Useljeničko porijeklo i uspjeh - trnovit put u Njemačkoj. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 06.08.2025. 24:20 Min.. Verfügbar bis 06.08.2026. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Useljeničko porijeklo i uspjeh - trnovit put u Njemačkoj
Stand:
Nenad Kreizer, Filip Slavković, Nada Pester
Uspjeh u životu i karijeri uveliko ovisi o socijalnom porijeklu, kažu studije: djeca radnika i useljenika rjeđe upisuju fakultete nego djeca akademaca. Zašto je imigrantima uspješna karijera teža? Da li je etničko porijeklo razlog ili siromaštvo? Stručnjaci upozaravaju na preslabo investiranje u obrazovanje. Nenad Kreizer razgovara s Krunoslavom Stojakovićem iz Zaklade Rosa Luxemburg i reporterom Filipom Slavkovićem o teškom usponu na karijernoj ljestvici za djecu iz neprivilegiranih slojeva.
Njemačka je, barem do sada, slovila kao zemlja u kojem porijeklo ili pripadnost nekoj klasi ne igra odlučujuću ulogu u životu. Kroz razne programe ali i jaku tradiciju sindikata i radničkog pokreta, poslijeratna Njemačka se razvila u društvo u kojem nema granica kada je u pitanju klasno porijeklo. No najnovije studije pokazuju da se nešto mijenja. Jesu li razlozi strukturni ili kulturni? I kako stvari stoje s migrantima?
Djeca iz obitelji s niskim primanjima i dalje se suočavaju s velikim preprekama u profesionalnom životu, koje počinju već u školi. Znanstvena istraživanja o pravednosti obrazovanja u Njemačkoj već godinama pokazuju neravnotežu između djece akademskih i neakademskih roditelja. Tako oko 80 posto djece iz akademskih obitelji također upisuje studij, dok je taj udio među djecom neakademskih roditelja samo oko četvrtine. Posljedica: u prosjeku je potrebno gotovo pet generacija da djeca iz siromašnijih obitelji dosegnu prosječni dohodak koji vrijedi za zemlju u kojoj žive.
Mnoge studije pokazuju da je i u Njemačkoj koja je dugo vremena vrijedila kao zemlja u kojoj socijalno porijeklo ne igra toliku ulogu kao u nekim drugim europskim zemljama. Naprimjer - u Engleskoj, još uvijek važnu ulogu u usponu na karijernoj ljestvici igra pitanje u kojem krugu se krećete, koje škole ste polazili ili u kojoj četvrti ste odrasli. I ljetovanje na mondenom otoku Sylt može pomoći u skoku u karijeri. No još je važnije iz koje klase ili sloja su nečiji roditelji. Pritom kada se govori o klasi, misli se na društvenu klasu, skup grupa ljudi koje ovisno o obrazovanju, prihodima, zanimanju isl. poznajemo kao višu, srednju i nižu klasu.
To nije sam slučaj u radnom svijetu nego i u politici. Svakim sazivom Bundestaga sve je manje zastupnika koji nemaju akademsku pozadinu. To je po mišljenju politologa loše za demoraciju jer diverzifikacija je važna u donošenju odluka koje gledaju na dobrobit svih slojeva društva.
Od našeg današnjeg reportera saznajemo koje to studije potvrđuju socijalnu neravnopravnost unutar njemačkog društva i zašto se može reći da su mladi useljeničkog porijekla dvostruko pogođeni.
Kolega Filip Slavković je pročitao mnogo studija i stavova o tome koliko u Nemačkoj od porekla zavisi ono što se zove uspeh u karijeri odnosno obrazovanje i zaposlenje. Filipe, šta kaže nauka o tim studijama?
U poslednje dve decenije ne prođe ni godinu dana a da se ne pojavi neka nova analiza obrazovnog sistema ili tržišta rada koja je posvećena uticaju porekla, socijalnog ili etničkog, na šanse koje pre svega deca odnosno mladi u Nemačkoj imaju da dobiju visoko obrazovanje i, kad odrastu, visoko plaćene poslove. Takvih studija je bilo i ranije ali su ovde posebno učestale posle 2001. godine kada su na međunarodnom uporednom testu poznatom skraćeno kao PISA đaci iz Nemačke zabeležili rezultate ispod proseka pa su političari i naučnici počeli intenzivnije da se bave obrazovnim sistemom odnosno problemima koji su se u njemu decenijama nagomilavali.
Sa kojim se to problemima, prema mišljenju stručnjaka, suočava nemački obrazovni sistem?
Kao i u gotovo svim oblastima koje se finansiraju iz državnog budžeta ili drugih javnih kasa, i u obrazovnom sistemu pre svega nema dovoljno novca; a to direktno dovodi do toga da nema ni dovoljno profesionalaca za rad u obrazovanju ni dovoljno mesta za decu i mlade u institucijama obrazovanja. Ali poseban faktor u obrazovanju, kao i u čitavom društvenu poslednjih godina, čini doseljavanje u Nemačku iz inostranstva. Upravo je prvi čovek pomenutog internacionalnog testa PISA, Andreas Šlajher (Schleicher), u jednom novinskom intervjuu krajem avgusta ocenio da se nemački obrazovni sistem uopšte ne bavi dovoljno decom iz doseljeničkih porodica zbog čega i posebno u osnovnim školama mnogi učenici s migrantskim poreklom pre svega ne znaju dobro nemački jezik a zbog čega onda ne mogu da prati ni ostalu nastavu. Pa onda zato što moraju da se posvete objašnjavanju osnovnih pojmova onima koji ih jednostavno ne razumeju, učitelji ne mogu da sprovode nastavni program odnosno da pruže više znanja onim đacima koji nemački jezik govore.
Logično je da deca koja loše govore nemački imaju problema i u školi i kasnije u traženju posla, ukoliko jezik ne nauče dobro. Ali tako slabo znanje jezika nije relativno novi, a ni jedini, problem. S čime s to još suočavaju?
Problemi sa kojima se u obrazovnom sistem u Nemačkoj suočavaju deca doseljenika postoje dugo i nisu se mnogo promenili. To je potvrdila i najnovija studija Univerziteta u Zigenu (Siegen). Njegovi istraživači su naime napravili zaista sveobuhvatan eksperiment. Oni su poslali više od 50.000 prijava s izmišljenim imenima i biografijama na oglase za mesta za obrazovanje u privredi odnosno za obuku učenika u praksi. U pitanju je onaj u Nemačkoj čuveni Ausbildung, kada đaci u srednjem školskom obrazovanju polovinu sedmice provode u školskim klupama a polovinu na obuci u nekom preduzeću koje im kasnije nudi i odgovarajuće radno mesto. Na taj način se ovde već decenijama obučavaju uglavnom zanatlije ali i mladi ljudi za mnoge druge, ako se tako može reći, praktične profesije; dakle za zanimanja za koja nije potrebno visokoškolsko obrazovanje.
I šta je s tim u vezi novo otkriveno u ovoj studiji? Ona je objavlje na krajem jula 2025. godine.
Ukratko rečeno, Lukas Beker ima skoro duplo veće šanse da dobije mesto za obuku i rad od npr. Habibe Mahmud. Dakle, poslate su hiljade istih biografija ali sa različitim imenima kojima su se ti fiktivni mladi ljudi prijavljivali da budu učenici u privredi tj. Auszubildende. Pri tom je za većinu zanimanja upravo problem što je uglavnom manje kandidata nego što je otvorenih mesta za obrazovanje u privredi. I ispostavilo se da su te nepostojeće osobe koje su imale nemačko ime i prezime, konkretno Lukas Becker. u 67 odsto slučajeva dobile odgovor, uglavnom pozitivan. Sledeći po broju odgovora na istu prijavu bio je Ivan Smirnov sa 56 procenata prijava na koje je odgovoreno, pri čemu je ovo ime sugerisalo da je reč o mladiću ruskog porekla. Nešto lošije su prošli fiktivni kandidat sa hebrejskim imenom Ariel Rubinstein, sa 54 procenta, i fiktivni Turčin, Yusuf Kaya sa 52 procenta. Najmanje odgovora, samo 36, stiglo je arapskom kandidatu s imenom Habiba Mahmoud. A kada su upitani, zašto su se tako odlučivali, u tih oko 700 firmi koje su slale odgovore obrazložili su kako strahuju da učenik stranog porekla neće dobro znati nemački ili da će u kolektivu biti primetne kulturološke razlike ili da će kompanija morati da se bavi dodanim administrativnim pitanjima poput dozvole za rad.
Ide li Njemačka u smjeru klasičnog klasnog društva u kojem će uspon biti sve teži? I ako da, što je tome doprinijelo? O tome razgovaramo s Krunoslavom Stojakovićem iz zaklade Rosa Luxemburg.
Gospodine Stojakoviću, danas govorimo o porijeklu i uspjehu. Njemačka ne slovi tradicionalno, recimo poput Velike Britanije, kao zemlja s velikim klasnim podjelama gdje već unaprijed se zna hoće li radnici na fakultete i slično. Je li se to u Njemačkoj u međuvremenu promijenilo?
Pa po statistikama se promijenilo ali nagore. Dakle, razlike su opet sve veće. Šanse da kao dijete iz radničke klase ili dijete s nekom migrantskom porodičnim pričom u Njemačkoj završite gimnaziju i odete da studirate opet postaju sve manje i manje nego što je to bilo osamdesetih ili devedesetih. U Njemačkoj je bila ta jedna promjena u edukativnom sistemu kao posljedica '68. gdje su se otvarale zapravo šanse što većim slojevima društva. A to od sredine devedesetih, početkom 2000-tih opet postaje sve teže i teže za djecu radničke klase, a dodatno za djecu radničke klase sa porijeklom iz inostranstva.
Zašto se to promijenilo? Socijaldemokrati su bili u osamdesetima na vlasti, fakulteti u radničkim dijelovima Njemačke poput Bochuma, evo, na primjer, Sveučilište u Bochumu je izgrađeno nakon desetljeća borbe jer se mislilo što će radnicima Sveučilište. Što se promijenilo to posljednjih desetljeća? Nekako politička struktura nije baš kompletno promijenjena. Međutim, što je doprinijelo tome?
Promijenila se ideologija političkih partija koje su, eto, već decenijama na vlasti u Njemačkoj. U najvećem broju slučajeva su to Kršćansko demokratska unija (CDU/CSU), Socijaldemokratska stranka (SPD), Liberali i od kasnih osamdesetih Zelena stranka. Ali njihova politika se promijenila, njihov odnos prema socijalnoj pokretljivosti se promijenio. Pošto ste spomenuli Bochum, ja sam studirao u Bochumu. To je bio prvi univerzitet u Rurskoj oblasti jer se vijekovima smatralo da tom radničkom području u Njemačkoj ne treba fakultet. Ko hoće da studira, ide u Heidelberg. A ko ide u Heidelberg - građani. A u Ruhru su željezare i rudnici, tamo ne treba fakultet. To je pozadina, a što se tiče političkih aktera, promijenila se ideologija. Taj neki koncenzus da socijalna pokretljivost treba da bude što veća, da je socijalna jednakost zapravo štit društva za koheziju. To ubjeđenje je sve manje i manje.
Kompletan razgovor poslušajte u okviru podcasta!
To sve iz ugla nekog preduzeća možda zvuči logično ali za društvo pa ni za ekonomiju nije dobro. Koliki su gubici za tržište rada?
Još jedna studija koju je konsultantska kuća Page Group iz Diseldorfa objavila krajem novembra 2024. pokazala je da skoro 300.000 radno sposobnih ljudi u Nemačkoj nije iskorišćeno na tržištu rada jer obrazovni sistem ne omogućava da se mladi ljudi pomere iz svog socijalnog okruženja u više kategorije zanimanja. U toj analizi se konkretno govori o manjku društvene mobilnosti nemačke privrede zbog koje zemlja gubi gotovo 25 milijardi evra potencijalnog bruto domaćeg proizvoda.
To su velike brojke ali kako se do njih došlo tj. u čemu je prema istraživanju konkretno problem?
Suštinski se nabraja ono što su, elem, već mnogi naučni radovi pokazali, ali eto i ti najnoviji sad potvrđuju: da se, uprkos spoznaji problema, malo šta u sistemu promenilo. Obrazovni, pa onda i sistem zapošljavanja, ne pružaju dovoljno šansi deci i mladima iz siromašnijih slojeva društva da poboljšaju svoj socijalno-ekonomski položaji. Inače, ti socijalni razlozi, dakle siromaštvo, pogađaju mlade i useljeničkog i nemačkog porekla. Kako su među siromašnijima ovde u većini upravo porodice imigrantskog porekla, taj nedostatak mogućnosti za napredak pogađa pre svega mlade migrante. Konkretno je, recimo, izračunato da siromašne porodice tek kroz pet generacija mogu da dosegnu nivo zarada prosečnih Nemaca i Nemica. To bi, međutim, moglo da se promeni ako bi obrazovni sistem u saradnji sa privrednim akterima ciljano podstakao upravo tu decu da dođu do stručnih kvalifikacija. Odnosno, i pre toga, kako pokazuju druge studije, neophodno je pružiti devojčicama i dečacima iz doseljeničkih porodica one kompetencije koje im nedostaju.
Tu se opet misli na znanje nemačkog jezika ili i na druga znanja?
Znanje jezika je zaista ključno no mnoge studije koje ukazuju na nedostatke u obrazovnom sistemu naglašavaju da se sa nemačkim ne sme početi tek u školi nego da sva deca, a posebno ona iz imigrantskih krugova, treba da idu u vrtiće i tamo stiču osnovna neophodna znanja i iz nemačkog jezika ali iz opštih društvenih normi koje će im kasnije biti neophodne i u poslovnoj karijeri. Ugledni sociolog arapskog porekla sa Univerziteta u Oznabriku (Osnabrück), Aladin El Mafaalani, tako ukazuje da je deci iz tzv. privilegovanih krugova lakše da se penju na lestvici obrazovanja i karijere jer još u porodičnom krugu uče koliko je važno imati mrežu poznanstava i prijateljstava od škole preko univerziteta do zaposlenja – i od te mreže profitiraju. El Mafalani u svojim analizama ukazuje i da glavna prepreka nije migrantsko poreklo već siromaštvo ali da jedno najčešće ide s drugim. Odnosno, isto važi i obratno: ako je neko dete iz privilegovane porodice ali je doseljeničkog porekla, to ne-nemačko etničko poreklo će možda minimalno uticati na mogućnosti koje će ono imati kroz školovanje i prilikom zapošljavanja. Pre dve godine je Savezna centrala za političko obrazovanje, bpb, objavila analizu prema kojoj na to u koju će školu dete biti primljeno i za koji će se poziv kvalifikovati utiče i obrazovanje i bogatstvo roditelja, jer recimo bolje imovinsko stanje omogućava i bolju pripremu za kasniju karijeru; ali tu bitno utiču i faktori poput toga koliko vremena i znanja otac i majka, ili neko drugi u familiji, može da pruži detetu u razvoju npr. interesovanja za umetnost ili u vežbanju zadataka iz matematike ili u učenju nemačkog jezika.
Hvala Filipe!
Na kraju se može zaključiti da je nepovoljni položaj useljenika u društvu - i to ne samo u Njemačkoj - rezultat spoja socijalnog porijekla i migrantske pozadine. Još uvijek porijeklo uvelike određuje o tome kako će se odvijati životni i karijerni vijek pojedinca u Njemačkoj.
Djeca akademaca imaju bolje životne karte nego djeca iz radničke klase - djeca iz imućnih obitelji isto tako. I to bez razlike važi i za njemačke i useljeničke obitelji. Ali one su u manjini. Tako se zaista može reći da socijalni status u kojem je mnogo onih na razini preživljavanja i siromaštva dvostruko pogađa obitelji i djecu useljenika. U oči upada i sve manji broj parlamentarnih zastupnika koji nemaju akademsku pozadinu što je također loše za demokraciju. Poznavaoci prilika krive pogrešnu politiku koja na ruku ide postojećim i privilegiranim elitama.
