao naprimjer program La Vida u Berlinu se isključivo okreću ljudima s migrantskom pozadinom koji se uglavnom zbog jezične barijere ne snalaze u Njemačkoj. To su u pravilu ljudi koji su u Njemačku već stigli s nekom krizom. Najčešće se radi o ovisnostima o alkoholu ili drogama. Ovdje, kao pridošlice, jedva izlaze na kraj sa zahtjevima vlasti. Ne znaju koje korake treba poduzeti i kojim se putem treba kretati da bi ovdje pronašli uporište. Svima nama koji smo u nekom trenutku došli u Njemačku je poznato da se često radi o složenim procesima koji su izazov i za potpuno zdravu osobu.
Koji su to konkretno problemi s kojima se ovi migranti suočavaju?
Često postoje problemi s boravišnom dozvolom što se pokušava riješiti uz pravnu pomoć koja im se pruža u sklopu ovih projekata. Tu su i egzistencijalna pitanja: odakle će dobiti novac, gdje mogu stanovati, kako se djeca mogu uključiti u život u novoj sredini. No kao prvo se pruža pomoć u osiguravanju materijalne egzistencije bilo potragom za zaposlenjem ili za nekim oblikom državne pomoći. Sve to zahtijeva drugačiji pristup nego kod štićenika koji su ovdje rođeni i specijalizirano savjetovanje. Cilj je kod svih ovih grupa samostalno vođenje života.
Ti govoriš o onima koji su nedavno došli u Njemačku. Ima li programa tj. projekata koji se obraćaju migrantima koji već dulje vrijeme žive u Njemačkoj?
Projekti se razlikuju od grada do grada tj. od organizacije do organizacije koje ih nude. Recimo Caritas tako nudi projekte praćenog stanovanja isključivo namijenjene pripadnicima tzv. prve godineracije gastarbajetra. To su u pravilu stariji građani koji se u poznim godinama života susreću sa specifičnim problemima. No umjesto da ih se smješta u posebne ustanove, oni tijekom programa pomoći ostaju u svojim stanovima u poznatom okruženju što je za većinu velika predonost.
Kako se njima pomaže?
Oni na razgovore s psiholozima odlaze u posebne ustanove gdje se organiziraju individualne ili grupne terapije na maternjem jeziku. Moguće su i kućne posjete. Glavni cilj je, kako se napominje na internetskim stranicma Caritasa, pruženje perspektive za budućnost. Mnogi stariji s psihičkim problemima su u opasnosti od suicida i cilj je ponovno im dati smisao života.
Postoje li i posebni programi za žene?
Da, mnogi gradovi pružaju smještaj za žene koje su prtrpjele neki oblik nasilja bilo u privatnom ili u društvenom okruženju. Treba reći da se tu ne radi o takozvanim sigurnim kućama u koji se smještaju žene kojima prijeti direktno nasilje npr. bivšeg partnera ili članova obitelji kao što je to često slučaj u određenim kulturnim krugovima.
No ovi programi ipak pružaju smještaj?
Da u stambenim zadrugama, stanovima u kojima živi više štićenica. Na njemačkom se to zove terapeutski WG. No život u ovim specijalnim smještajima nije uvjet za sudjelovanje u programima pomoći pri stanovanju. Pogođena žene migrantskog porijekle mogu sudjelovati u terapiji i ako žive u vlastitom stanu ili s obitelji.
Ružica Blažević, Caritas München
Ova vrsta pomoći je jedan oblik socijalne pomoći. Potrebno je podnijeti zahtjev kod službe koja se zove "Bezirk Oberbayern". Mnoge socijalne službe i savjetovališta pomažu kod podnošenja zahtjeva jer taj zahtjev nije sam po sebi razumljiv i nije dostupan na internetu kao drugi zahtjevi, i zato je posebno važno da to druga služba napravi, dakle jedna socijalna služba. Možemo to i mi napraviti. Često zapravo ljudi dođu kod nas i kažu da imaju nekoga kod kuće od članova obitelji ili su i sami u potrebi za takvom vrstom pomoći. I onda mi postavljamo taj zahtjev. Podnošenje zahtjeva je jako obimno. Mora biti postavljena socijalna dijagnoza, socijalna anamneza napravljena od socijalne službe. To socijalni radnici znaju, to je osnov njihovog rada i potrebna je dijagnoza i preporuka jednog od psihijatara. Zapravo, svaki od naših korisnika nalazi se u tretmanu kod psihijatra.
Dakle, osnova za ostvarivanje ovog prava je regulirana zakonom, to je "SGB IX", socijalni zakonik knjiga 9, prema kojem osobe s invaliditetom u ovom slučaju s psihičkim oboljenjima mogu ostvariti pravo na ovu pomoć. Zato se i zove "nadzirano individualno stanovanje" za osobe s psihičkim oboljenjima i uglavnom se radi o socijalnim psihijatrijskim savjetovalištima koje provode ovu vrstu pomoći. Takvih službi ima u Njemačkoj skoro na nivou svake općine i uvjet za pristup je kod njemačkih službi dovoljno poznavanje njemačkog jezika, zato što njemački socijalni radnici sa strancima ne mogu drugačije razgovarati, a zapravo osnovni vid pomoći je razgovor. Dakle, jezik je neophodno potreban. A specifično za nas je to što smo mi možda jedina socijalno psihijatrijska služba za migrante, gdje taj uvjet ne mora biti ispunjen. Dakle, kod kod nas migranti imaju prednost.