Što je rad na crno i tko je kriv?

Jeste li ikad radili na crno? Ili plaćali nečije usluge na crno? Što zapravo znači rad na crno? Što morate znati o propisima i kaznama u Njemačkoj? Danas kolega Filip Slavković i ja razgovaramo o tome kao se pojam Schwarzarbeit razvijao od devedesetih do danas i zašto postoje skupine koje ga rade češće od drugih. Jesu li stranci više skloni radu na crnu ili se radi o mitu? Od kućnih pomoćnica do majstora na gradilištima, objašnjavamo zakonske i društvene aspekte fenomena koji godišnje košta njemačku državu stotine miliona eura. Ili možda ipak ima neke koristi od rada crno ne samo za pojedinca već i za gospodarstvo?

Bauarbeiter auf einer Baustelle

Savezni ured za statistiku kaže da je u Njemačkoj ukupno zaposleno oko 46.5 miliona ljudi. Pričamo dakle o 46 miliona osoba koji plaćaju poreze i doprinose. No što je sa radom na crno? Schwarzarbeit, pojam više-manje poznat svima, podrazumjeva plaćeni rad koji se obavlja bez prijave poreznih obveza ili doprinosa za socijalno osiguranje, odnosno izvan zakonskog sustava rada i oporezivanja. Drugim riječima — to je posao za koji se prima novac "na ruke", a koji nije prijavljen državi.

I gotovo svi su imali dodira s njim, na ovaj ili onaj način. Čišćenje stana ili peglanje, prijatelj od prijatelja koji će okrečiti stan za manje novaca. Susjed automehaničar koji "samo na brzinu može pogledati" pa mu se gurne 20-ak eura. Tinejdžerica koja bejbisita, prošeta psa ili ekipa koja selidbu naplati pola na račun, a pola na ruke.

Prema studiji Instituta njemačkog gospodarstva (IW), oko 5,4 % osoba u dobi od 15 do 74 godine izjavilo je da je tijekom proteklih 12 mjeseci radilo neki posao na crno. U većem postotku mladi i muškarci. Na makroekonomskoj razini, istraživanja procjenjuju da siva ekonomija (koja uključuje i rad na crno te druge neprijavljene gospodarske aktivnost) zakida njemačku ekonomiju za otpr. o 300 milijardi godišnje.

Što sve ulazi u kategoriju rada na crno? I kome on šteti najviše? Možemo li se oslanjati na neku vrstu osiguranja u ovakvim situacijama.

Jedno od glavnih pitanja glasi - ako netko prijavi rad na crno, tko snosi odgovornost - poslodavac ili radnik? Njemački kazneni zakon je po tom pitanju sasvim jasan. Krivi su i jedan i drugi. Primarni krivac je poslodavac, on snosi kaznu koja može iznositi i do 500 tisuća eura. Radnik ili radnica na crno također snose odgovornost, međutim njihova kazna, ili izostanak iste, ovisi o tome jesu li bili svjesni da su aktivno sudjelovali u kršenju zakona. No svaki slučaj je individualan, kao što će vam reći i svaki odvjetnik.

U nastavku o radu na crnom iz naše doseljeničke perspektive.

Sa mnom je kolega FIlip Slavković.

Filipe, na što ti prvo pomisliš kada čuješ da se spominje „rad na crno“ odnosno „Schwarzarbeit“: na neprijavljene majstore na gradilištu recimo?

Iskreno rečeno, Majo, mene to podseća na prvu polovinu devedesetih godina kad bi se često čulo da je neko iz Srbiji ili Jugoslavije otišao u inostranstvo, neretko baš u Nemačku, i da „radi tamo nešto na crno“. Tada sam zaista i mislio da je „rad na crno“ nekakva stigma koja obeležava naše ljude u Nemačkoj te da je u nekakvoj društvenoj hijerarhiji to još stepen ispod tadašnjih „gastarbajtera“ koji su i ovde i u domovini bili nipodaštavani kao jeftina nemačka radna snaga.

Danas više ne misliš tako?

Danas znam da nije tako ili da ni izdaleka nije samo tako. Oni „gastarbajteri“ ni kao pojam ni kao zajednica više  ne postoje ali je Schwarzarbeit postojao daleko pre no što su Jugosloveni počeli da dolaze u Nemačku. Zapravo, rad na crno rasprostranjen je danas možda još više nego devedestih, uprkos svom napretku privrede i socijalnih struktura. Najinteresantnije je možda ipak što sam u Nemačkoj naučio da sama reč Schwarzarbeit nema nikakve veze sa strancima koji ovde rade nelegalno ili tzv. prljave poslove, što mi je bila prva asocijacija. Schwarzarbeit je idiom iz govora koji je bio rasprostranjen najpre među prosjacima a potom i među lopovima, neka vrsta žargona kriminalaca u 18. i 19. veku, zasnovan na nemačkom ali sa mnogim primesama Jidiša ili romskog jezika. Taj sleng, nešto slično „šatrovačkom“ u našim krajevima, zvao se Rotvelš a „švarcarbajt“ je na tom jeziku značilo nešto kao „krijumčariti“ odnosno „poslovati noću“.

Većina rada na crno se danas ipak odvija tokom dana…

I da, danas su oni koji rade na crno zaista mnogo češće ljudi stranog porekla nego domaći tj. Nemci, ali se i na ovom primeru lepo vidi da nelegalne aktivnosti nemaju veze sa etničkim ili verskim već sa socijalnim poreklom. Ranije je među samim Nemcima bilo puno siromašnih pa su „radili na crno“ a danas su siromašni uglavnom doseljenici koji su često ovde i dovedeni da bi „radili na crno“. Pri tom Schwarzarbeit odavno više nije žargon nego reč kojom se u zakonima zvanično opisuje situacija nastala kad neko obavlja posao i za svoj rad prima naknadu ali se pri tom ne poštuju pravila ni propisi odnosno takav način rada delimično ili potpuno nije legalan.

Kako se točno definira rad na crno, što sve spada u Schwarzarbeit?

U suštini postoje dva osnovna vida „rada na crno“ u Nemačkoj. Kod nas možda najpoznatija varijanta je kada obavljam neki posao i za to budem plaćen ali svoje prihode ne prijavljujem pa ne plaćam poreze ni ostale dažbine državi ili sistemima zdravstvene i socijalne zaštite. U toj se situaciji često nalaze imigranti koji nemaju ni pravo na boravak ni pravo na rad u Nemačkoj i rizikuju privođenja ili proterivanja ukoliko budu otkriveni. Međutim, to se mnogo češće odnosi da sve ljude koji legalno borave u Nemačkoj, ili su i sami nemački državljani, ali zarađuju na crno iako su, recimo, prijavljeni kao nezaposleni i od države još dobijaju i socijalnu pomoć. Nešto ređe se s pojmom Schwarzarbeit asocira druga rasprostranjena varijanta „rada na crno“, kad uz posao kojim se bavim legalno obavljam imam i druge delatnosti za koje sam plaćen ali ih ne prijavljujem, kako bih platio manje poreza ili zadržao socijalne prinadležnosti koje primam.

Koji su onda to konkretno primjeri „rada na crno“?

Klasični primeri, kako se to često kaže, su majstori na gradilištima ili kućne pomoćnice. Na ovim poslovima se neproporcionalno često nalaze doseljenici iz inostranstva koji nemaju dozvolu za rad a često ni važeću dozvolu za boravak u Nemačkoj. Ranije je na tim poslovima bilo puno ljudi sa teritorije socijalističke Jugoslavije, danas su među evropskim zemljama iz kojih dolaze najčešće Albanci ili Ukrajinke, državljani Turske ili Rusije. Rad na crno rasprostranjen je i među sezonskim radnicima na nemačkim poljoprivrednim gazdinstvima, među kojima ih je puno iz Rumunije ili pri-baltičkih zemalja, ili u salonima lepote poput frizerskih ili manikirskih, u kojima nesrazmerno često „na crno“ rade muškarci iz arapskih tj. žene iz zemalja južne Azije.

Dakle to su ipak uvijek neki stranci koji u Nemačkoj rade na crno?

Nisu ni izdaleka uvek stranci, samo smo ih ovde tako pobrojali. Problem rada na crno u sektoru servisnih usluga npr. često obuhvata razne instalatere među kojima su mnogi Nemci odnosno nemački državljani. Ali, tačno je da će se stranci češće naći u situaciji da rade na crno iz raznih razloga, recimo jer još nemaju „sređene papire“ ali nemaju ni dovoljno sredstava za život, jer im ovde nisu priznate kvalifikacije koje bi im legalno omogućile bolje plaćene poslove ali „na crno“ mogu da rade u zanimanju za koje su se u domovini obrazovali i koje je ovde traženo itd. U nekim sektorima ekonomije, pogotovu recimo kod radnika u velikim pogonima za preradu mesa ili kod različitih vidova dostavljača hrane ili paketa, poslodavci su upravo ti koji primoravaju svoje zaposlene da rade na crno a među poslodavcima su i Nemci i lica drugih etničkih pripadnosti.

Koliko je rasprostranjen taj fenomen da su ljudi primorani da rade na crno?

Ta situacija je često u vezi i sa drugim, još ozbiljnijim krivičnim delima poput iznude ili lišenja slobode ili trgovine ljudima. Tokom poslednjih godina su otkrivani lanci kriminalnih grupa iz Kine ili Vijetnama koji pod pretnjom silom izrabljuju svoje sunarodnike, ili ljude iz drugih azijskih država, za rad na crno npr. u skladištima ili kozmetičkim salonima, širom sveta pa i u Nemačkoj.

To su ipak ekstremne i rjeđe situacije…

Tipičan rad na crno zaista je i dalje kućna pomoćnica kojoj platimo nekoliko desetina evra „na ruke“ da nam očisti kuću kad mi za to nemamo vremena; ili je to komšija tapetar koji će doći mi okreči stan u nedelju kad nije na svom uobičajenom poslu. Na takvim primerima je jasna i razlika između „rada na crno“ kao delikta i drugarske pomoći koja se ne kažnjava. Ako dovedem dva drugara da mi tokom vikenda pomognu u selidbi, pa na kraju svakom dam po 50 evra i gajbu piva u znak zahvalnosti, onda to nije „rad na crno“ već dozvoljena neplaćena pomoć u krugu porodice ili prijatelja. Ali ako mi ujak koji automehaničar u subotu popravi kola i ja mu to platim, samo ne punu cenu nego malo jeftinije a on taj rad ne provede kroz svoj zapisnik i ne izda mi račun, onda smo „dobri“ obojica, što bi se reklo, odnosno obojica smo profitirali, ali su na gubitku država odnosno društvo jer ujak na taj neprijavljeni prihod ne plaća poreze i doprinose.

Ima li još pokazatelja rada na crno?

Zakonski gledano, za pružanje većine usluga u Nemačkoj je neophodno imati prijavljeno preduzeće ili biti registrovan kao samostalni izvođač radova pa se rad na crno prepoznaje i po tome što takvih upisa u privredne registre ili kod poreske uprave nema. Sve ovo što smo do sad naveli su i indicije za carinu ili policiju ili tužilaštvo ili zanatske komore kada proveravaju radnike.

Da policija i tužilaštvo gone one koji krše zakon, u ovom slučaju u borbi protiv rada na crno, nije neuobičajeno, ali zašto rad na crno u Njemačkoj sprečavaju carina ili obrtnička komora?

U Nemačkoj je za gonjenje onih koji rade na crno zadužen poseban odsek carinske službe koji se zove Finanzkontrolle Schwarzarbeit odnosno „finansijska kontrola – rad na crno“. Zato se svako malo mogu videti snimci kontrola zaposlenih na kojima su činovnici u uniformama s natpisom Zoll odnosno carina. Savezna vlada bi do kraja godine parlamentu trebalo da prosledi nacrt Zakona o modernizaciji i digitalizaciji borbe protiv rada na crno kojim se carinske službe zadužene za kontrole bolje kompjuterski povezuju sa bankama podataka policije ili drugih organa reda. Vladajuća nemačka koalicija Hrišćansko-demokratske i Hrišćansko-socijalne unije sa Socijaldemokratskom partijom je taj zakon usaglasila pre tri meseca a on predviđa i uvođenje korišćenja veštačke inteligencije u carinske sisteme kako bi se lakše prepoznali sumnjivi slučajevi. To su saopštila nadležna ministarstva za finansije odnosno za rad i socijalna pitanja.

Koliko je rasprostranjenost rada na crno u Njemačkoj u brojkama?

Tačnih podataka naravno nema jer je u pitanju, je li, Schwarzarbeit. Poslednje procene s početka ove 2025. godine, koje je izneo Institut nemačke privrede ovde u Kelnu, bile su da je u prošloj, dakle 2024. godini, najmanje 3,3 miliona ljudi u Nemačkoj radilo na crno. A prema proceni onog odseka carine zvanog Finanzkontrolle Schwarzarbeit, čije je sedište takođe u Kelnu, država je protekle godine od neplaćenih dažbina zbog rada na crno pretrpela štetu od 766 miliona evra. Ta šteta je, prema istragama FSK, bila rekordna u 2017. kada je iznosila 967 miliona evra dok je 2015. i 2016. te 2018. i 2020. godišnje premašivala 800 miliona. I to su samo analize načinjene na osnovu istraga koje carina sprovodi a Institut privrede ukazuje da je tek deo prekršaja otkriven.

Svako malo se pojavljuju informacije o racijama u sumnjivim firmama ili čak na manifestacijama, recimo na sajmovima, na kojima se pretpostavlja da bi recimo pomoćni radnici ili prodavačice mogli biti zaposleni na crno. Ponekad saznamo i da su vlasnici kompanija koje ne plaćaju poreze i doprinose za zaposlene osuđeni na visoke novčane ili višegodišnje zatvorske kazne…

To je inače i razlog zašto se prilikom kontrola koje sprovodi carina često na licu mesta nalaze i predstavnici npr. zanatske komore. Komora, naime, ima interes da svi posluju legalno, dakle u fer konkurenciji, ali i da radnici budu zaštićeni važećim ugovorima a ne da radeći na crno mogu da ostanu i bez plata i bez penzionog ili zdravstvenog osiguranja ili da čak krivično odgovaraju. Nije retkost da upravo iz zanatske komore carini stižu prijave o mogućim zloupotrebama tj. radu na crno. Zanatska komora je najaktivnija zato što su među privrednim granama koje carina i zvanično prioritetno proverava upravo građevinarstvo, usluge čišćenja, gastronomija, mesno-prerađivačka industrija, prostitucija, sajamski izlagači i od nedavno pojačano saloni za negu noktiju i kose, recimo pedikiri i „barber-šopovi“. U svim ovim sektorima i sa tim povezanim zanimanjima biće, prema novim propisima, još strože kontrolisano da li radnici i radnice imaju važeća lična dokumenta, da li su legalno prijavljeni, i da li su plaćane zakonom garantovane minimalne zarade, jer rad na crno nekom donosi ekstra profit a nekoga uskrati i za „minimalac“. 

I da podvučemo ovu ekonomsku bilancu - koji je zaključak cijele priče? Rad na crno je loš i protuzakonit. No kome on najviše šteti?

Evo jednog sasvim drugačijeg pogleda na cijelu priču: Prof. Friedrich Schneider, s Johannes Keppler Uivirziteta u Linzu smatra da je u ovom slučaju "najveći gubitnik država, kojoj uglavnom izmiču doprinosi za socijalno osiguranje. Gubitnici su i tvrtke koje odbijaju raditi "na crno" ili dopustiti rad "na crno". One su suočene s razornom konkurencijom."

OK, tu nema ništa sporno. Međutim, profesor Schneider, zanimljivo, napominje da postoje i prednosti: On argumentira kako 66% dodane vrijednosti sive ekonomije dolazi od radnika na crno koji zapravo rade "dodatni posao". Paralelno su zaposleni u službenoj ekonomiji i tamo snose puno porezno i doprinosno opterećenje – samo ne za svoje "crne" prekovremene sate. Osim toga, kako nastavlja prof. Schneider, od rada na crno na koncu ipak profitira i ekonomija baš kao tz. obični građani koji koriste usluge radnika na crno. Drugim riječima, po njemu, i siva ekonomija je ekonomija.

"Mnoge kuće i vlastiti domovi ne bi postojali bez rada na crno.", zaključuje profesor i dodaje kako rad na crno ukupno gledano ima prednosti za službenu ekonomiju. Jer se 66% novca zarađenog u radu na crno odmah ponovno troši u službenoj ekonomiji radi zadovoljavanja potrošačkih želja.