Postoji li stvarno epidemija muške usamljenosti?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 15.07.2025. 26:57 Min.. Verfügbar bis 15.07.2026. COSMO. Von Maja Maric.
Postoji li stvarno epidemija muške usamljenosti?
Stand:
Maja Marić, Filip Slavković, Boris Rabrenović
Što znači biti muškarac danas? Tradicionalna očekivanja i dalje traže snagu, neovisnost i emocionalnu zatvorenost, dok se suvremeni muškarci sve češće suočavaju s osjećajem usamljenosti. Nova istraživanja pokazuju da sve više muškaraca nema bliske prijatelje ni ljubavne partnere. Maja Marić razgovara s aktivisticom i poduzetnicom Majom Krištafor o društvenim promjenama koje su dovele do ovoga. Filip Slavković analizira živimo li zaista u doba "epidemije muške usamljenosti".
Što znači biti muškarac? Biti snažan, neovisan, dobar u svom poslu. Smije li muškarac biti emotivan, osjetljiv, neurotičan? Smije li pokazivati emocije koje nisu sreća ili bijes?
Sada pojednostavljujemo ono što društvo traži od muškaraca, ali nismo daleko od istine. Stručnjaci navode da su muškarci socijalizirani da daju prioritet snazi, neovisnosti i stoicizmu, što im otežava otvaranje drugim osobama i stvaranje dubokih emotivnih veza. Tradicionalno se muškarci definiraju kroz uloge zaštitnika i hranitelja, autoriteta i racionalnog donositelja odluka. Tradicionalan muškarac trebao bi zarađivati za obitelj dok se žena brine za svu djecu i sve kućne poslove. Osim toga, ona je ta koja se treba brinuti i za muškarca - za njegov izgled, prehranu, ali i društveni život.
No život se promijenio od ovog prototipa obiteljskog života koji se prodaje još od 50-ih godina prošlog stoljeća. Žene su sve neovisnije, više su obrazovane, imaju više opcija i teže ih je uvjeriti da bi svoj život trebale posvetiti muškarcu. Zbog svega navedenog, sve manje muškaraca je u ozbiljnim vezama, sve više ih napominje da nemaju bliskih prijatelja i sve su glasnija upozorenja da su muškarci u ozbiljnoj opasnosti od usamljenosti.
"Male lonelines epidemic" ili epidemija muške usamljenosti je fraza koja se koristi. Što je dovelo do toga? Jesu li društvene mreže pogoršale ovaj problem? Kako stručnjaci gledaju na porast usamljenosti? Trebamo li se vratiti tradicionalnom društvu i postoji li sistem potpore koji može pomoći muškarcima u ovakvoj situaciji?
Kolega Filip Slavković je sa mnom u studiju. Filipe, da probamo odmah dati odgovor na ovo važno pitanje: da li su muškarci današnjice usamljeni, ili usamljeniji nego što su to bili ranije?
Nekoliko različitih istraživanja sprovođenih poslednjih godina u Americi i u Evropi pokazuju da se muškarci danas osećaju mnogo više usamljenim nego što je to bio slučaj pre npr. tri decenije a oni koji kažu da se osećaju usamljeno često su upravo mladići rođeni u prethodnih 35 godina. I to onda znači, Majo, da je odgovor na tvoje pitanje verovatno: da, muškarci pate od samoće.
To nekako zvuči, kako se obično kaže, depresivno. Je li zaista u pitanju nekakva muška depresija?
Depresija spada u medicinsku terminologiju i morala bi kod svakog od tih ljudi koji su usamljeni da se zaista pojedinačno dijagnostikuje. Zato bih i ja s tim bio oprezan a ni pomenute studije ne tvrde da su svi koji su sami obavezno i depresivni. Ipak, ukazuje se da usamljenost zaista može da izazove zdravstvene tegobe i to i psihičke ali i fizičke jer loše psihičko stanje, pa i usamljenost, može izuzetno negativno da utiče i na naše telesno stanje i na funkcionisanje našeg organizma.
O tome smo već govorili u jednom od naših ranijih podkasta posvećenom usamljenosti mladih.
I da ne bih sada ponavljao sve statistike koje smo još tada pominjali, dovoljno je reći da naučni radovi nedvosmisleno dokazuju da usamljenost, pogotovu ukoliko dovede do istinskih psihičkih oboljenja, vremenom u velikoj meri povećava rizike od srčanog ili moždanog udara, dementnosti ili drugih bolesti ključnih organa. Dakle, i osećaj usamljenosti stvarno treba uzeti za ozbiljno.
Gošća našeg podcasta danas je Maja Krištafor, mlada poduzetnica i digitalna strateginja kojoj je generacija Z fokus poslovanja. Maja vodi prvu hrvatsku agenciju za inkluzivnost i ravnopravnost na radnom mjestu i uz to je dobitnica nagrade Woman of Europe za svoj aktivistički rad.
Majo, društvene mreže nam sve više skreću pažnju na sve zamke u koje se može upasti dok ih koristimo. Trenutno se baš dosta priča o jačanju ekstremnih gledišta, jačanju desničarstva, pojava incela, a samim time i pojavljivanje "epidemije muške samoće". Kako ti to vidiš?
Društvene mreže su danas postale prostor u kojem se algoritamski već potiče polarizacija. Znači ko vrišti najglasnije, ko nudi najjednostavnije "krivca" dobiva pažnju. I tu nije samo incel pokret već alt-right pokret i slični fenomeni koje mi danas više ne možemo nazivati devijacijama, već su stvarno simptom dublje krize muškosti koja se osjeća izgubljeno, nevidljivo, odbačeno. Muškarci koji se osjećaju ranjeno se često ne okreću terapiji ili se ne okreću ranjivosti i povezivanju, već se upravo okreću bijesu. A desničarska ideologija nudi upravo to: tog jednog "jasnog" neprijatelja, bilo da su to feministkinje, imigranti, ovo društvo, na kojem se onda gradi neko lažno bratstvo i neki identitet koji, pod navodnicima, vraća muškarcu njegovu moć. A s druge strane imamo žene koje sve više postaju emocionalno pismenije, politički aktivnije, ekonomski samostalnije. A muškarci padaju sve više i više u tu neku "emocionalnu regresiju". Tako da nije da su žene problem, što inceli najčešće kažu, nego je problem u tome što su žene krenule naprijed, a muškarci nisu dobili alat, ajmo reći tako, da pođu za ženama. Incel pokreti onda zapravo prikazuju muškarce kao žrtve okrutnog ženskog odbijanja, neki narativ u kojem žene biraju samo bogate, lijepe, alfa muškarce, kako oni kažu, dok prosečan muškarac ostaje sam. Ali ta nepravda proizlazi iz toga da žene više nisu financijski ovisne o muškarcima kao nekada i žene danas stvarno mogu birati partnere temeljem emocionalne sigurnosti, poštovanja, uzajamnosti, a ne samo pukog preživljavanja. I onda umjesto da muškarci tog tipa, ne želim generalizirati, prepoznaju to kao priliku za osobni razvoj, oni reagiraju ljutnjom prema ženama, mržnjom prema ženama i shvaćaju žensku autonomiju kao osobnu uvredu. Umjesto da se uzdignu, da se suoče s vlastitim nesigurnostima, ti incel narativi im često prikazuju žene kao neprijatelje, a oni na to reagiraju verbalnim, digitalnim i na kraju dana fizičkim nasiljem. I osobno to vidim kao njihov bijeg od odgovornosti za vlastitu emocionalnu i društvenu evoluciju.
Ali, zašto odjednom toliko pričanja o tome onda, prijeti li muškarcima ta neka endemska usamljenost?
Teško da se može tvrditi da usamljenost sad baš napada muškarce. Pre će biti, barem prema tim podacima koje imamo i svemu što možemo da pročitamo, da se usamljenost širi svim slojevima stanovništva, navodno uglavnom u tzv. zapadnim ili bogatijim zemljama sveta. Ali takođe jeste fakt da mladi muškarci, starosti do 35 godina, u istraživanjima iz ove ili prethodnih par godina u mnogo većem broju kažu da se osećaju usamljeni, ponegde čak i deset puta češće, nego što su to činili mladići recimo početkom 1990-ih godina, a to su praktično bili roditelji ovih današnjih…
Znači, ono što se na engleskom zove Male Loneliness realno postoji, nije samo trend sa TikToka.
Ne samo da je Male Loneliness, tj. muška usamljenost, realna, nego je u Sjedinjenim Državama pre godinu dana proglašena Loneliness Epidemic, epidemija usamljenosti mada ne samo kod muškaraca. To zvuči kao neko preterivanje sa Instagrama ali je činjenica da je početkom maja 2024. tadašnji tzv. Generalni hirurg, u prethodnoj administraciji predsednika Džozefa Bajdena, upozorio javnost da u SAD vlada epidemija usamljenosti i izolacije. Generalni hirurg je u SAD u stvari vojno lice koje imenuje predsednik a koje obavlja funkciju koja bi ovde bila ekvivalent npr. generalnom sanitarnom inspektoru. On je u svom upozorenju govorio o opštoj usamljenosti ali je već u drugoj polovini prošle i prvoj polovini ove godine fokus prebačen posebno na muškarce jer je pažnja posvećena istraživanjima koja su se ranije pojavila a koja su ukazivala na taj problem.
Šta onda konkretno kažu ta istraživanja?
Jedno je bilo istraživanje iz 2021, dakle sprovedeno u jeku pandemije korona-virusa i globalnih mera izolacije, prema kojem je 15 odsto muškaraca u Americi tvrdilo da uopšte nema bliskih prijatelja. U 1990. je samo tri procenta muškaraca bilo iznelo takvu tvrdnju. Drugo istraživanje iz 2023. je pokazalo da više od polovine svih muškaraca, nezavisno od uzrasta, smatra da nemaju nikoga ko ih zaista dobro poznaje te da imaju samo jednog ili najviše dva prijatelja za koje misle da mogu da im se povere. A treće istraživanje, iz 2022. koje se odnosilo na ljubavne veze, iznelo je na videlo da su 60 procenata muškaraca mlađih od 30 godina samci, što je bilo skoro duplo više nego žena koje su bile „single“, kao i da je 20 odsto muškaraca ili odustalo od potrage za ljubavnim partnerom ili oseća da nije u stanju da nađe seksualne partnere odnosno partnerke.
Mada, usamljenost ne mora da se odnosi samo na nedostatak ljubavnih ili seksualnih odnosa.
To naglašavaju i sve ove studije. Ali, i ovde imamo ono: „ali“. Početkom ove godine objavljen je naučni rad u kojem su istraživači sa univerziteta u Berlinu, Amsterdamu i iz američke države Minesota obrađivali više od 50 studija koje su u prethodnih 20 godina rađene o razlikama između muškog i ženskog pola u heteroseksualnim vezama. I, došli su do zaključka da su ljubavni odnosi mnogo važnije muškarcima nego ženama. Iako se romantične veze u literaturi i filmu uglavnom predstavljaju kao potreba i želja devojaka, ispostavilo se da su, pogotovu u zrelijoj dobi, skoro dvostruko više muškarci ti koji teže stabilnim ljubavnim vezama i od njih čak zavise. Obrazloženje je, s jedne strane, da muževi zavise od supruga kada treba da jedu ili u pogledu higijene u domu. S druge strane, i tu se vraćamo onom osećaju usamljenosti, ankete su pokazale i da muškarci koji imaju porodice mnogo više vremena provode u radu ili aktivnostima koje porodici treba da obezbede opstanak. To je onda razlog što zapostavljaju prijateljstva ili društvene aktivnosti tako da vremenom jedinu blisku komunikaciju imaju sa suprugom. Žene, pak, i u okviru porodice teže da zadrže krug prijateljica ili vremenom šire poznanstva. No sve ovo su samo neki od elemenata problematike usamljenosti i kod muškaraca i kod žena. I to sve nije samo američka tema. Pre godinu dana je ministarstvo za porodice, stare i mlade u prošloj vladi objavilo prvi Barometar usamljenosti u Nemačkoj gde su kao posebno ranjive posle pandemije pomenute starije osobe.
Zašto se onda sad posebno govori baš samo o usamljenim muškarcima?
Pre pola veka se tom temom niko nije bavio. Sada imamo par novih istraživanja svake godine. A svaka nova studija donosi neke nove rezultate i aspekte, što dodatno podiže svest o nekoj temi. Dalje, društveni okviri pa i savremene tehnologije potpuno su promenili način na koji živimo. S jedne strane su zapadna društva načinila otklon prema starom patrijarhalnom sistemu u kojem je uloga muškarca, da to kažemo vrlo uprošćeno, bila da pruži blagostanje i sigurnost porodici a da se sam ne žali mnogo. Danas se od muškarca, kao i od žena naravno, očekuju mnogo šire pa i socijalne i emocionalne kompetencije ali su istovremeno stari sistemi socijalnih veza, načina druženja, zamenjeni novim; što često podrazumeva više onlajn ili virtuelnu a manje realnu komunikaciju. Ukratko rečeno, možda, muškarci su izgubili širi krug prijatelja sa kojima bi delili iskustva ali su dobili digitalno samopouzdanje da anonimno otvoreno priznaju svoje slabosti.
To zvuči kao da muškarci pre 100 godina nisu imali ni vremena da razmišljaju o tome da li su baš usamljeni dok danas preko društvenih mreža svakodnevno doznaju o drugim muškarcima koji su samci pa im se svima zajedno čini da ih je zahvatila epidemija usamljenosti. A problem je realan.
Problem je realan jer usamljenost jeste, ako se tako može reći, bolest modernog doba i to jesu pokazali i svi ti barometri, naučni radovi itd. Ni rešenje nije lako naći jer saveti uglavnom glase: idite na okupljanja koja se organizuju u vašem komšiluku, pronađite prijatelje u sportskom klubu i sl. Ili, što je još manje od pomoći, ima analiza koje posebno mladim muškarcima preporučuju da sami nađu svoju ulogu u društvu time što će prihvatiti da svetom više ne dominiraju muškarci. E sad, ako čoveku koji se oseća usamljenim ili izolovanim od okruženja kažete da samo treba da nađe drugare i da će mu odmah biti lakše verovatno ste mu pomogli isto kao i kad neplivaču koji je upao u bazen kažete da samo treba da nauči da pliva i da će sam moći da se izvuče. A to sve važi i za žene koje pate od usamljenosti ali se o usamljenim ženama možda i ranije više govorilo.
Hvala Filipe!
Ovaj fenomen stresa i usamljenosti, kaže psiholog Michael Reichert, osnivač i direktor Centra za proučavanje života dječaka i djevojčica na Sveučilištu u Pennsylvaniji, "jest pojava niza sila koje postoje u životima dječaka i muškaraca generacijama."
To uključuje i digitalnu odvojenost putem toksično-muških društvenih mreža - ono što neki istraživači nazivaju "manosferom" - igranje igrica i pornografija, koji daju kratkoročni udar dopamina i olakšanje, a ne može zamijeniti pravu intimnost i djeluje kao prepreka ranjivosti koju svi ponekad osjecaju.
Tu su i društvene norme koje kažu da je samo "alfa muškarac" pravi muškarac. A te norme se internaliziraju rano, kaže Reichert, i navodi istraživanje koje je već kod 4-godišnjih dječaka primijetilo potrebu da se "imitira način na koji se bude muško - neemotivno i zatvoreno".
Mladići imaju osjećaj da ih nitko stvarno ne poznaje jer su naučeni da nikada ne budu do kraja iskreni. Pomoć dolazi u vidu terapije, ali i boljih primjera u životu, što znači i u medijima, javnom diskursu i na društvenim mrežama.
