Ima li Hrvatska problem sa strancima?

U Hrvatskoj se nedavno pojavila vijest koja je mnoge šokirala: časna sestra tvrdi da ju je nožem napao muslimanski migrant. Vijest se proširila brzo, da bi se ispostavilo da napada uopće - nije bilo.

Ali pitanje ostaje: boje li se ljudi u Hrvatskoj stvarnih ljudi ili samo zamišljene prijetnje? Hrvatska je zemlja u kojoj većina ljudi nikad nije imala kontakt s migrantima, ali strah je očito tu.

Danas razgovaramo o strahu, o rasizmu koji ne mora biti otvoren, o izmišljenim napadima i o tome zašto lako povjerujemo u priče koje potvrđuju naše predrasude.

Koliko migranata uopće živi u Hrvatskoj? Koliko tražitelja azila? I koliko tih incidenata stvarno postoji, a koliko ih mediji i društvene mreže napuhuju? Sa mnom je danas kolega Siniša Bogdanić, a zatim i Dragan Bagić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kad govorimo o migrantima, važno je odmah reći jednu stvar: Njemačka ima jednu od najvećih populacija useljenika na svijetu - u njoj zivi 21,2 milijuna ljudi useljenickog porijekla, ili svog ili useljenickog porijekla roditelja. Prema Saveznom uredu za statistiku to je 26% posto stanovnistva. Broj onih koji imaju strano drzavljanstvo je malo preko 14 milijuna.

Uz to, krajem 2025 godine u Njemackoj je ima i skoro 3,6 milijuna "privremenih migranata" poput izbjeglica, tražitelja azila ili osoba s privremenim boravkom. Njemačka je zemlja koja stvarno ima migrante. Ne simbolički, ne imaginarno, nego stvarno. U školama, kvartovima, na poslu, u javnom prijevozu.

Migranti su značajan dio populacije i ekonomski su važni (radna snaga, demografska obnova).

I sad dolazimo do važne razlike u odnosu na Hrvatsku.

U Njemačkoj postoje veliki uspjesi integracije ali i stvarni problemi.

Postoje kvartovi u kojima su škole preopterećene, gdje se jezici miješaju, gdje socijalni sustav puca. Postoje i stvarni incidenti, nasilni, seksualni, kriminalni, koje nitko ozbiljan ne negira. I postoje projekti, mjere i regulative kako bi se ti problemi rijesili.

Dok za Hrvatsku nitko nije siguran postoji li uopće plan za uključivanje migranata u društvo. Pri tome mora se spomenuti da ima i svijeze iskustvo s useljenicima i ostalim imigrantima.

Što nam hrvatski stav prema strancima govori o stvarnoj situaciji u društvu? Ima li Hrvatska problem sa rasizmom i radi li na njemu?

Sa mnom je kolega Siniša Bogdanić.

Boje li se hrvatski građani stranaca?

Gledajući reportaže u medijima, pa i čitajući crnu kroniku, mogli bismo zaključiti da je taj strah izražen. Hrvatski građani se zaista boje drugih i drugačijih, no ne možemo govoriti o identičnim iskazima tog straha. Ako se radi o ljudima koji dolaze izvan granice Hrvatske, mogli bismo govoriti o strahu od migranata, posebice onih neregularnih, ali i o strahu od regularno uvezene radne snage iz, recimo, Nepala, Indije ili Filipina. S druge strane, Hrvati nemaju straha od bogatih stranaca iz zapadne Europe koji kupuju nekretnine i doseljavaju se u Hrvatsku pa možemo reći da se radi o strahu, a ponekad i netrpeljivosti, prema stranim kulturama i drugim rasama, posebno ako su njihovi pripadnici siromašni i nepravedno ih se doživljava manje vrijednima. Rekao bih da je glavni krimen, pod navodnim znakovima, tih ljudi što su druge boje kože, druge vjere, a možda i najveći – to što su siromašni.

Krenimo od ovih prvih, migranata koji u Hrvatsku ne pristižu kao radna snaga s uređenim radnim dozvolama. Čini se da su oni u nepovoljnijem položaju od uvezenih stranih radnika. Zašto je to tako?

Dugo godina pratim tu temu i upoznao sam mnoge migrante koji se preko Hrvatske žele domoći Njemačke. To su ljudi iz Irana, Iraka, Sirije, Afganistana od kojih su se neki čak sjajno integrirali u hrvatsko društvo, no takvi slučajevi rijetko dođu u medije. Problem je što se njih, uglavnom, promatra kao islamističku prijetnju, a što je jednim manjim dijelom utemeljeno u stvarnosti nekih drugih europskih država, ali u najvećem dijelu to je potaknuto populističkim i antiimigracijskim valom kojega pokušavaju jahati i hrvatske stranke desnice. Realno gledano, Hrvatska zaista nema većih problema s migrantima bilo koje vrste i incidenti s njima su stvarno rijetki, zanemarivi u usporedbi s općom populacijom.

U tom kontekstu možemo govoriti i o lažnim prijavama protiv imaginarnih migranata koji, tvrdilo se, čine najteže zločine u Hrvatskoj, zar ne?

Da, to je upravo dio te političke priče u kojoj desni influenceri, pa i političari, stvaraju klimu antimigrantske histerije, kako bi ostvarili svoje političke ciljeve. Imali smo dva takva slučaja u zadnje vrijeme. Krajem studenoga jedna zagrebačka časna sestra, a koja radi kao učiteljica, završila je u bolnici s ubodnim ranama abdomena, srećom površinskim. Tvrdila je da ju je napao nepoznati muškarac na ulici te da je uzvikivao Allahu Akbar. Nakon tjedana društvene histerije koju su potpirivali desni influenceri, samoprozvani novinari i političari, policija je objavila da si je časna sestra te ozlijede nanijela sama. Temeljem materijalnih dokaza, nadzornih snimaka i njezina priznanja protiv nje je podignuta optužnica za lažno prijavljivanje kaznenog djela. U istom dijelu publike ta je priča sada interpretirana kao policijsko zataškavanje zločina, iako je to vrlo nerazumno i za pretpostaviti. Naime, hrvatska je policija često prozivana zbog ne tako nježnog i humanog postupanja prema migrantima.

A drugi slučaj?

On se dogodio nešto ranije, no nedavno je dobio pravosudni epilog. Bivši radnik javne televizije je na društvenim mrežama objavio priču o navodnom napadu migranata na 13-godišnju djevojčicu u zagrebačkom naselju Stupnik. Tvrdio je da su četvorica migranata silom svukli djevojčicu na cesti, nakon čega je, prema njegovim riječima, njegov pas obranio djevojčicu. Dapače, tvrdio je da je o svemu tome svjedočio u policijskoj postaji pa policiji nije preostalo ništa drugo nego pokucati mu na vrata. Općinski sud u Novom Zagrebu proglasio ga je krivim za prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira zbog širenja lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, te mu je izrekao novčanu kaznu od tisuću eura.

Posljednjih dana prosvjeduje se u Lici gdje vlasti navodno žele napraviti migrantski centar. Koliko bi tamo bilo migranata smješteno?

Da, riječ je o napuštenom vojnom aerodromu Željava koji je jedna od mogućih lokacija. Neslužbene informacije govore da bi se tamo organizirao centar za 1500 migranata i 200 zaposlenih, uključujući policiju, no mještani tvrde da će im to uništiti turizam građen oko Nacionalnog parka Plitvička jezera. Iako je malo informacija o tom projektu, poznato je da Vlada traži najjeftinije rješenje koje mora biti blizu granice s BiH, odakle dolazi neregularna migracija, a mora imati i infrastrukturu koju Željava već ima. Zapravo, to je dio pripreme za neke eventualne buduće migrantske valove. Paralelno se mijenjaju i zakoni o migracijama na način da će odnos s osobama koje dobiju azil ili supsidijarnu zaštitu, biti ugovorni; uz individualni plan kojim će se pratiti njihovo uključivanje u društvo i tržište rada, prije svega kroz učenje jezika i zapošljavanje. Novina je i mogućnost ograničavanja pojedinih socijalnih prava onima koji ne ispunjavaju preuzete obveze.

Kada je riječ o onim drugim, ekonomskim migrantima s radnim dozvolama koje im je izdala Hrvatska, oni se percipiraju kao nužnost. Ali, čini se, ni njih ne čeka dobrodošlica u Hrvatskoj.

Oni se stvarno doživljavaju kao nužnost, budući da nakon vala iseljavanja mladih prema bogatijim članicama EU, Hrvatska više nema radnika, a ni uplatitelja u mirovinsko osiguranje iz kojeg se financiraju aktualne mirovine. Hrvatska trenutno ima jednog umirovljenika na 1,4 radnika i to je ogroman problem. Tu rupu donekle krpaju Pakistanci, Indijci, Nepalci i Filipinci koji rade slabije plaćene poslove kao što su dostavljači i pomoćni radnici u kuhinjama. Ili njegovatelji. Česti su napadi na njih, posebice na dostavljače, Otimaju im se motocikli i novac. Prije nekoliko dana kolegica Ana Sara Papo Brzica iz Jutarnjeg lista objavila je reportažu na temu rasizma prema migrantima. Naime, pokušala je s dvojicom Indijaca koji u Hrvatskoj rade kao dostavljači obići zagrebačke noćne klubove i u nekoliko njih Indijcima nisu dopustili ulazak, iako su bijelci posve normalno ulazili.

Postoje li i neka konkretna istraživanja na tu temu?

Da, i ona govore da problem sa stranim radnicima u ovom trenutku zapravo ne postoji, osim što su strani i, rekao bih, siromašni. Istražio je to HRejting, redovno mjesečno istraživanje javnog mnijenja koje objavljuje javna radiotelevizija. Ovo najsvježije objavljeno je 21. veljače. Na pitanje kako ocjenjuju utjecaj stranih radnika na hrvatsko gospodarstvo, oko 37 posto ispitanih smatra da je utjecaj negativan. Da je utjecaj podjednako pozitivan i negativan smatra njih 32 posto, dok četvrtina ispitanih smatra da je utjecaj stranih radnika na hrvatsko gospodarstvo – pozitivan. Da strani radnici imaju negativan utjecaj na kulturu i život Hrvata smatra 33 i pol posto ispitanih. I negativnim i pozitivnim smatra njih 29 posto, dok jedan posto manje ispitanih taj utjecaj ocjenjuje pozitivnim.

A kakva su osobna iskustva anketiranih sa stranim radnicima; bilo kroz posao ili svakodnevni život?

U svakom slučaju bolja od onoga što se moglo zaključiti iz prethodnih brojeva. Većina ispitanih, njih gotovo 42 posto kažu da su im iskustva im pozitivna. Podjednako pozitivna i negativna iskustva ima njih 17 i pol posto. 13 i pol posto navelo je kako ima negativna iskustva, dok čak 27 i pol posto ispitanih navodi da uopće nema kontakte sa strancima.