Industrija dugovječnosti: kako živjeti dugo i kvalitetno?

Živjeti dulje i pri tome ostati u formi. To je cilj. Dugovječnost ili longevity je sve veći trend iako su putevi do postizanja tog cilja često upitni. Imamo li zaista utjecaj na to kako i kada ćemo umrijeti? Postoji li starost bez slabosti? Jesu li ti planovi rezervirani samo sa one s debljim novčanikom? I radi li se o potrebi za očuvanjem ili samo o strahu - od smrti. O svemu tome danas razgovaram sa Sašom Bojićem.

Rijetko tko želi umrijeti. Ali pošto još uvijek ne postoji način da živimo vječno (osim u religijsko-filozofskom smislu), mnogi se zadovoljavaju idejom da onda "samo" žive dugo. Žele ostariti, ali bez svih boljki koje donosi starost.

Bez slabosti, bez bolesti, u dobroj kondiciji, mentalno oštri, pokretni i samostalni. Uz to, naravno, žele izgledati i što je mlađe moguće. I upravo to im obećava trend dugovječnosti kao životnog stila iliti longevity.

Jedan od najpoznatijih pobornika ovakvog življenja je Amerikanac Bryan Johnson, 48-godišnjak koji strukturira cijeli svoj život oko održavanja forme i koji je postao simbol ekstremnog longevityja: čovjek je to koji troši milijune godišnje da bi njegovo tijelo ostalo "biološki mlado", uzima stotine suplemenata, ide na stalne testove i vodi statistiku o svim fizioloskim promjenama kod sebe. Sve u svrhu dužeg i boljeg života.

A znanost kaže da smo već svakako na putu duljeg života. Ljudi danas žive dulje nego ikada. U Njemačkoj je u 2024./2025. živjelo izmedju 19 i 20 milijuna ljudi starijih od 65 godina. Govorimo o otprilike 23% stanovništava (svaki četvrti stanovnik).

Dugoročne projekcije kažu da bi do 2050. udio starijih mogao dodatno rasti, a broj ljudi u najstarijim starosnim skupinama (80+) se značajno povećava, očekuje se da će ih biti izmedju 8 i10 milijuna.

No duži život ne znači odmah i dobar život. Da, životni vijek se produljava, ali jednakim tempom ne raste i kvaliteta tog života. Starije stanovništvo znači više opterećenja na socijalni sustav, veću potražnju za zdravstvenom njegom i skrbi, kao i nošenje s problemima poput bolesti i samoće.

A longevity pokret nudi sasvim drugačiju sliku starosti. U toj slici starost je projekt. Nešto što se može optimizirati, produžiti, kontrolirati. Tijelo je sustav za nadogradnju, a smrt tehnički problem koji još nije riješen, ali uskoro bi mogao biti.

Problem je što se te dvije stvarnosti gotovo uopće ne dodiruju.

Longevity govori jezikom individualne odgovornosti: ako se dovoljno potrudiš, dovoljno mjeriš, dovoljno investiraš - starit ćeš bolje.

Je li onda longevity stvarno znanost ili samo nova verzija wellness-opsesije?

Longevity kao ideju danas guraju tri vrlo različita svijeta. Prvi je znanstveni: istraživanja starenja, genetike i procesa u stanicama koji s godinama propadaju.

Znanstvenici ne obećavaju besmrtnost, nego pokušavaju razumjeti kako odgoditi bolesti povezane sa starošću i produžiti godine dobrog zdravlja. U toj verziji longevity nije spektakl, nego spor i često frustrirajući znanstveni rad, s malim pomacima i puno ograda.

Drugi i treći svijet su glasniji i vidljiviji: tehnološka elita i tržište. Silicijska dolina gleda na starenje kao na još jedan problem koji se može riješiti tzv. biohackingom.

Paralelno s tim raste i cijela industrija dugovječnosti: privatne klinike, skupi testovi, paketi za "produžavanje mladosti". Problem je što pojam longevity nije reguliran, pa se u istoj rečenici često nađu ozbiljna medicina i čisti marketing.

Tako, izmedju ostaloga, u Njemačkoj postoje luksuzne klinike i wellness centri koji nude sveobuhvatne health-screening i longevity programe. Tako je zanimljiva tradicionalna klinika Buchinger Wilhelmi poznata po terapeutskoj upotrebi posta (fasting cure) i personaliziranim dijagnostičkim pristupima za zdravlje crijeva i metabolizma.

Tu su i razni sofisticirani programi personaliziranih health reset tretmana, a uključuju detaljne zdravstvene testove, nutricionističke planove, osteopatiju, krioterapiju i mentalno-emocionalnu podršku.

Imamo i razne biohacking trendove kao što je hladna termogeneza (cold thermogenesis) koja kombinira krioterapiju i ledene kupke kako bi stvorile stres koji može potaknuti mitohondrijsku učinkovitost i oporavak stanica.

Tu su i vrlo popularne vitaminske infuzije. Prema webstranici jednog spa centra koji ih nudi, one imaju "trenutne pomladjujuće učinke".

S druge strane, njemačka organizacija za zaštitu potrošača Stiftung Warentest izrazila je kritiku vitaminskih infuzija. Njemački medicinski časopis (Deutsches Ärzteblatt) također upozorava da se visoke doze vitaminskih infuzija nikada ne smiju koristiti bez liječničkog savjeta.

I ne samo to, već niti jedna od ovih intervencija, poput iceboxinga i fuzije vitamina, nema dokazano pozitivan utjecaj na životni vijek, kaže Sebastian Grönke, istraživač na Institutu Max Planck za biologiju starenja u Kölnu.

Što je s drugim metodama, zna moj kolega Saša Bojić.

Da li se ti aktivno baviš stvarima koje produžavaju život?

Bavim se pre svega stvarima koje poboljšavaju kvalitet života, nastojeći da se u sadašnjem trenutku u kojem se ionako uvek nalazim – osećam lepo. Iskreno, ne znam šta tačno da radim sa sintagmom: živeti duže. Pošto niko od nas nema tačan datum svog odlaska, niko ne može ni da kaže da li je produžio život ili nije, koliko god da se trudio. Ako neko umre u 85-oj, šta ćemo reći? – Otišao je sa 85 zato što se trudio da živi duže, ili otišao je sa 85 i pored toga što se trudio da živi duže? Neko stalno ide u fitnes-studio, pije samo vodu i izbegava 16 vrsta hrane u tačno određenim intervalima, a neko samo ponakd kaže: danas ću pojesti salatu umesto uobičajenog hamburgera. Obe osobe mogu legitimno da kažu: učinio sam sve što sam mogao.

Znači odmah na početku si tresnuo veliku filozofiju, pa ko živ ko mrtav?

Naravno, i već sam grozničavo razmišljao kako da u ovo sada uklopim i onu priču o biblioteci palminih listova u indijskoj Kerali, gde svaki čovek naše planete ima svoj list gde piše dokle će živeti. Ali to mi je bilo previše... Zato bih ostao na priči koju mnogo više volim, naime, na priči o kvalitetu života u kojoj je njegova dužina manje važan faktor. Između ostalog, videvši i šta se dešavalo pre pet do šest godina, kada je u lokdaunu život morao da zamre da bi bio spasen. Sa teškim posledicama po mentalno zdravlje ne samo jedne generacije. Zbog toga mi se čini da je dugovečnost legitiman pojam, ali da, bar za mene, u slučaju dvojbe – kvalitet kao kriterijum ima prednost. Doduše, moderne fitnes i velnes metode doprinose i njemu, tu nema dileme.

Odlično – tako da možeš mirne savesti da nas upoznaš sa rezultatima tvog bavljenja temom zvanom kriogenička terapija. U poslednje vreme i u Nemačkoj ima sve više kriogeničkih komora, neke vrste wellness-terapije hladnoćom?

Da – mada moram odmah da priznam da sam nisam ulazio u kriogeničke komore, ali probao sam ledenu kupku. Efekat je zapravo isti. Kriogeničke komore su specijalne kabine u koje osoba ulazi na kratko vreme (obično 2-4 minuta) da bi izložila telo ekstremno niskim temperaturama, najčešće između -110 i -160 stepeni. To se zove krioterapija čitavog tela. Ona funkcioniše ovako: ekstremna hladnoća izaziva momentalno stezanje krvnih sudova; nervni sistem reaguje kao da je telo u opasnosti i aktivira se naš prirodni alarm; po izlasku iz komore, dolazi do naglog širenja krvnih sudova, pojačane cirkulacije te oslobađanja endorfina i afrenalina. Zagovornici ove metode tvrde da to smanjuje upale, ubrzava oporavak mišića – ako su bili opterećeni, recimo sportom - i resetuje nervni sistem. Govore i o boljem raspoloženju i energiji, boljem snu i efektu usporavanja procesa starenja. Za cenu između 30 i 100 evra po sesiji, već u zavisnosti od toga da li se kriogenički centar nalazi na selu ili u velikom gradu.

Kažeš „zagovornici ove metode tvrde“ – i tu je jasna distanca, znači li to da nema naučnih dokaza da se postižu željeni efekti?

Tako je, ništa bez distance, ona je od vitalne važnosti kada se radi o trendovima vitalnosti, jer je to nepresušan izvor zarade za jednu veliku i moćnu industriju. Potražimo najpre ono što je u svim njenim pričama tačno i dokazano. A to je princip zvani hormezis što je grčka reč za „podsticaj“, a u ovom slučaju znači da manja i kratkotrajna doza stresa leči organizam, dok mu jaka i dugotrajna doza stresa – šteti. To je princip koji se odnosi na mnogo stvari a ne samo na terapiju hladnoćom. Temelji se na saznanju da naš biološki sklop voli male izazove jer oni vode u adaptaciju organizma i njegovo jačanje, dočim preopterećenje, odnosno previše izazova, vodi u lom sistema. Pri čemu to kontrolisano izlaganje organizma maloj dozi stresa – kao u kriogeničkoj komori – nema efekta bez pauze koja mora da usledi i koja služi oporavku. Kao kada dižemo tegove i praktično kidamo mišićna vlakna da bi se ona u vremenu posle toga regenerisala i umnožila, zbog čega u bodibildingu i govorimo da mišići rastu dok se odmaraju.

Tu je zanimljivo pitanje zašto bismo uopšte tako funkcionisali, šta bi falilo životu bez ikakvog negativnog stresa, pa i onog kratkotrajnog?

To je dobro pitanje i najširi konsenzus koji o tome postoji u naučnom svetu temelji se na - teoriji evolucije. To bi značilo da mi ljudi nismo evoluirali za stalnu udobnost, već smo evoluirali u svetu oskudice, gladi, napora, pa i – hladnoće. Što bi značilo da naš organizam očekuje da mu s vremena na vreme „zagorčamo život“ i da se naše ćelije bez toga jednostavno ulenje, što znači da se ne čiste kako treba, da se ne štite od otrova kako treba, da se urušava otpornost nervnog sistema i slično.

Zvuči smisleno jer je to princip koji važi ne samo za izlaganje hladnoći, već i toploti, mišićnom naporu kao što si rekao, prema tome, moglo bi se reći da ima dovoljno mogućnosti izbora da svako nađe metodu koja mu najviše odgovara.

Da, kad si već spomenula izlaganje toploti, ova kriogenička terapija mi izgleda zapravo kao „sauna u negativu“, dok toplota širi krvne sudove, hladnoća ih steže. S tim što trenutno ima više dokaza za dugoročne koristi od saune nego od kriokomore, ali hladnoća svakako ima korisna dejstva.

Ko zna kakve su još metode „šokiranja“ organizma na kontrolisan način moguće.

Pa da, to je taj evolutivni mehanizam, ali moram malo da se vratim i filozofiranju: drugo je pitanje kuda nas je evolucija dovela, gde smo u sadašnjem trenutku. Jer u globalnom selu u kojem živimo smo izloženi hroničnom stresu. U vestima su dominantne samo opasnosti koje nam prete od rata, Putina, Trampa, klimatskih promena, epidemija i pandemija, terorista, levičarskih i desničarskih ekstremista, pri čemu oko sebe vidimo dejstva inflacije, sve veće podele i eroziju međuljudskih odnosa, ukratko, mediji nas bombarduju informacijama isključivo o globalnim pretnjama, stvarima nad kojima ne možemo imati ikakvu kontrolu, i te informacije slušamo u svojim automobilima na auto-putu ka radnom mestu, 45 minuta zaglavljeni u zastoju zbog radova koji tu traju već najmanje osam godina. I tako dalje i tako dalje. I dugovečnost i kvalitetan život su stvari koje se, rekao bih, rešavaju na nivou svih tih globalnih faktora koje sam nabrojao, a rešenja poput kriogeničkih komora nude možda neko malo rešenje, to je nekakav mali vrabac u ruci.

Možda i nije tako mali vrabac: ako se vratimo na one tvoje opaske o „kvalitetu života“, kriogenička terapija onda i te kako ima smisla, jer nam ne rešava globalne probleme ali pomaže da preživimo dan i završimo ga uz prijatno osećanje.

To svakako. Ali evo upozorenja: kriogenička terapija je uglavnom bezbedna za zdrave osobe, ali izlaganje ekstremno niskim temperaturama nije bez rizika i ograničenja: osobe sa srčanim bolestima, problemima sa krvnim pritiskom, cirkulacijom, sindromom prekomernog stezanja krvnih sudova na hladnoći ili trudnice ne bi trebalo da koriste kriokomoru, a nepravilna upotreba može izazvati promrzline, vrtoglavicu ili nagle skokove krvnog pritiska, dok dugotrajna i česta izloženost može opteretiti organizam. Zato je važno poštovati preporučeno trajanje sesije, pratiti reakcije tela i koristiti terapiju kao dopunu zdravom načinu života, a ne kao čudotvorni lek za vitalnost ili imunitet.

I na kraju moram da dodam: u svemu ne treba zaboraviti ni na bazičan strah od smrti, želju da se što duže ostane mlad, jer onaj ko je mlad ne gleda direktno u oči onome što se ne može izbeći.

Svakako je tako, zbog toga umiru nosorozi po Africi, zbog toga postoje eliksiri koje holivudske zvezde plaćaju čitavim imetkom – da bi ostale mlade. I zbog toga se i svima nama prodaje sve i svašta, a ta prodaja će uvek ići dobro. To je kao u Kafkinom „Procesu“, u priči o čoveku koji bi hteo da uđe u Zakon, a čuvar ga ne pušta unutra, iako mu je čovek već više puta za to platio mito. Objašnjenje čuvara za to što je uzimao mito a ipak nije pustio čoveka da uđe glasi: to sam radio da ti ne bi mislio da si nešto propustio. Znači, kada krene neki novi trend: nikad se ne zna, bolje probati, inače ćemo možda propustiti šansu da živimo 105 umesto 90 godina. A kada već pomenuh svet bogatih, jeste, najbogatiji umiru često u 100-toj godini, kao Dejvid Rokfeler ili Henri Kisindžer, ali oni najdugovečniji su živeli skromnim i jednostavnim načinom života, Điroemon Kimura i Kane Tanaka iz Japana su bili ratari i živeli 116 odnosno 119 godina, nepoznat broj stogodišnjaka u Indiji, Kini i Vijetnamu živi u selima u siromaštvu i jede jednostavnu hranu. I ne zna za kriogeničke komore.

I čini se da su navedeni ratari praktički dosegnuli ljudski maksimum. Naime, istraživač starenja Leonard Hayflick otkrio je da se krajevi kromosoma, takozvani telomeri, skraćuju sa svakom diobom.

S vremenom postaju toliko kratki da se stanica više ne može dijeliti. Hayflick je tada uspio izračunati maksimalni životni vijek ljudskog bića: 120 godina je ono što znanstvenici danas nazivaju "Hayflickovom granicom".

Što tehnološka elita koja cilja na besmrtnost kaže na to - ne znam.

Već smo spomenuli da je svaki četvrti stanovnik Njemačke u skupini 65+. I zemlje bivše Jugoslavije prate taj postotak.

To nisu ljudi koji planiraju biološku dob, nego ljudi koji planiraju kako izgurati mjesec, kako doći do liječnika i tko će se o njima brinuti kad više ne mogu sami.

U isto vrijeme, longevity pokret nudi sasvim drugačiju sliku starosti. Starost kao neprijatelj, a tijelo kao projekt. Nešto što se može optimizirati, produžiti, kontrolirati. Tijelo je sustav za nadogradnju, a smrt tehnički problem koji još nije riješen, ali uskoro bi mogao biti.

Najveća ironija cijele priče je u tome što longevity pokret pokušava pobjeći od starenja, dok društvo zapravo mora naučiti kako sa starenjem živjeti.

Glavni liječnik bonnskih GFO klinika koji je napisao knjigu o dugovječnosti kaže da "tajna dugovječnosti" zapravo i nije tajna. Dr. Thomas Kälicke smatra da ne treba jesti previše i prečesto, da stalni pristup hrani zapravo ubrzava starenje. A sport je "poput tablete koja djeluje protiv svih tihih ubojica", raka, trošenja zglobova, bolesti srca i krvožilnog sustava.

Vazno je, kako kaže, imati i dobre prijatelje te partnera, jer usamljenost oslobađa hormone stresa i skraćuje život.