Recikliranje u krizi - gdje je izlaz?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 03.06.2026. 18:25 Min.. Verfügbar bis 03.06.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Recikliranje u krizi - gdje je izlaz?
Stand:
Nenad Kreizer, Maja Marić, Boris Rabrenović
Europski sustav recikliranja se dugo smatrao uzornim mehanizmom za smanjenje otpada. No ovaj sustav se sada nalazi pred velikim izazovima, prije svega zbog povećane količine ambalaže i novih materijala. Tržište sekundarnim sirovinama također dolazi do svojih granica što smanjuje potrebu za recikliranim materijalom. Nenad Kreizer razgovara sa stručnjakinjom za recikliranje Tihanom Veljačić i reporterkom Majom Marić o izazovima i budućnosti sustava iskorištavanja recikliranih sirovina.
Njemačka se i dalje smatra jednom od vodećih zemalja u Europi kada je riječ o recikliranju. Putnicima iz čitavog svijeta brzo upada u oči odnos Njemačke i Europe prema odvajanju otpada i tek kada se i mi sami uputimo u neke druge dijelove svijeta, uočavamo koliko smo se navikli na ovakav odnos prema otpadu.
No sustav se i u Europi suočava s nizom ozbiljnih izazova. Jedan od najvećih problema je nepravilno razvrstavanje otpada. Građani često bacaju predmete u pogrešne spremnike, posebno u žute kante namijenjene ambalažnom otpadu, što otežava proces recikliranja i povećava troškove obrade.
Dodatni problem predstavlja sve veća upotreba višeslojne ambalaže sastavljene od različitih materijala, poput plastike, aluminija i papira, koja se teško ili samo djelomično može reciklirati. Istodobno, industrija upozorava na nedovoljnu potražnju za recikliranim sirovinama. U to prije svega spada i tekstil pa stoga neki gradovi sada i uklanjaju kontejnere za otpad.
Budući da je proizvodnja nove plastike iz nafte često jeftinija od korištenja reciklirane plastike, mnoge tvrtke radije posežu za novim materijalima. To dovodi u pitanje ekonomsku održivost dijela sektora recikliranja. Unatoč razvijenoj infrastrukturi, Njemačka i dalje izvozi znatne količine plastičnog otpada u inozemstvo, što izaziva kritike da se problem samo premješta izvan granica zemlje. Stručnjaci također upozoravaju da se previše pozornosti posvećuje samom recikliranju, a premalo smanjenju količine otpada.
Na političkom planu, protivnici demokratskih sustava, posebice oni s desnog političkog spektra, sve češće optužuju recikliranje kao svojevrsni lifestyle koji koči gospodarski razvoj društva. Simbolično za ovakav pristup se uzima širenje kampanje poput mjere EU-a kojima su proizvođači prisiljeni čep plastičnih boca pričvrstiti za samu bocu. Gdje je kritika recikliranja opravdana a gdje ne i što sami možemo učiniti u svakodnevnom životu kako do potrebe za recikliranjem ne bi uopće došlo?
Kolegica Maja Marić objašnjava najnoviju raspravu oko recikliranja u Njemačkoj, posebice kada je u pitanju tekstil.
Majo, u posljednje vrijeme u Njemačkoj se događa nešto što mnoge ljude zbunjuje. Kontejneri za staru odjeću se uklanjaju, a humanitarne organizacije čak poručuju građanima da ne donose više staru odjeću. Što se zapravo događa?
Događa se to da je sustav jednostavno preopterećen. Godinama se poticalo ljude da doniraju staru odjeću u kontejnere, ali količina koja sada dolazi više nije održiva. Problem nije nedostatak dobre volje građana, nego previše tekstila i premalo kvalitetne odjeće u toj masi.
Što znači da se tolika količina odjeće odbacuju da se naprosto nema gdje s njom. Kad su kontejneri u pitanju, velik dio te donirane odjeće uopće nije upotrebljiv. Pa tako tamo često završavaju poderani komadi, mokra odjeća, obuća koja se više ne može koristiti, pa čak i otpad koji tamo ne pripada. Zbog toga se cijeli sustav sortiranja urušava.
Da se prvo vratimo korak natrag - kako je zamišljen taj sistem, i kako je funkcionirao dok je sve bilo u redu?
Ideja je bila jednostavna: građani doniraju, organizacije sortiraju, ono što je nosivo ide u second-hand ili pomoć potrebitima, a ostatak u reciklažu ili industrijsku preradu. Ali danas je količina toliko velika da taj lanac puca. Troškovi sortiranja su visoki, a tržište rabljene odjeće je preplavljeno. Na to su upozorili i javni servisi poput WDR-a i NDR-a, koji su opisali kako sustav gubi kontrolu nad količinama i obradom tekstila.
Zato se u više saveznih zemalja (pokrajina), primjerice u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, kontejneri sada uklanjaju jer više nisu isplativi ni učinkoviti. Umjesto da pomažu, oni stvaraju trošak i dodatni problem za gradove i organizacije. Pa je tako i humanitarna organizacija Malteser upozorila da su oni ti koji moraju plaćati transport, sortiranje i zbrinjavanje, što onda opet znači da donacije koje bi trebale pomagati ponekad zapravo stvaraju gubitke.
U ovom izdanju podcasta govorimo i sa stručnjakinjom za recikliranje Tihanom Veljačić iz Zagreba, o tome gdje je recikliranje danas, zašto iz njemačkih gradova nestaju kontejneri za rabljenu odjeću i jesu li u pravu kritičari ovog sustava.
Gospođo Veljačić, u posljednje vrijeme postalo je nekako moda, ima sve više onih koji tvrde da su najveći neprijatelji zapravo EU birokracija i taj, kako oni vole često reći, woke pokret koji stoji iza svega toga. Vi se bavite već dulje vrijeme s ovom temom, da li su u posljednje vrijeme povećani napadi na neke mjere? Recimo ono famozno učvršćivanje plastičnog čepa za plastične boce koje je postalo zapravo crvena krpa za sve protivnike mjera Europske unije. Ti napadi dosežu razinu mržnje koju si čovjek teško može objasniti, da li možete tome posvjedočiti?
Ma da, bilo je i takvih primjera, dosta i u Hrvatskoj i ja razumijem zašto se to radi. I zato jer su napravljena određena istraživanja koja su pokazala da jedan dio otpada koji završava u prirodi su i ti čepovi pored opušaka. I pored sve te sile i jednokratne plastike. Tako da to može zvučati nekome glupo, ali u konkretnom slučaju nemam ništa protiv. Ono što bi htjela reći da veliki dio tih stvari se prebacuje na na pojedinca i na pojedinačnu odgovornost i slažem se da moramo biti i razumni u nekim granicama, ali da ne može biti sve na pojedincu i da se trebaju neke stvari i sustavno mijenjati.
Što je dovelo do toga? Fast fashion?
Ukratko - da. Zadnjih godina smo vidjeli porast tzv. Fast fashiona. Radi se o jeftinoj odjeći koja se brzo proizvodi, brzo troši i brzo baca. Kvaliteta je nikakva, materijali su umjetni, a moderan život, pogotovo društvene mreže, potiču megalomansku kupovinu čime dolazimo do previše, pa svega, da pojednostavim. I kada sva ta jeftina nekvalitetna roba završi u kontejnerima, velik dio više nije za ponovnu upotrebu. Dakle, humanitarni sustav dobiva nešto što se ne može koristiti.
A što je s privatnim firmama koje sada skupljaju odjeću po kućama? Je li to opcija?
To je dodatni sloj problema. Dio sakupljanja preuzimaju privatne kompanije, ali njihovi tokovi nisu uvijek transparentni. Građani često ne znaju gdje odjeća završava, dio ide u inozemstvo, dio u industrijsku obradu, a dio na kraju u spaljivanje ili odlagališta. Što opet u konačnici znači da ne znamo doniramo li mi zapravo pomoć ili samo premještamo otpad.
Što kažu potrošački portali i stručnjaci, kako ljudi trebaju postupati?
Portali poput Utopije upozoravaju da ljudi često pogrešno koriste kontejnere. Ključno je da se tamo ne baca bilo što. Ako je odjeća mokra, prljava ili neupotrebljiva, to nije donacija nego otpad i treba ići u drugi sustav zbrinjavanja.
Ali to što se kontejneri sada uklanjaju ne znači da se prestaje s recikliranjem već se radi na nekoj vrsi zamjene sustava. Recikliranje mora postati preciznije: bolja kvaliteta donacija, manje impulzivnog bacanja i više odgovornosti u kupnji. Trebali bismo manje razmišljati o kontejnerima, a više o tome zašto imamo toliko odjeće koju treba reciklirati.
I možda najvažnije pitanje za kraj - što pojedinac može napraviti?
Prestati s nagomilavanjem. Kupovati manje, birati kvalitetnije, produžiti život odjeći, i kada doniramo, donirati samo ono što bismo i sami još mogli obući.
Kao i kod recikliranja drugih vrsta, naglasak je na promjeni navika. Kao što je pametnije kupiti voće i povrće bez plastičnog omota, kao što smo zamijenili većinu plastičnih vrećica i nosimo platnene (ili kupimo papirnate), jednako tako treba smisleno razmišljati o količini odjeće koju kupujemo, imati u vidu što već imamo u ormaru, ali početi sagledavati i druge razine ovog problema kao što su, primjerice, materijali koje nosimo i kako sintetika i mikroplastika utječu na nas i na naše tijelo, a onda i zdravlje.
