Rat u Iranu - uvod u novi svjetski poredak?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 04.03.2026. 28:53 Min.. Verfügbar bis 04.03.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Rat u Iranu - uvod u novi svjetski poredak?
Stand:
Nenad Kreizer, Saša Bojić, Nada Pester
Izrael i SAD su zajednički napali Iran s ciljem svrgavanja islamističkog režima i otklanjanja opasnosti koja je od ove zemlje prijetila Izraelu. Posljedice ovog sukoba već se osjećaju svugdje u svijetu prije svega zbog porasta cijena energenata. Hoće li ovaj sukob ostaviti trajne negativne efekte po odnose u regiji Zaljeva ili se radi o početku jednog mirnijeg razdoblja? O razvoju rata i utjecaju na Europu Nenad Kreizer analizira s ekonomistom Damirom Novotnyjem i reporterom Sašom Bojićem.
Svijet je od prošle subote dobio još jedno krizno žarište. Izrael i SAD su zajedničkim snagama napale Iran, zemlju od preko 90 milijuna stanovnika i jednog od najvažnijih faktora u ovom dijelu svijeta.
I dok su slični napadi Izraela i SAD-a prošlog ljeta bili koncentrirani na nuklearna postrojenja Irana, ovaj napad očito ima za cilj dublju i trajniju promjenu u zemlji. Izrael i SAD za sada, zračnim napadima, prema vlastitim tvrdnjama, žele odagnati opasnost koja Izraelu prijeti po sigurnost Izraela i zemalja u regiji. No cilj je i konačno svrgavanje islamističkog režima koji u Iranu vlada od islamske revolucije 1979. U prilog tomu govori i činjenica da je već u prvim satima napada ubijeno gotovo cjelokupno iransko državno vodstvo na čelu s vjerskim vođom Alijem Hameneijem.
U međuvremenu je, prema navodima SAD-a uništeno i cjelokupno iransko ratno zrakoplovstvo i mornarica kao i velik dio balističkih projektila Irana. Unatoč tome Iran i dalje u znak odmazde raketama i dronovima uvijek napada ciljeve u Izraelu ali i u zaljevskim zemljama poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Katara. Borbe su zatvorile prolaz i kroz Hormuški tjesnac, pomorski prolaz kroz koji prolazi 20 posto svjetske proizvodnje nafte, što se već odrazilo na cijene naftnih derivata a u to su se mogli uvjeriti svi koji su od početka sukoba posjetili neku benzinsku crpku.
Njemačka i Europa ne sudjeluju direktno u napadima ali podržavaju akcije Izraela i SAD-a ističićući diktatorsku prirodu režima u Teheranu. No koliko je tzv. Zapad postojan o svojoj podršci Izraelu i SAD-u? I koliko dugo Europa može nositi teret još jednog ratnog sukoba u svom susjedstvu?
Od kolege Saše Bojića saznajemo kako je do ovog sukoba došlo i u kom smjeru se on do sada odvija.
Saša, kako bi izgledala mala rekapitulacija događaja od poslednjih dana, napada na Iran i svega što se dešava u bliskoistočnom regionu?
Ratna operacija nazvana “Epski bes” pokrenuta je 28. februara zajedničkim američko-izraelskim udarom na Iran. Napadnuti su strateški ciljevi u Teheranu i širom Irana, uključujući komandne centre, infrastrukturu, mornaricu i raketne baze. Iran je odgovorio širokim napadima raketama i dronovima na američke i savezničke baze i ambasade u Zalivskim državama - Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu.
Hezbolah, blizak Iranu, iz Libana je počeo da gađa ciljeve u Izraelu pa je Izrael odgovorio raketiranjem položaja Hezbolaha u Libanu. Vašington je javio da su u američkim udarima ubijeni iranski vrhovni vođa Ajatolah Ali Hamnei (Chamenei) i nekoliko visokih vojnih funkcionera.
Ajatolah Ali Hamnei
Američka vojska je saopštila da je izvela skoro 2.000 napada na ciljeve u Iranu. Izrael govori o 1.600 svojih vazdušnih napada. Načelnik američke regionalne komande za Bliski istok Bred Kuper (Brad Cooper) na platformi X tvrdi da su uništeni svi iranski ratni brodovi i najsposobnija operativna iranska podmornica.
To su naravno sve podaci SAD koje su i počele akciju – tu verovatno ni nema nekakvih nezavisnih izvora informacija?
Nema - niko ne može da proveri te navode. Ovaj admiral je dodao i da u vojnoj akciji u regionu učestvuje više od 50.000 vojnika, 200 borbenih aviona, dva nosača aviona i više bombardera.
Izrael se sa svoje stane pohvalio sa više od 1.600 vazduhoplovnih akcija i 4.000 ispucanih projektila. I to je naravno nemoguće proveriti. Baš kao i tvrdnje predsednika SAD Donalda Trampa (Trump) prema kojima njegovoj vojsci ne može da nestane municije jer ima zalihe koje su, kako kaže „praktično beskonačne“ tako da ona može da vodi rat ni manje ni više nego „doveka“.
Predsednik SAD Donald Tramp
Podaci o broju žrtava u svim tim napadima su takođe više spekulacije i one se kreću u rasponu od 500 do 2000 mrtvih. Generalno o svim ovim zbivanjima nema pouzdanih podataka ni o čemu. Zapadni mediji se u izveštavanju uglavnom služe podacima agencija Rojters, AP i Frans-pres koje nemaju svoje novinarske ekipe na terenu. Pošto je internet u Iranu praktično mrtav, agencije i mediji pokušavaju da dobiju informacije od lokalnih novinara koji uspevaju da uspostave mobilnu satelitsku vezu i to je sve. Prema tome, da naglasim, sve ove informacije valja uzeti s velikom rezervom.
U redu, naveo si šta se dešava, a sada nam reci i zašto se to dešava, koje je obrazloženje za napade na Iran?
Američka administracija je obrazložila napad tvrdnjom da Iran predstavlja rastuću i neposrednu bezbednosnu pretnju, ne samo za američke snage raspoređene na Bliskom istoku već i za saveznike u regionu i šire. Prema zvaničnom tumačenju Vašingtona, Teheran je poslednjih godina značajno unapredio svoj balistički raketni program, uključujući projektile srednjeg dometa koji mogu da pogode ciljeve van neposrednog regiona. SAD su isticale da takvi sistemi, u kombinaciji sa razvojem preciznijih navođenih projektila i dronova, povećavaju rizik od udara na američke baze, brodove u Persijskom zalivu i teritorije partnerskih država.
Pored raketnih kapaciteta, naglašavana je i uloga iranske mornarice i Revolucionarne garde u kontroli pomorskih pravaca, naročito u Ormuskom moreuzu, kroz koji prolazi veliki deo svetske trgovine naftom. Američki zvaničnici su tvrdili da Iran ima sposobnost da miniranjem ili napadima na tankere i vojne brodove destabilizuje globalno tržište energenata i izvrši pritisak na Zapad. U tom kontekstu, vojna akcija je predstavljena kao pokušaj da se unapred oslabe ti kapaciteti i spreči eventualna blokada ili eskalacija na moru.
Nenad Kreizer razgovarao je s ekonomskim analitičarem Damirom Novotnyjem o mogućem razvoju situacije u regiji i utjecaju na svakodnevicu u Europi.
Gospodine Novotny, može li Evropa, pored rata u Ukrajini, ekonomski i politički se nositi s još jednom krizom u susjedstvu?
Ja bih rekao da je Evropa ekonomski snažnija nego što se to na prvi pogled može možda zaključiti. Evropa nema političku težinu kakvu bismo možda željeli, iako ja vjerujem da nitko u Evropi ne bi htio zamijeniti postojeći politički poredak sa recimo kineskim ili ruskim, pa možda čak niti sa američkim.
Dakle, Evropa ima snage, može izdržati, samo je pitanje koliko dugo može izdržati. Nitko ne može financirati beskonačne ratove poput recimo ovog u Ukrajini kojem se ne nazire kraj, ili doživljavati povećane troškove zbog smanjenog dotoka nafte i plina iz Perzijskog zaljeva.
Tako da sve ovisi o tome koliko će dugo ova akutna, da tako kažem, bliskoistočna kriza trajati. Jer to nije niti prva, a gotovo je sigurno da neće biti niti zadnja kriza, tu se stvari komešaju već više od 50-60 godina. Doduše, Izrael nikad strateški nije bio jači nego što je to danas.
Ali moramo razumjeti kompleksnost Irana, koji je višeslojan, ima nekoliko centara moći, brojne etničke skupine i takvu zemlju nije jednostavno prisiliti na diktate koje dolaze od strane Amerikanaca i Izraelaca.
Treba imati na umu tu stalnu sukobljenost, napetost, tih dviju snažnih, politički jakih zemalja kao što su Iran i Izrael. A onda tu treba dodati i Tursku za koju zapravo nikad ne možemo biti sigurni u kom će smjeru, hoće li biti lojalna NATO savjezu čiji je član ili će se prikloniti nekoj svojoj novoj ideji. Tu su i Kurdi kojih ima nekoliko miliona za koje isto tako ne možemo biti sigurni. Oni žive i u Iraku i u Iranu i u Turskoj. Oni nemaju svoju državu i oni su dosta važan, u Siriji isto tako, važan činitelj nestabilnosti ili rekao bih tempirana bomba u tom dijelu svijeta.
Trump je krenuo u tu avanturu, po mome dubokom uvjerenju, bez jasnih ciljeva. Što je inače običaj američke administracije u proteklih 70-80 godina da ulaze u intervencije u trećim državama, a da zapravo nemaju jasao što žele postići i kako će se vratiti nazad.
A šta je sa famoznim nuklearnim programom Irana, koji je formalno civilne prirode a zapravo se strahuje da bi iza kulisa mogao da radi na atomskoj bombi?
Najosetljiviji deo obrazloženja se i odnosio baš na nuklearni program Irana. Vašington je tvrdio da je Teheran, iako formalno učestvuje u pregovorima, ubrzao preradu uranijuma do nivoa koji se približava stepenu potrebnom za proizvodnju nuklearnog oružja. Američka strana je isticala da bi kombinacija balističkih projektila i potencijalnog nuklearnog punjenja predstavljala dramatičnu promenu bezbednosne ravnoteže u regionu, kao i direktnu pretnju Izraelu i američkim partnerima u Zalivu.
Iz tog ugla, napad je prikazan kao preventivna mera čiji je cilj bio da se zaustavi ili bar značajno uspori sposobnost Irana da razvije nuklearno oružje i da se pošalje signal odvraćanja. To je stara priča. Svi smo još između 2000. i 2009. pratili medijske izveštaje o tome koliko je Iran uznapredovao sa bogaćenjem uranijuma i to precizno u procentima, da bi se na kraju to završilo sporazumom kojim je Iran formalno ograničio nivo bogaćenja uranijuma na civilne potrebe i dozvolio međunarodne inspekcije a deo sankcvija je ukinut. Ali SAD su za vreme prvog Trampovog predsedničkog mandata jednostrano izašle iz tog sporazuma.
Dim nad Abu Dabijem
Znači akcija nije izvedena i da bi se pružila podrška demonstrantima u Iranu koji već duže vreme traže smenu vlasti uz žestoke sukobe sa policijom?
Ne, podrška demonstrantima je ostala više retorički, politički element diskursa, koji se koristi za jačanje narativa protiv iranskog režima, ali nije bio direktan osnov za vojne udare. Bez obzira na to što su iz Vašingtona poslednjih meseci stizale poruke podrške demonstrantima.
Koliko je obrazloženje akcije u skladu sa međunarodnim pravnim odredbama?
U kontekstu vojnih akcija i samoodbrane, ključna je Povelja Ujedinjenih nacija, tačnije, njen član 51, koji ne predviđa preventivni napad kao u ovom slučaju, prema tome, time je već sve rečeno. Prema članu 51, jedna država ima pravo da odgovori oružjem na napad dok ne interveniše Savet bezbednosti. Ta odbrana može biti individualna ili u saradnji sa saveznicima. A odgovor na napad mora biti proporcionalan i u skladu sa međunarodnim pravom. Iran u ovom slučaju nije napao Sjedinjene Američke Države, niti Izrael. Američka administracija je govorila o pretnji koju predstavlja Iran, pa i mogućem odgovoru Irana na moguć napad Izraela, ali to je sve hipotetička priča koja nema snažnu potvrdu iz nezavisnih izvora.
Kako izgledaju reakcije međunarodne politike i javnosti na ove događaje?
Kina i Rusija su osudile udare kao čin agresije na suverenu državu, ne pokazujući zvanično nikakve namere da se upliću u sukob na bilo koji način. Napade je osudilo i dosta zemalja globalnog Juga, recimo, Pakistan, Brazil Čile, Indonezija, a među zapadnim zemljama je to dosad eksplicitno učinila samo Španija – i kao jedina zemlja EU. Ostale države EU među kojima i Nemačka zadovoljile su se uobičajenim floskulama o pozivu na deeskalaciju i povratak pregovorima, potrebi da se zaštite civili, da se pribegne dijalogu i pregovorima umesto nasilja, da se povede računa o regionalnoj stabilnosti i slično. Tako simbolički gestovi ostaju u senci vojnih interesa i geopolitičkih kalkulacija SAD i Izraela. Malo ko veruje da će to promeniti novoformirana nemačko-francusko-britanska trojka Fridrih Merz-Emanuel Macron-Kir Starmer kao nekog specijalnog evropskog diplomatskog bloka. Jer i oni nisu preduzeli ništa osim što snažno pozivaju na deeskalaciju i diskretno se nude Iranu kao neka opcija za pregovore. Ali čitava priča će se naravno odvijati onako kako to budu hteli SAD i Izrael, i to je svima jasno.
Fridrih Merc i Donald Tramp
Nemački kancelar Fridrih Merc priznao je da situacija predstavlja političku i pravnu dilemu za Nemačku, jer su mere SAD i Izraela u sivoj zoni međunarodnog prava i mogu se posmatrati kao problematične, ali nemačka vlada istovremeno ističe da tradicionalni diplomatski pritisak nije uspeo da promeni iransku politiku u poslednjim godinama. I tako je Nemačka uglavnom ostala vrlo uzdržana kada je reč o kritici svojih transatlantskih saveznika.
Šta je sa turistima i drugim strancima u zalivskom regionu koji su se nepripremljeni našli usred sukoba?
Što se tiče nemačkih građana, ministar spoljnih poslova Johan Vadeful (Wadephul) je brzo počeo sa organizacijom letova iz tog regiona za Nemačku. Ne zna se mnogo detalja osim da je dogovoreno da u prvim transportima prednost imaju stari, bolesni i slabi ljudi kao i trudnice. Letove će izvoditi Lufthanza po nalogu vlade, a neće svi biti prebacivani sa kriznog područja direktno u Nemačku, već će većina najpre biti prebačena u Oman, da bi tamo u prestonici Maskatu dospeli u neku vrstu sabirnog centra za dalje putovanje.
Rođaci i prijatelji čekaju avion iz Dubaija na aerodromu u Diseldorfu
Slično postupaju i druge zemlje. Što se tiče Bosne i Hercegovine, počelo je organizovanje njihovog evakuisanja, Srbija je već realizovala prve evakuacije avionima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Hrvatska priprema avione Croatia Airlines-a za evakuaciju iz Emirata a manji broj hodočasnika je već prebačen autobusima u Egipat i potom avionom prema Evropi. Svi čine šta se može i to je naravno dovelo do velike gužve na aerodromima u Dubaiju, Abu Dabiju i Dohi, vlada popriličan haos i za one koji su direktno pogođeni ministarstva spoljnih poslova su na svojim sajtovima pripremila niz informacija o tome kome se treba javiti i kako dospeti u neki od aviona za evakuaciju.
