Loša i njegov jugoslavenski san - Tvoj Korzo!. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 16.04.2026. 30:43 Min.. Verfügbar bis 16.04.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Loša i njegov jugoslavenski san - Tvoj Korzo!
Stand:
Nenad Kreizer, Amir Kamber
Pred koncert u Berlinu Saša Lošić Loša, frontmen legendarnog sastava Plavi orkestar, u razgovoru s Nenadom Kreizerom otkriva kako je popularnost svog banda sredinom osamdesetih doživio kao jugoslavensku verziju "American Dream-a". Uroš Milovanović nam u svom redovitom javljanju iz Beograda otkriva kako je jedna manekenka modnu pistu zamijenila muzičkom pozornicom. Ovaj Korzo donosi i mnogo nove glazbe s jugoistoka Europe, između ostalog i novi singl Nike Turković („Samo ljubili“).
Plavi orkestar spada u one kulturološke fenomene iz jugoslavenskog razdoblja o kojima se govori još i danas. Povodom svog nastupa u Berlinu frontmen banda Saša Lošić Loša u razgovoru za Korzo otkriva zašto se ponekad usred Beograda osjećao kao član Beatlesa. U pregledu glazbene scene iz Beograda od Uroša Milovanovića saznajemo kako je jedna manekanka modnu pistu zamijenila glazbenom pozornicom a kao i uvijek u posebnom izdanju podcasta Cosmo BHS koje zovemo Korzo, slušamo i mnogo nove glazbe iz regije jugoistočne Europe.
Počinjemo mladom zagrebačkom pjevačicom Nikom Turković. „Samo ljubili“ je novi singl Nike kojim kreće prema trećem studijskom albumu i predstavlja most između Nikina dva albuma, aktualnih „Brzih suza“ i trećeg na kojem radi već neko vrijeme. Već je prošla faza pokazala da će se žanrovski kretati između širokih granica popa i rocka , a nova pjesma kreativno pogađa upravo taj ugođaj.
Nika Turković svoju je glazbenu karijeru započekla u natjecanju koje se zove Dječja Eurovizija. A naš kolega Uroš Milovanović nam u svom ovotjednom javljanju govori o jednom bandu koji je uspio produljiti karijeru i nakon eurovizijskih pokušaja.
Saša Lošić Loša
Sarajevo je veliki grad u mislima ljudi, a zapravo je fizički veoma mali grad i mi smo se svi poznavali međusobno. Izlazili smo u iste kafane, u iste klubove i tako dalje. Tih 80-ih je bilo jako uzbudljivo živjeti u Sarajevu jer je na svakoj strani ključao nekakav umjetnički pokret. Djelovali smo kao da živimo nekakva alter ega. Recimo, Jergović i Hemon su već tada djelovali kao neki budući veliki književnici.
Pušenje su bili Stonesi, Elvis J. Kurtović su bili nekako, kao nekakvi Led Zeppelini. A mi smo imali nekakvu melaholičnu notu i bili smo romantičniji od ostalih. Nikada neću zaboraviti kada su Nele i Elvis J. Kurtović imali koncert tada u klubu studenata filozofije u Sarajevu. I prišli smo, Pava i ja, i pitali kao, Elvisa: Elvise, možemo li i mi svirati? I onda su njih dvojica zastali pred klubom i Nele je rekao: "Elvise, ovo su naša mala raja Plavi orkestar, nek sviraju". I onda smo mi prvi put fizički pristupili pokretu novi primitivizam i bili određeno vrijeme, a onda nas je neka muzička sudbina razdvojila.
Nekada mi se čini kao da nisam prisustvovao tom vremenu. Pitam se nekad šta je to što ljudski mozak odluči da zapamti. Sve je prošlo kao nekakav san, sve vidim u magličastim slikama, vidim neko naše pretrčavanje iz hotela do auta. Uvijek smo imali tu sliku koja je ikonografska za sve bendove koji su doživjeli tu nekakvu masovnu histeriju kako fanovi skaču na aute.
I to je trajalo par godina u tako intenzivnom obimu da smo mi to praktično doživljavali skupa sa publikom. Mi smo bili, što kaže Paul McCartney, u oku orkana i teško je bilo to analizirati. Nama se dešavalo jednostavno to. Prodali smo prvi album preko 500-600 tisuća. Od klinaca koji su počeli studirati iz malih sarajevskih mahala i ulica, odjednom postajemo, mislim, nismo se više mogli kretati ulicama tih godina i tako dalje. Čak nas je i rodbina gledala čudno.
