Najbolji (pogrešni) citati svih vremena

Citati su zapravo mali trikovi u komunikaciji. Oni nam služe kao prečica da naša poruka ima veću težinu. Ne moraš ništa dodatno objašnjavati ako iza tebe stoji autoritet velikog Einsteine, Cezara ili A.G. Matoš. Ali stvarnost je malo manje romantična. Istraživanja pokazuju da je ogroman broj popularnih citata krivo pripisan, skraćen ili potpuno izmišljen. Neke rečenice su toliko dobre da su jednostavno "dodijeljene" poznatim ljudima. I tu dolazimo do poante: citate rijetko koristimo zbog njihove istinitosti. Koristimo ih kao efekt kojim želimo potcrtati ili predstaviti određeno mišljenje kojeg zastupamo, kao istinu. Sa mnom je Saša Bojić da istražimo vrijedi li ih onda koristiti ako - nisu točni?

Američki ministar obrane Pete Hegseth izazvao je kontroverze prosli tjedan nakon što je tijekom molitvenog okupljanja u Pentagonu pozvao prisutne na molitvu i pritom citirao tekst koji je predstavio kao biblijski.

Međutim, ispostavilo se da taj "citat iz Biblije" zapravo u velikoj mjeri potječe iz filma Pulp Fiction redatelja Quentina Tarantina, odnosno iz poznatog monologa lika kojeg glumi Samuel L. Jackson.

I da bi stvar bila još zabavnija, holivudskija, nakon što taj lik završi svoj monolog, upuca čovjeka.

Hegseth je tvrdio da molitva nosi naziv „CSAR 25:17” i da se odnosi na vojnu operaciju u Iranu. Pritom je sugerirao da je tekst povezan s biblijskim stihom Ezekiel 25:17, iako stvarni biblijski tekst uopće ne zvuči tako dramatično niti sadrži većinu izgovorenih rečenica.

U njegovoj verziji pojavljuju se formulacije o "putu pravednika", "osveti" i "gnjevu", koje su karakteristične upravo za filmsku verziju, a ne za originalni biblijski stih.

Nakon što je ovaj gaf otkriven, internet su preplavili memeovi koji se zezaju na račun krivih citata iz Biblije, a sama Trumpova administracija nije otvoreno priznala grešku već su, kao što smo do sada već i navikli, pokušali priču prikazati kao namjernu stilizaciju molitve.

Pored biblijskih i navodno biblijskih, popularni citati su obično izjave poznate velikoj većini ljudi, njihova poruka zvuči kao istina koju smo oduvijek znali, samo je sada bolje uobličena.

No jesu li citati uvijek točni? I tko ih uopće provjerava? I što ako vam kažem da ozbiljan broj citata za koje ste sigurni da im znate i autora i točan oblik, zapravo - nisu točni?

Sa mnom je danas Saša Bojić, sa svojim citatima spremnim u rukavu.

Pozdrav Saša. Albert Einstein: "Definicija ludila je stalno činiti isto i očekivati drukčije rezultate" kraj citat. Ispravan ili pogrešan citat?

Pogrešan. Ova misao, izjava se pojavljuje tek 1981. u izvješću o susretu Anonimnih narkomana u SAD‑u – 26 godina nakon Einsteinove smrti. U Einsteinovim djelima ne postoji dokaz za taj citat.

OK. Da li ti voliš citate odnosno: da li se rado koristiš njima u komunikaciji s drugima, ili kada se obraćaš javnosti?

Ne mogu da kažem da sam veliki ljubitelj citata na način na koji mnogi vole, recimo, da citiraju iz Biblije. Mislim da dobar citat može dobro da „legne“ u pravom trenutku, ali bih rekao da volim da, kada hoću da delujem mudro, to izgleda kao da je proizvod mog mozga, da nečiji citat ne bi previše umanjio moje misaone napore. To jest, da ne bih ostavio utisak da moram da se retorički poštapam.

Ali to poštapanje zapravo ne umanjuje tvoju misao, istraživanja kažu da čak možeš ispasti još i mudriji kada pokažeš da znaš što je o nečemu rekao, recimo, Johann Wolfgang Goete: „Život je prekratak da bi se pilo loše vino.“ Što je inače takođe pogrešan citat. Goethe nikada nije napisao niti izgovorio tu rečenicu. Izvor je američka izreka o viskiju iz 19. stoljeća, kasnije preoblikovana. Ali opet zvuči pametno, starinski...

Tu si sasvim u pravu. Zapravo me to vraća u mlade dane i nekadašnje profesionalno bavljenje teorijom komunikacije, jer citati su sveprisutan fenomen, a sami po sebi nisu tako masovno proučavani kao mnogi drugi fenomeni komunikacije. Osnovno pitanje glasi: zašto citiramo? I samo da naglasim da ovde ne mislim na citiranje u naučnim radovima, već pre svega u govoru ili esejistici. Dakle, u svakodnevnom govoru citiramo zato što time ubrzavamo komunikaciju i pojačavamo značenje.

Jedna već poznata rečenica može da prenese čitav „paket“: emociju, stav, situaciju, pa čak i ton. Citat je neka vrsta pojašnjenja i „prečice“ u mišljenju: umesto da gradimo argument od početka, pozivamo se na nešto što već ima oblik i težinu u kolektivnom iskustvu.

Istovremeno, citiranje je i društveni signal. Njime pokazujemo gde pripadamo, šta smo gledali, čitali ili slušali, i kakav odnos imamo prema tome (da li je to ironija, podrška, ili recimo distanca). U javnom obraćanju, citat može da legitimiše stav ili da ga učini oštrijim — naročito kada se koristi da se neko suoči sa sopstvenim rečima. Ali jednako često, citat služi da uspostavi zajednički teren sa publikom: da kaže “delimo isti kontekst”. Zato citiranje nije samo prenošenje tuđih reči, nego način da se barata i poverenjem, identitetom i odnosom sa onima koji slušaju.

Osim toga, citat je i način da se govori uz pozivanje na autoritet. Time se u tekst ubacuje nešto što nije samo sadržaj, nego i težina izvora. Kad kažemo “Ajnštajn je rekao ovo ili ono“, mi ne prenosimo samo misao, nego i društveni kapital tog imena.

Vjerojatno zbog toga postoje čak i čitave knjige pa i tematske internet-stranice pod naslovom „Citati velikih ljudi“ – tako da svako može da nauči poneki za svaku priliku i tako briljira u društvu… Ja sam, pogotovo u ranim dvadesetima, to masovno koristila za, recimo, pisanje čestitki za vjenčanje i sl. Znaš ono, konkurencija je velika, ljudi će dobiti preko sto koverti, kako da ne napišem samo "sretno mladenci", a bogzna da u tom trenu nemam pojma ni o braku ni o zrelosti! Poslužili mi jesu, ali nije mi nikad palo na pamet da su možda izmišljeni i pogrešni kao recimo: "Gdje je ljubav, tu je i dom ili "Sreća je jedina stvar koja se množi kad se dijeli"

Pa da – to podseća na one priručnike o tome „kako fascinirati svakog sagovornika“ ili „kako se pripremiti za prvi randevu“, i slično. Zamisli kako to deluje na nekoga kada, onako usput, odjednom izbacim neku Geteovu misao. A onda dodam: „ili, kako bi to rekao Šiler…“

A koji su tvoji omiljeni pravi, autentični citati, sada sasvim iskreno?

Nemam nikakvu listu citata „poznatih“ ili „velikih“ ljudi, ali postoji osoba koju sam citirao nesrazmerno više neko ikog drugog u životu a to je moja baba po ocu Tekla, koja je umrla još pre više od 30 godina. Bila je to žena relativno grubo istesana, a imala je i pogan jezik, pa sam ja u velikoj meri rastao uz njene mudrosti a imala ih je za svaku situaciju. Nažalost, nijednu od njih ne mogu ovde da izgovorim bez onog čuvenog „beep“-signala koji bi se u njenim rečenicama čuo najmanje dvaput. Ali evo bar nagoveštaja: kada god bih seo za sto da ručam kao ponosan vlasnik mlade neobrijane brade, ona bi me pitala: je li, je li to brada znanja ili brada sr***a? Kad god bih u čemu preterao, na primer, ona mi kaže „kupi hleb za danas“, a ja se vratim iz pekare sa dve vekne, ona bi rekla: „kaži ludom da prd**, a on se us**“. Kad god mi kaže nešto a ja ne čujem dobro, pa kažem“A?“ ona odgovara sa „A*nem ti ga!“ To je bila takva riznica neotesane antimudrosti da sam i dan-danas fasciniran, ali od toga nisam ostao oštećen, nadam se. Dakle ona je imala desetine takvih, nazovimo ih, iskaza.

Sad kad si spomenuo baku, imam i ja svog asa u rukavu - moja prabaka je davno rekla svojoj snaji, mojoj baki, da u braku ne mogu valjati oboje, a njen Peko (sin) - valja. I dalje to znam spominjati kao anegdotu. Ali ovako u razgovoru, ja sam više tip za narodne poslovice nego za citate. Davno sam naučila da onaj poznati citat Oscara Wildea, koji kaže da je imitacija najiskreniji oblik laskanja, zapravo ima skroz drugo značenje kad se kaže do kraja i od tada sam puno opreznija kad citiram, pa makar i u šali.

Inače je u našem regionu, da tako kažem, vrlo prisutna i pop-kultura citiranja iz domaćih filmskih komedija. Zanimljivo je da su to najčešće citati čiji se autori ne navode, već kada se izgovore, svi odmah znaju o čemu se radi. A replike koje se citiraju se onda uklapaju u nov kontekst. I zanimljivo je da se mnoge iz moje mladosti drže i danas, na primer, „Laki je malo nervozan“ (iz filma „Maratonci trče počasni krug“, pa „I tata bi, sine!“ – iz „Ko to tamo peva“, ili možda jedan od najčuvenijih, doduše opet uz prostačke izraze, Bata Živojinović u „Štefici Cvek…“ sa onom „Sad ću da te ka**m“. Tu ima i bezbroj drugih primera, uključujući i pozorišne komedije tipa „Radovan III“ ili „Audicija“, sve su to citati iz sedamdesetih ili osamdesetih godina.

I to je zanimljiv fenomen! Jer, oni su na Balkanu i mehanizam kolektivnog pamćenja, i signal pripadnosti i socijalne prepoznatljivosti. Filmovi koji su masovno gledani i reprizirani postaju zajednički kulturni repertoar, a njihove replike se izdvajaju kao “kompaktne jedinice sećanja”. Citat tu ne čuva samo originalni film, već više činjenicu da je određena zajednica delila isto iskustvo gledanja. Zato on funkcioniše bez navođenja izvora: izvor je već ugrađen u zajedničko znanje.

Kada neko izgovori repliku iz takvog filma, on ne uklapa samo zgodan citat u neki svoj kontekst, već testira i potvrđuje zajednički kulturni kod. U tom smislu citat je alat društvene koordinacije, a ne argumentacije. Sad, Majo, ti si mnogo mlađa od mene, i rasla si u vreme interneta i društvenih mreža koje ne moraju imati samo lokalni karakter, tako da i tu sigurno postoji svet citata u smislu verbalnih „mimova“ ?

Naravno, ja prva malo-malo spominjem Angelu Merkel i njeno "wir schaffen das" u svim ironičnim i neprimjerenim situacijama. Meni nekako tu citati najbolje legnu - kada trebaju izazvati dodatni geg. Ali sad dok razmišljam, prvo mi na pamet padaju politički - "tko je jamio, jamio", zatim i "ko nas bre zavadi", a u novije doba sve varijacije na Trumpovu temu "make America great again", što je zapravo citat američkog predsjednika Reagana iz 80-tih godina prošlog stoljeća. Očito imam problem s anglizacijom u ovo internet doba jer citate koje ja vežem uz pop-kulturu su uglavnom na engleskom. Pa je tu tako "I'll be back" iz Terminatora, "Winter is coming" iz Igara prijestolja, kao i "May the Force be with you" iz Ratova zvijezda. Dosje X je ipak išao na TV-u prije mnogo godina tako da "istina je svuda oko nas" ipak ostaje na Hrvatskom. Tu je čak i "Keep calm and carry on", omiljeni citat mnogih influencera i internet ličnosti, za koji uglavnom ni ne znaju da je originalno bio britanski izraz iz II. svj rata skovan kao slogan za smirenost u krizi. A da se vratimo i pogrešnom citiranju kojim sam i počela ovu epizodu, ljudi nisu bili ni svesni koliko je ono prisutno u modernoj kulturi dok njemački novinar Gerald Krighofer (Krieghofer) nije počeo da ih sakuplja i na kraju je 2023. objavio i knjigu: „Najbolji pogrešni citati svih vremena“. Možda najbolja pouka te knjige glasi da u vremenu interneta i društvenih mreža citati putuju kroz kulturu brže nego što se može proveriti njihovo porijeklo.

Nažalost je tako, s tim što ja nisam čitao njegovu knjigu ali jesam bazu podataka na njegovom blogu koji i dalje živi iako je Krighofer umro prošle godine. On je akribično istražio stotine poznatih pogrešnih citata. „Pogrešnih“ to u ovom slučaju znači – pripisanih pogrešnim ljudima. Jedan od najtipičnijih primera: na društvenim mrežama, posebno Instagramu i TikToku, malo-malo pa se pojavi neki mali video-snimak o nekoj političkoj temi, preko kojeg je na nemačkom ispisana poruka: „Tamo gde se pravo pretvori u nepravdu, otpor postaje obaveza“. I negde ispod toga je kao izvor naveden Bertold Breht, negde Gete, negde Lenjin, negde Ginter Nening, negde papa Lav 13. Ni sam Krighofer ne zna ko je prvi javno izgovorio tu misao, ali je pouzdano istražio da to nije bila nijedna od navedenih ličnosti. On je napisao i da je najverovatnije da je to rekla nekadašnja liderka stranke Zelenih, Petra Keli (Kelly).

No tu smo i kod jednog drugog problema zvanog „opšte mesto“. Ima misli koje su toliko univerzalne, poput ove pomenute, da je tu pitanje autorstva zapravo irelevantno. Malo je verovatno da to neko već nije izgovorio i mnogo pre Petre Keli i Zelenih, možda još u staroj Grčkoj, jer ta misao može da se formuliše u više varijacija a da ostane ista.

Ali moramo spomenuti i citate bez navođenja autorstva. Ne u znanstvenim radovima, već upravo na „mrežama“.

Jest, to je nažalost uzelo maha, na mrežama bi svi voleli da budu viđeni i ostave utisak mudrosti i pameti. Danas postoje zilioni teoretičara i mislilaca, i mnoge poznate ličnosti ili JuTjuberi ili TikTokeri se rado služe njihovim mislima koje malo parafraziraju ili zaodenu u neko svoje ruho, pa ih „prodaju“ kao svoje. Da ne pričam o tome da i tu mnogi preuzimaju takve misli jedni od drugih i da se mreže polako pretvaraju u haos u kojem najviše strada „autorsko pravo“ tog tipa, i s tim moramo da živimo. Lično sam i sam mnogo puta imao sumnju da je govornik na JuTjubu zapravo plagijator, ali to je nemoguće dokazati. S druge strane, u Knjizi propovednikovoj piše: „Nema ničeg novo pod suncem“ – u značenju: svi mi samo variramo nešto što je već rečeno. Tako da evo i ja imam citat mudrosti. Ili kao što je tvrdila poznata analitičarka književnosti i psihoanalitičarka Julija Kristeva: svaki tekst je zapravo mozaik citata, ili neka vrsta mreže drugih tekstova tako da ništa nije potpuno „originalno“. Mi stalno samo vešto preuređujemo poznato.

Bio je to moj kolega Saša Bojić sa, da iskoristim frazu, "hranom za razmišljanje".

Što nas opet vraća na početak i pogrešan biblijski citat iz Pulp Fictiona - u obraćanju američkog ratnog ministra Pete Hegsetha. Ono što smo mislili da je citiranje božje riječi u molitvi, zapravo je ispalo citiranje Quentina Tarantina koji se inspirirao monologom iz jednog starog kung-fu filma, koji je inspiraciju pronašao u stihu iz Biblije.

I ironija je savršena: monolog koji zvuči kao sveta istina zapravo je - filmska konstrukcija.

Možda je i cijela ova priča o citatima upravo najbolji primjer toga kako se ljudi danas odnose prema istini - kao prema nečemu što se prepričava. Sve više želimo znati što je pisac u našim očima "htio da kaže", i to uglavnom onda kad smo istog mišljenja. Sve manje nas zanima što je neko možda točno rekao. Tumačenje postaje važnije od činjenice.

Jer između Einsteina, Tarantina, Biblije i internetskih memeova, granica više nije u tome tko je što rekao, nego tko je to rekao dovoljno uvjerljivo da mu povjerujemo.

Odnosno, za koga smo mi smatrali da je dovoljno relevantan da koristimo njegove riječi. Čak i kad su mu "stavljene u usta".