Otkuda toliki pritisak na srpsku zajednicu u Hrvatskoj?

I 30 godina nakon završetka rata na području bivše Jugoslavije, nacionalne napetosti u regiji jugoistočne Europe su svakodnevica. Posljednji val je zahvatio Hrvatsku učestalim napadima na predstavnike srpske manjine u ovoj zemlji. Bilo da se radi o rehabilitaciji ustaštva, negiranju zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata ili napadima na istaknute predstavnike srpske zajednice: eksplozija nacionalizma posljednjih mjeseci u Hrvatskoj je činjenica. Otkuda dolazi ovaj val koji je mnoge zatekao? I ima li on veze s globalnim kretanjima na krajnjoj desnici?

Nakon ljeta u kojem je koncert Marka Perkovića Thomsona zbog svoje ikonografije i eksplozije patriotizma koji mnogim promatračima duboko ulazi u desni ekstremizam, izazvao brojne reakcije u regiji i u šire, Hrvatsku je poharao val incidenata s nacionlističkim predznakom koji se ne smiruje.

Samo u ovom mjesecu je bilo nekoliko incidenata koji se mogu svrstati u zločine iz nacionalne i vjerske mržnje, poput nasrtaja grupa u crno odjevenih osoba na jedan festival srpske kulture u Splitu. Niz se nastavio okupljanjem ispred sjedišta Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu gdje su okupljeni spriječili otvaranje jedne izložbe koja se njima činila spornom.

U ovaj niz bi se mogao ubrojiti i napad na našeg današnjeg gosta profesora Dejana Jovića kojeg su ultranacionalisti optužili da je redarstvenu akciju Oluja kojom je završen rat u Hrvatskoj proglasio genocidnom, što se pokazalo kao neistina. Ali ih to nije sprečilo da prosvjeduju ispred fakulteta u kojem on radi.

Otkuda ovaj val nacionalizma u Hrvatskoj, kakvu ulogu u svemu tome ima hrvatski premijer Plenković, a kakvu Europska unija i Donald Trump? I nisu li intelektualci u Hrvatskoj pretihi u svojoj reakciji na najnoviji razvoj događaja.

Hrvatsko društvo, čini se, spiralno tone u sukobe, zabrane i ideološke podjele. U posljednje vrijeme na meti desnih političara i aktivista je srpska nacionalna manjina. Siniša što se zapravo događa?

Hrvatska društvo, rekao bih prije svega, tone u nasilje i podjele. Ne treba smetnuti s uma da se diljem zemlje maloljetnici organiziraju u nasilničke bande koje se napadaju međusobno ili napadaju one koji su drugačiji od njih, recimo, samo po mjestu rođenja ili čak i gradskoj četvrti. Tu su onda i podjele oko ženskih prava i uvezeni katolički fundamentalizam koji želi ženama zabraniti pobačaj. Svjedočimo i jakom sukobu progresivnih politika i marginalnih, ali i parlamentarno-oporbenih, desnih političkih stranaka koje koriste svaku priliku za radikalizaciju protiv, recimo, stranih radnika, a svaku lijevu misao nazivaju lijevim ekstremizmom. I, naravno, sezonski, svake godine osjećamo zaoštravanje netrpeljivosti između većinskih Hrvata i srpske nacionalne manjine uoči obilježavanja pada Vukovara koji se smatra najvećom točkom stradanja Domovinskog rata. To je, recimo, najplodniji supstrat za destabiliziranje društva, ali i ubiranje političkih poena.

U takvoj klimi dogodile su se i podjele onih društvenih skupina koje su se do sada smatrale monolitnima, zar ne?

Da, zbog svega toga svjedočimo i podijeli između branitelja koji se dijele na one progresivne koji žive normalan život bez traženja posebnih priznanja i one koji su okamenjeni u privilegijama koje žele očuvati zabranama, možda čak i pojačati. Upravo ovi prvi koji žele slobodno i moderno europsko društvo postaju vidljiviji kroz lijevu stranku Možemo, ali i, recimo, posljednjih dana kroz program javne televizije. Ne treba zaboraviti ni slabo vidljivi sukob unutar srpske zajednice i distanciranje onih Srba koji su sudjelovali u obrani Hrvatske od službenih srpsko-manjinskih organizacija za koje Srbi branitelji zapravo ne postoje niti se želi njima baviti. Vjerojatno ima još tih sukoba, ali i ovo je dovoljno za početak.

Novo otvaranje rascijepa unutar hrvatskog društva počelo je u Splitu, a povod su bili Dani srpske kulture. Što se tamo dogodilo? Napadači su, prema najnovijim informacijama, u međuvremenu pušteni iz pritvora.

U studenom se organiziraju Dani srpske kulture i s tim do ove godine nije bilo većih problema. Riječ je o malim umjetničkim programima koje sufinancira i Republika Hrvatska, a događaju se u gradovima gdje žive srpske zajednice. Za ilustraciju kažimo da imamo i Dane mađarske kulture, i Česi imaju svoje dane, a i Hrvati u Srbiji imaju također imaju svoje dane. U Splitu se trebala dogoditi mala priredba folklora na kojoj su većinu publike činili maloljetnici i stariji ljudi. Umjesto toga, u prostor je upala skupina od nekoliko desetaka maskiranih muškaraca, većinom pripadnika Torcide. Prekinuli su događaj i uz povike „ovo je Hrvatska“ naredili okupljenima da napuste prostor, što su oni i učinili. Čulo se tu i uvreda na nacionalnoj osnovi pa i ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Mladi folkloraši iz Srbije vratili su se u svoju državu, a lokalni Srbi traumatizirani su tim događajem. Ni Hrvatima, budimo iskreni, nije bilo svejedno jer je to samo dio ozračja u Hrvatskoj, a kojega smo na početku opisali.

Iz toga je pak izišao i prosvjed koji je okupio nekoliko tisuća ljudi na splitskoj Rivi, ali ne u znak potpore napadnutoj srpskoj zajednici?

Policija je privela devetoricu muškaraca dobi od 20 do 50 godina. Kazneno ih prijavila za nasilničko ponašanje i povredu slobode izražavanja nacionalne pripadnosti. Sud im je odredio istražni zatvor, što je izazvalo snažnu reakciju Torcide, prosvjed na Rivi i pritisak da se, kako prosvjednici kažu, njihova braća puste na slobodu. U međuvremenu je županijski sud ukinuo istražni zatvor svima. Izvanraspravno vijeće zaključilo je da više nema opasnosti od ponavljanja djela niti utjecaja na svjedoke. Odvjetnica jednog od osumnjičenih izjavila je da je pritvor zapravo bio rezultat političkog pritiska, jer je, po njezinu tumačenju, riječ o neuobičajeno strogom postupanju u odnosu na sudsku praksu.

Mislilo se da će represivno djelovanje staviti točku na takve incidente, no onda se dogodio istovjetan incident u Zagrebu?

Točno. Samo nekoliko dana kasnije dogodio se gotovo preslikani scenarij u samom centru Zagreba. Razlika je jedino u tome što je policija ovoga puta bila pripremljena. Naime, Vlada je nakon splitskog incidenta odlučila manifestacije Dana srpske kulture preventivno osiguravati pa su interventne postrojbe već bile u Preradovićevoj ulici u trenutku otvaranja izložbe i uspjele su na vrijeme rastjerati skupinu maskiranih mladića koji su pokušali upasti u Srpski kulturni centar.

Kako je to točno izgledalo?

Pedesetak muškaraca u crnom, s kapuljačama preko lica, uz nacionalističke povike verbalno su napadali one koji su dolazili na manifestaciju, pljuvali po novinarki koja ih je snimala, skandirali „Hrvatska nezavisna država“. Ipak, nisu uspjeli ući, niti je događaj prekinut. No postalo je jasno da Split nije bio izolirani događaj i da Hrvatska ima dovoljno huligana i nasilnika koji su spremni provoditi zastrašivanja neistomišljenika diljem zemlje.

Ipak, zagrebačka manifestacija doživjela je i distanciranje ljevice. Zbog čega?

Riječ je bila o izložbi umjetnina koje je prikupio rođeni Zagrepčanin Dejan Medaković koji je u Beograd pobjegao pred ustaškim režimom. Ništa od toga ne bi bilo sporno da se nakon incidenta nije osvijestilo da se radi o čovjeku koji je stavio potpis na Memorandum SANU-a, a koji se u Hrvatskoj smatra temeljnim dokumentom velikosrpske politike. Čak je i povjesničar Hrvoje Klasić, koji je među radikalnim desničarima percipiran kao lijevi aktivist, kazao da je, prema njegovim saznanjima, riječ o čovjeku kojem su bili bliski Slobodan Milošević i srbijanski radikali. „Zar Srbi u Hrvatskoj nemaju nikoga drugoga kome bi posvetili izložbu, a da je, primjerice, radio na zbližavanju hrvatskog i srpskog naroda?“ Pitanje je to koji su postavili neki lijevi i centristički političari, najglasnije Bojan Ivošević. I stranka Možemo se neizravno ogradila od organizatora kojeg inače podupire, navodeći da su u zadnji trenutak saznali o komu se radi pa su praktički odustali pred vratima. Ono što neslužbeno vidim jest da su neki saveznici Srpskog narodnog vijeća i Srpskog društva Prosvjeta, pozivnicu za tu izložbu doživjeli kao svojevrsnu klopku. Desničari su taj podatak kojeg su saznali tek nakon incidenta iskoristili za opravdavanje napada na samu manifestaciju i srpsku manjinu pa se izbor Medakovića pokazao kao višestruko upitan.

Sutra će se Kolonom sjećanja obilježiti obljetnica pada Vukovara i stradavanja Vukovaraca, emocije će biti na vrhuncu. Kakve poruke se šalju hrvatskim građanima srpske nacionalnosti uoči tog dana?

I vladajući i desni oporbeni političari, kao i većina braniteljskih udruga, šalju zapravo diskriminacijsku poruku koju možemo reducirati na: „budite Srbi, ali u mjesecu najvećeg stradavanja Hrvata u Domovinskom ratu, budite Srbi u svoja četiri zida“. Kolektivno okrivljavanje je opipljivo, a srpska zajednica se s pravom pita hoće li nakon mjeseca u kojima im je „zabranjeno da budu Srbi“ to možda prerasti u tromjesečje ili polugodište. Tomu je pridonio i vukovarski gradonačelnik – suverenist Marijan Pavliček nakon čijeg je pritiska odgođena izložba Srpkinja u Srpskom kulturnom centru u Vukovaru. I njemu je zasmetao datum, iako se radi o izložbi fotografija iz Prvog svjetskog rata.