Poslije karnevala nema kajanja?

Još jučer smo imali konfete po ulicama, ljude u kostimima, alkohol u potocima, glazbu do jutra. Karneval je trenutak kad društvo dopušta sve ono što inače zabranjuje pa se tako mnogi prepuštaju plesu, pretjerivanju, izrugivanju autoritetima i pravilima. A Köln voli svoj karneval i rado ga ispoštuje svake sezone.

Jučer je bio tzv. pokladni utorak. A danas - rez. Danas je čista srijeda. Pepelnica. Aschermittwoch.

U kršćanskoj tradiciji to je dan kad se na čelo stavlja pepeo, odatle mu ime, i služi kao podsjetnik da nismo besmrtni, nismo svemogući, iznad posljedica. Pepeo je simbol pokore i poziva na kajanje.

Za vrijeme karnevala, slavi se meso, doslovan prijevod. A onda kreće post. Odricanje.

Ne da bi se netko kaznio već da bi se ograničio sam, prije nego to učine zakon, sud ili život. Ili Bog, ako ste vjernik.

No sada dolazimo do ključnog problema - nije li ograničenje gotovo nestalo iz javnog prostora?

Sa mnom je danas Saša Bojić da porazgovaramo malo o tome ima li mjesta za kajanje u suvremenom životu u kojem svi govore o rastu, uspjehu, samopouzdanju, vlastitoj mentalnoj ili fizičkoj snazi.

Je li kajanje slabost?

Podrazumijeva li poraz?

Kajanje nije uvijek bilo moralna vrlina. Način na koji mi danas govorimo o tome je povijesno zapravo iznimka. U antičkoj Grškoj i Rimu, kajanje nije imalo središnje mjesto.

Kod Aristotela ne postoji ideja da se čovjek mora emotivno lomiti zbog greške. Ako pogriješiš, to znači da si pogrešno procijenio situaciju.

Pravi preokret dolazi s kršćanstvom. Augustin kaže da je čovjek grešan. Rađa se grešan i kajanje je njegovo gotovo stalno stanje svijesti. NIje reakcija na konkretan čin nego trajno samopropitkivanje. Zato imamo kulturu krivnje, ispovijed, unutarnji osjećaj za mjeru.

U srednjem vijeku kajanje se dodatno institucionalizira. Post, pokora, javno priznanje, sve to postaje društveni mehanizam kontrole. I dok prosvjetiteljstvo pokušava ublažiti ovakav utjecaj na društvo i kulturu, kajanje i dalje živi u subjektivnim osjećajima vjernika.

Friedrich Nietzsche u 19. stoljeću okreće sustav na glavu. On kajanje vidi kao alat kojim društvo proizvodi slabe i kontrolirane pojedince. Ne čini čovjeka boljim nego poslušnijim - osječaj krivnje koristi onima koji imaju moć u svojim rukama.

A onda su se dogodile katastrofe 20. st. Holokaust i totalitarni režimi. Ključno pitanje postaje: jesi li preuzeo odgovornost za svoje postupke? Vrijedi li kajanje bez snošenja posljedica?

Danas je kajanje javno, vidljivo i često - isprazno. Isprike su tu, cancel kultura (kultura otkazivanja) javno proziva one koje smatra krivima, ali stvarne posljedice uglavnom nisu dugoročne.

Povijesno gledamo, pričamo o paradoksu. Je li kajanje iskreno ako je javno? I je li uopće potrebno ako ne nosi sa sobom posljedicu? Kako to izgleda u političkom životu zna Saša Bojić.

Kajanje u političkom životu – kako ti na to gledaš?

Pa kao novinar koji je upravo navršio 40 godina u toj profesiji moram da naglasim: moj odnos prema politici je kritičan bio i ostao. Proučavajući profesionalno politiku tokom tih 40 godina, zaključio sam da političari postaju ono što postaju uglavnom zbog privilegija i pripadanja eliti koja kroji sudbinu naroda. Da tako to prosto kažem. To su ljudi koji na narod gledaju kao na masu čiju realnost mogu da oblikuju u skladu sa svojom ideologijom i potrebama ovog ili onog globalno delujućeg foruma u koji su se ugradili i time obezbedili položaj u onoj čuvenoj piramidi moći.

Šta to mesto znači? – Znači da njihova deca ne idu u škole u kojima postoje međunacionalni, klasni ili problemi s nasiljem. Njihova deca neće ići ni u jedan rat, ni u jedan oružani sukob za koji se sami zalažu. Oni sami nikada neće provoditi vreme u zastoju zbog radova na auto-putu koji tu traju već deset godina i zagorčavaju život zaposlenim poreskim obveznicima. Nikada ne čekaju u redu ni za šta, lekarski pregledi i tretmani svih vrsta su im uvek bez daljnjeg dostupni, baš kao i lekovi. I tako dalje i tako dalje, svima je mislim lako da zamisle kakva je to pozicija. I pored toga, oni donose odluke koje se tiču života sa kojim nemaju nikakve veze, odluke koje direktno utiču na materijalno, fizičko i psihičko stanje miliona ljudi koji su tamo negde dole, poput mrava u tegli. Zašto to pričam? Zato što smatram da neko ko želi da bude političar a posebno ako je to već dugi niz godina, da bi postao deo takve elite, jednostavno mora biti toliko tvrdog obraza da tu nema mesta kajanju u normalnom smislu te reči. Ako se neki visoki političar koji je u karijeri prošao mnogo funkcija uopšte zbog nečega kaje, onda možda samo zato što neke stvari nije izveo još bolje ali u svoju korist, na primer, što nije bolje sakrio neku aferu ili grešku.

Ali ima političara koji su javno priznali svoju krivicu i greške.

Najpre da napomenem da se to – opet se rukovodim samo sopstvenim 40-godišnjim novinarskim proučavanjem politike – u odnosu na broj političara u našem svetu dešava ekstremno retko. I da „priznati grešku“ i „kajati se“ tu nisu iste stvari. U politici je priznavanje greške najčešće hladan, kalkulisan akt i ako do njega već mora doći, onda se on organizuje tako da se pred javnost izađe u trenutku koji je ocenjen kao najpovoljniji za to, i to je uvek dobro inscenirana predstava sračunata na svođenje političke štete na minimum. Ako se pri tome vide emocije, to je takođe deo PR-strategije a ne izraz pravog kajanja. Političari se uče da greške predstave kao „lekcije“ ili „strateške odluke koje nisu dale očekivane rezultate“ a ne kao moralni propust. Kajanje je ponašanje osobe koja se oseća krivom zbog nečeg što je uradila. A to osećanje krivice u nekakvom kantovskom smislu opštevažećeg morala kod političara po mom mišljenju ne postoji jer se ne bi ni bavili politikom.

Znači po tebi je i javno kajanje u političkom svijetu kalkulacija?

Pa ono to mora biti po prirodi posla. Ako se desi politički skandal, sastaje se partijski i državni vrh i svaki sledeći korak se minuciozno priprema. Evo jednog primera koji je po meni najviše insceniran kao javno pokajanje. Od 1993. do 2001, dok je predsednik SAD bio Viljem Džeferson Klinton zvani „Bil“, on je tokom tri godine za koje se zna, od 95. do 97, imao vanbračan odnos sa Monikom Levinski, tadašnjom praktikantkinjom u Beloj kući. Tada je nezavisni savetnik Kenet Star već vodio istragu o Klintonovim mogućim finansijskim i imovinskim malverzacijama, i tokom istrage je naleteo i na informacije o Moniki i njenom intimnom odnosu sa predsednikom. Klinton je tada pod zakletvom izjavio da sa njom nije imao seksualan odnos. Ali su dokazi koje je kasnije prikupio Star bili nedvosmisleni. Klinton je imao odnos sa Monikom. I tada se on javno pokajao. Odnosno, pokajanje je bilo javno inscenirano za televiziju. I sada se sećam kako je sedeo na stolici, ruku zamišljeno spuštenih među kolena, spojenih prstiju u misaonoj pozi. I održao govor u kojem je priznao da je imao „neprikladan odnos“, iskazao je ličnu krivicu i žaljenje zbog povrede porodice i javnosti, i obećao da neće ponoviti grešku. I sada samo da napomenem dve stvari: njegovo javno kajanje je došlo ne iz ličnih pobuda, nego samo kada afera više nije mogla da se krije. I drugo: druga velika nemoralna stvar po kojoj će biti upamćen je njegovo prijateljstvo sa rodonačelnikom pedofilskog lanca svetskih razmera Džefrijem Epstinom.

Ima li primera iz Njemačke?

Ima dosta, evo jednog od najpoznatijih: Anet Šavan (Anette Schavan) bivša nemačka ministarka za obrazovanje i istraživanje u vladi Angele Merkel, izgubila je doktorat 2013. godine zbog plagijata. Njena doktorska teza iz 1980. godine, pokazala se problematičnom nakon istrage univerziteta u Diseldorfu: utvrđeno je da su u radu postojali brojni delovi preuzeti iz drugih izvora bez pravilnog navođenja. Iako je Šavan tvrdila da nije varala, komisija je ocenila da se radi o sistematskoj akademskoj prevari. Kao posledica toga, podnela je ostavku na ministarsku funkciju, jer je uloga ministarke za obrazovanje i nauku zahtevala integritet u akademskoj zajednici.

I tu najpre da podsetim na dve stvari: Šavan je bila ministarka za obrazovanje i nauku. Tu ne treba dalji komentar. Drugo: naslov njenog plagiranog doktorskog rada je glasio: „Ličnost i savest“. Javno je izrazila žaljenje, formalno i politički pažljivo sročeno, priznala je da je njen rad imao nedostatke i da je situacija narušila poverenje, ali je i dalje insistirala da nije namerno varala. OK možda je slučajno varala.

Njena lična prijateljica i tadašnja kancelarka Angela Merkel je oslobodila dužnosti na javnoj bini, u predstavi koja je bila inscenirana više kao dodela neke nagrade Anet Šavan jer je mnogo govorila o njenim „zaslugama“. Merkelova ne pušta lako niz vodu one koji su joj lojalni, pa je Šavan „kažnjena“ tako što je postala ambasadorka Nemačke u Vatikanu. Danas je predsednica raznih fondacija i učestvuje u raznim upravnim i nadzornim odborima.

Znači iskreno kajanje u politici po tebi nije moguće?

Jeste samo ako usledi ostavka i povlačenje iz javnosti. Ne znam za takav „prominentan“ primer, jer su se mnogi povukli iz politike ali ostali u raznim institucijama koje su relevantne u javnom životu. Političko pokajanje je deo posla. Uvek je inscenirano i do njega uvek dolazi kada više nema drugih mogućnosti da se „izađe iz afere“.

Sumnjaju li ljudi u iskrenost političkog “posipanja pepelom”?

Pa to zavisi od toga koliko ljudi veruju političarima. Postoje mnogi koji vole da na politiku gledaju kao na realan biznis i onda tako o tome i diskutuju. Ali prihvataju da je taj biznis takav i od toga polaze. Postoje i oni – i takvih poznajem dosta – koji imaju veliko razumevanje za političare. Imam drugaricu koja mi je svojevremeno rekla: „Znaš, ne bih volela da sam u koži političara. Mogu misliti kako je njima teško kada moraju da se nose sa tako teškim problemima“. Meni se na te reči gotovo pojavila suza u oku, što je ona shvatila kao ironiju, ali ja moram da poštujem njenu poziciju. Ali da ljudi generalno sumnjaju u iskrenost tog političkog posipanja pepelom – čini mi se da bar oni koje poznajem – sa časnim izuzecima poput ove pomenute drugarice – generalno sumnjaju.

U psihologiji kajanje nije moralna kategorija, nego emocionalno-kognitivni proces. Ono nastaje kada shvatimo da smo mogli postupiti drugačije i time izbjeći štetu koju smo nanijeli sebi ili drugima.

Psiholozi kažu kako je u zdravom obliku kajanje adaptivno - pomaže nam da ne ponavljamo iste greške. I zbog toga se kajanje smatra mehanizmom samoregulacije.

Bez njega, osoba ponavlja nezdrave obrasce ponašanja, s vremenom gubi empatiju i potpuni izostanak kajanja nije znak neke superiorne snage već psihološi deficit.

U psihologiji kajanje nam pomaže da dođe do promjene ponašanja i to je mjerilo uspjeha. U katoličanstvu, oprost može doći nakon kajanja čak i ako nije došlo do promjene ponašanja. I to može biti psihološki olakšavajuće, ali i rizično jer otvara vrata začaranom krugu greški i kajanja.

No problem može nastati kada katolički model preslikavamo na sekularno društvo. Odatle nam dolazi potreba za javnim isprikama, posipanjem pepelom, nudjenjem teatralnog oprosta bez ikakvih posljedica.

Zlostavljače koji se ispričaju i nastave po starom.

Političare koji se "kaju" i ostaju na visokim pozicijama.

Ono što je meni, kao ženi, također vrlo zanimljivo je spoznaja da kajanje nije rodno neutralno.

Način na koji se žene i muškarci uče kajati duboko je ukorijenjen u odgoju, religiji, psihologiji i politici.

Djevojčice se od malih nogu uče da paze na osjećaje drugih. Da ne budu glasne, da ne ulaze u konflikt, da se ispričaju prve jer "pametniji popušta". Ako nešto pođe po zlu, djevojčice nesvjesno uče da snose dio krivnje.

Kod dječaka je obrazac drugačiji. Njima se agresija, tvrdoglavost i kršenje granica češće toleriraju. Smatra se da tako grade karakter i da uče kako biti " vođa čopora" nekad u budućnosti. Dječake se uči na vanjsko prebacivanje odgovornosti.

Na kraju krajeva, Eva je dala Adamu jabuku, zar ne? Iako ju je on prvi zagrizao.

Feministička psihologinja Carol Gilligan to je opisala kao razliku između etike brige i etike pravila. Žene se uče da stalno procjenjuju odnose: koga sam povrijedila, kome dugujem ispriku, kako da popravim situaciju.

Muškarci se češće pitaju: jesam li prekršio pravilo ili nisam? Ako pravilo nije prekršeno, nikome ne duguju ispriku.

Što nas opet dovodi do pitanja - treba li nam kajanje ako nije iskreno i ne nosi sa sobom posljedice? Ili da budemo religiozni pa se pitamo, ako je kajanje nešto izmedju nas i boga, kome onda treba publika?