U mirovinu tek sa 70?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 02.06.2026. 14:33 Min.. Verfügbar bis 02.06.2027. COSMO. Von Maja Maric.
U mirovinu tek sa 70?!
Stand:
Maja Marić, Nenad Kreizer, Boris Rabrenović
Njemački mirovinski sustav suočava se s velikim izazovima: zbog starenja stanovništva doprinosi za mirovine mogli bi uskoro porasti. Znači li to da će se u mirovinu ići tek sa 70? I kako to da umirovljenici u drugim europskim zemljama žive bolje, odlaze ranije u mirovinu i primaju veći dio svoje posljednje plaće? Maja Marić i Nenad Kreizer istražuju koliko su takve usporedbe uopće točne i krije li se iza njih neka drugačija priča.
Njemački mirovinski sustav pod sve je većim pritiskom. Novi izračuni njemačkog mirovinskog osiguranja pokazuju da će doprinosi za mirovine od 2028. rasti brže nego što se dosad očekivalo. Za milijune zaposlenih to znači manje novca na računu na kraju mjeseca, dok političari nemaju jednostavno rješenje za ovaj problem.
Razlog je jasan - Njemačka stari. Sve je manje ljudi koji uplaćuju doprinose, a sve više onih koji primaju mirovine. Stručnjaci upozoravaju da bez ozbiljnih reformi ukupna izdvajanja za socijalna osiguranja mogu do 2040. dosegnuti gotovo polovicu bruto plaća. Istodobno, savezna vlada planira smanjiti dio proračunskog novca koji se slijeva u mirovinski sustav, što dodatno pojačava pritisak na zaposlene.
Što to znači za ljude koji danas rade u Njemačkoj? Koliko će ih koštati održavanje sadašnjeg sustava? I možda najvažnije pitanje: hoće li generacije koje danas pune mirovinski fond jednog dana iz njega moći dobiti ono što im se obećava?
O tome govorimo u današnjoj emisiji s Nenadom Kreizerom.
Nenade, zašto se trenutačno opet tako intenzivno raspravlja o mirovinama?
Glavni je razlog taj što je vlada Friedricha Merza reformu mirovinskog sustava sebi zacrtala kao jedan od najvažnijih zadataka.
Zašto je reforma mirovinskog sustava tako važna tj. zašto je promjena sadašnjeg sustava nužna?
Glavni je razlog demografska promjena. U nadolazećim godinama u mirovinu odlazi tzv. generacija baby boomera, odnosno generacije s visokim natalitetom iz 1950-ih i 1960-ih godina. Time znatno raste broj primatelja mirovina, dok istovremeno sve manje zaposlenih uplaćuje doprinose u mirovinski fond.
Njemački mirovinski sustav uglavnom počiva na načelu raspodjele: doprinosi zaposlenih financiraju tekuće isplate mirovina. Kada sve manji broj uplatitelja doprinosa mora financirati sve više umirovljenika, taj sustav dolazi pod pritisak i to se sve jače i jače osjeća u Njemačkoj.
Politika, gospodarstvo i znanost se zato slažu oko toga da su reforme nužne. Sporno je, međutim, pitanje koje su mjere prikladne i tko treba snositi troškove.
Što predviđa aktualni mirovinski paket savezne vlade?
Temeljni dio mirovinskog paketa je stabilizacija razine mirovine. Ona bi trebala biti utvrđena na najmanje 48 posto sve do 2031. godine. To jednostavno rečeno znači da bi zakonska mirovina i dalje trebala biti zajamčena na 48 posto prosjeka plaće.
Savezna vlada tvrdi da će se time ojačati povjerenje u zakonski mirovinski sustav. Mnogi bi ljudi mogli bolje planirati i ne bi morali strahovati od drastičnih gubitaka u starosti.
Kritičari ipak prigovaraju da stabilizacija razine mirovine uzrokuje znatne troškove. Ti bi se troškovi morali financirati ili višim doprinosima zaposlenih ili dodatnim poreznim sredstvima.
Moraju li radnici u budućnosti plaćati više mirovinske doprinose?
Prema sadašnjim procjenama, to je za očekivati. Kako bi se razina mirovine održala stabilnom i istovremeno financiralo rastući broj umirovljenika, stope doprinosa će u nadolazećim godinama vjerojatno rasti.
Savezna vlada smatra to prihvatljivim. Gospodarska udruženja i brojni ekonomisti upozoravaju, međutim, na rastuće opterećenje zaposlenih i tvrtki. Viši socijalni doprinosi mogli bi poskupjeti rad, kočiti ulaganja i posebno opteretiti mlađe generacije.
Rasprava time dotiče i pitanje međugeneracijske pravednosti i otvara pitanje koliko opterećenja mogu podnijeti zaposleni kako bi se osigurale mirovine starije generacije. Ovo pitanje posebno zaokuplja mlade u parlamentarnim strankama što je bilo vidljivo i prilikom posljednjeg kongresa CDU-a kada se Junge Union suprotstavila planovima vlade.
Hoće li se dob za odlazak u mirovinu i dalje povećavati?
Već je donesena odluka o postupnom podizanju redovne dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina do 2031. No mnogi stručnjaci smatraju da to dugoročno nije dovoljno s obzirom na rastuće očekivano trajanje života.
Stoga se sve više raspravlja o automatskom vezivanju dobi za odlazak u mirovinu za očekivano trajanje života. Neki znanstvenici iz stručnog povjerenstva koje je odabrala vlada čak predlažu dugoročno podizanje dobne granice na 68, 69 ili 70 godina.
Zagovornici tvrde da ljudi danas žive dulje i često dulje ostaju zdravi. Protivnici pak upozoravaju na to da se fizički naporna zanimanja često ne mogu obavljati do duboke starosti. Upozoravaju na društvene nejednakosti, jer ljudi s nižim primanjima statistički često imaju kraće očekivano trajanje života.
I Savez njemačkih sindikata se oštro protivi ideji odlaska u mirovinu sa 70.
Neki sada kao čarobno sredstvo predlažu tzv. "aktivnu mirovinu". O čemu se radi?
Aktivnom mirovinom savezna vlada želi stvoriti poticaje kako bi ljudi dobrovoljno nastavili raditi i nakon dostizanja mirovinske dobi. Tko se za to odluči, može zaraditi do 2.000 eura mjesečno bez plaćanja poreza.
Mjera ima dva cilja. S jedne strane, stariji radnici trebali bi dulje ostati u radnom životu i unositi svoja iskustva. S druge strane, njome bi se trebalo suočiti s nedostatkom stručnjaka koji već danas opterećuje mnoge grane gospodarstva.
Zagovornici u tome vide smislen način poticanja zapošljavanja starijih osoba. Kritičari, međutim, upozoravaju da aktivna mirovina ne može riješiti temeljne probleme financiranja mirovinskog sustava. Može pružiti samo ograničen doprinos.
Mnogi problem vide i u tome da u mirovinski sustav ne uplaćuju svi koji kasnije iz njega crpe mirovine. O kojim grupama je riječ?
Trenutačno u fond uplaćuju radnici tj. zaposleni. Državni službenici, samozaposleni, dakle slobodnjaci i političari nisu obvezni skrbiti se za mirovinu. Ideja je da svi oni uplaćuju u mirovinski fond čime bi se rasteretio ostatak.
Drugi koncepti se više se oslanjaju na privatnu ili kapitaliziranu štednju. O kakvim modelima se govori?
U tom se kontekstu raspravlja o reformi tzv. Riester-mirovine, model koji je u međuvremenu ugašen. Umjesto složenih modela potpora mogli bi se uvesti fleksibilniji mirovinski depoziti koji se više oslanjanju na tržište kapitala.
Skandinavske zemlje poput Švedske ili Norveške se pojačano oslanjaju na tržite kapitala koje ne ovisi o najvećem problemu njemačkog mirovinskog fonda a to je demografska promjena o kojoj smo govorili na početku.
Zanimljivo je vidjeti kako stoje mirovine u Njemačkoj u usporedbi s drugim europskim zemljama.
Najčešće se može pročitati da Francuzi odlaze u mirovinu sa 62 godine, Talijani dobivaju mnogo veći dio svoje posljednje plaće, a Nizozemci uživaju u izdašnim primanjima bez brige za budućnost. No je li to stvarno tako?
Prema zadnjem izvješću OECD-a "Mirovine na prvi pogled" (Pensions at a Glance), prosječan radnik s punim radnim stažem u Njemačkoj može očekivati bruto mirovinu koja iznosi oko 43 posto njegove prethodne plaće.
To je osjetno ispod prosjeka zemalja poput Francuske, Italije, Španjolske ili Nizozemske, gdje buduće mirovine dosežu između 70 i 80 posto prethodnih primanja. OECD posebno navodi da su među zemljama s najvišim stopama Italija, Španjolska i Nizozemska, dok je Njemačka bliže donjem dijelu europske sredine.
Ali hajde da to raščlanimo.
U Nizozemskoj, primjerice, visoka mirovina ne proizlazi samo iz državnog sustava. Ondje desetljećima postoji snažan sustav obveznih strukovnih i mirovinskih fondova poslodavaca u koje radnici i poslodavci uplaćuju značajne iznose tijekom cijelog radnog vijeka. Drugim riječima, visoke mirovine rezultat su viših i dugotrajnijih uplata, a ne samo velikodušnije države.
Slična je priča i u Italiji. Talijanski sustav doista obećava visoke mirovine, ali se suočava s velikim fiskalnim pritiscima zbog starenja stanovništva. Zato Italija već godinama postupno povećava dob za odlazak u mirovinu, koja danas iznosi 67 godina, među najvišima u Europi. Čak se vode rasprave treba li dodatno produžiti radni vijek kako bi sustav ostao održiv.
Francuska je možda najpoznatiji primjer. Godinama je simbolizirala pravo na ranije umirovljenje, zbog čega je svaka reforma izazivala masovne prosvjede. Ipak, i ondje je država već podigla zakonsku dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Francuski umirovljenici i dalje primaju relativno visoke mirovine te provode više godina u mirovini nego većina Europljana, ali cijena toga je ogromna: Francuska na mirovine troši više od 14 posto svog BDP-a, znatno više od europskog prosjeka.
Gdje je u svemu tome Zapadni Balkan?
U zemljama Zapadnog Balkana umirovljenici često doista dobivaju veći postotak svoje posljednje plaće nego što je slučaj u Njemačkoj. Međutim, problem je što su i plaće znatno niže.
Osim toga, one se suočavaju s još težim demografskim problemima od Njemačke. Osim starenja stanovništva, desetljećima gube velik broj mladih ljudi zbog iseljavanja. Upravo su emigracija i pad broja stanovnika među najvećim prijetnjama održivosti mirovinskih sustava u regiji. Kada mladi radnici odlaze u Njemačku, Austriju ili Irsku, sa sobom odnose i buduće doprinose od kojih bi se financirale mirovine njihovih roditelja i djedova.
Zato se u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu pitanje mirovina ne svodi samo na to koliko će ljudi živjeti nakon umirovljenja, i tko uopće može pokriti troškove života mirovinom, nego i na to tko će uopće ostati raditi i puniti mirovinske fondove za dvadeset ili trideset godina.
Dakle, jesu li kritike na račun Njemačke opravdane?
Njemačka doista nudi nižu stopu zamjene plaće od nekih susjednih zemalja. Međutim, zemlje koje često služe kao primjer također plaćaju svoju cijenu, bilo kroz više doprinose, veće poreze, kasniji odlazak u mirovinu ili veliko opterećenje državnog proračuna.
Što na kraju znači da ne možemo toliko gledati samo tko danas ima najveće mirovine, nego i koji će sustav za dvadeset ili trideset godina još uvijek moći isplatiti ono što obećava.
