Mobilni telefoni u rukama dece: problem ili budućnost?

Hajde da pričamo o faktoru zvanom mobilni telefon – u rukama dece. I da najpre naglasim nešto što smatram važnim. Često se govori o zilionima školaraca koji nisu zainteresovani za klasično obrazovanje, o mladim „zombijima“ koji ne mogu da nabroje više od tri knjige, ili nisu u stanju da prate duže tekstove, ili generalno ne umeju da se udube sami u sebe i pokušaju da definišu svoj položaj, svoje želje, mogućnosti i očekivanja u svetu koji ih okružuje, za to se možda previše često i previše rado okrivljuje mobilni telefon.

Telefon je naš lični asistent, sredstvo za komunikaciju i zabavu. Bez njega je teško. Ali sa telefonom još uvek nismo srasli i postali jedno. On se ne nalazi pod našom kožom, već u džepu ili tašni i uvek možemo da ga odložimo ili isključimo. Problem sa „zavisnošću“ od telefona je složen, ali se ne razlkuje mnogo od drugih vrsta zavisnosti.

Tehnika nije uzrok problema

Jedna od vodećih istraživačica ove oblasti, Ejmi Orben sa Kembridža, zajedno sa kolegom Endrjuom Pšibilskim iz Oksforda, analizirala je više desetina hiljada ispitanika, i došla do sledećeg zaključka: veza između vremena provedenog na telefonu i mentalnog zdravlja je toliko mala da je, kako oni sami kažu, slabija od veze između mentalnog zdravlja i toga koliko neko jede krompir. Drugim rečima: postoji, ali je praktično neupotrebljiva.

Mladi koji se osećaju loše često koriste telefon kao bekstvo, kao sredstvo kompenzacije, kao digitalnu verziju skloništa. To znači da je korišćenje telefona u mnogim slučajevima posledica, a ne uzrok, mentalnih poteškoća.

To je recipročna kauzalnost - fenomen gde dva faktora utiču jedan na drugi, ali ne možemo reći da jedan jednostavno „izaziva“ drugi.

Ono što dodatno ruši jednostavne narative jeste to da se trendovi mentalnog zdravlja razlikuju od zemlje do zemlje. Ne vidi se svuda isti obrazac. U nekim zemljama mentalno zdravlje je stabilno uprkos jednako širokoj upotrebi tehnologije.

Tu veoma važnu ulogu imaju pitanja: kako izgleda obrazovni sistem, kakvi su pritisci u školi, kakve su ekonomske okolnosti, kako funkcioniše društvena podrška. Telefon je samo mali deo mnogo većeg mozaika.

Drugi važan mit tiče se pažnje i kognicije. Svakodnevno čujemo rečenice tipa: „Mladi više nisu u stanju da se skoncentrišu.“ No, kada pogledamo ozbiljna istraživanja o kognitivnom razvoju, slika je sasvim drugačija.

Igre često nepravedno bije loš glas

Pre svega kada se radi o video-igrama, da sada odvojim najpre taj „žanr“ od društvenih mreža.

U protekle dve decenije, veliki broj studija o video-igrama, koje se danas masovno igraju i na telefonima, pokazuje da igranje zapravo može unaprediti određene kognitivne sposobnosti.

Dafne Bavelije i Si Šon Grin (Daphne Bavelier & C. Shawn Green) su pioniri u ovoj oblasti. Njihova istraživanja pokazuju da akcione video-igre - one koje zahtevaju brzo reagovanje, praćenje detalja, prepoznavanje obrazaca - povećavaju sposobnost selektivne pažnje, vizuelne percepcije i bržeg donošenja odluka.

Dakle, ekran ne mora da uništava pažnju; može da je trenira. Naročito kada se radi o zadacima koji uključuju više izvora informacija i zahtevaju filtriranje i fokusiranje. Rezultati pokazuju da igranje ovakvih igara trenira mozak da selektuje relevantne informacije, filtrira nebitne podražaje i brzo reaguje na kompleksne vizuelne situacije.

U jednom eksperimentu, iskusni igrači su bili brži i precizniji u obradama vizuelnih informacija nego piloti u određenim simulacijama. Interaktivne digitalne tehnologije imaju jasnu, merljivu i pozitivnu ulogu - barem u nekim segmentima kognitivnog razvoja.

To nikako ne znači da treba ignorisati rizike, ali znači da panorama nije crno-bela, nego prilično šarena.

Problemi su društvene prirode

Ali nijedan argument ne bi bio potpun bez sagledavanja sociološkog konteksta. Dana Bojd, stručnjakinja za mlade i digitalnu kulturu, tvrdi da nije problem u telefonima, već u tome što su mladi izgubili javne i sigurnosno otvorene prostore za druženje. Parkovi, dvorišta, ulice, klubovi - mesta gde su generacije ranije gradile identitet, učile društvene veštine i razvijale samopouzdanje - danas su često restriktivni, nadzirani ili nedostupni.

Ako nemate gde da budete, prirodno je da tražite digitalne prostore gde se možete povezati sa vršnjacima. Telefon je, u tom smislu, ne zamena, nego refleksija društvenih promena. On nije uzrok već je - simptom.

I ovde dolazimo do suštine: kada okrivljujemo telefon, često previđamo dublji problem, koji leži u kvalitetu društvenog života mladih.

A sociolozi su davno primetili da u društvima često postoje masovni fenomeni koji se smatraju izvorima društvenih problema. Stenli Koen (Stanley Cohen) je sedamdesetih godina ukazivao na to kao obrazac: stripovi, rokenrol, televizija, video-igre, ili danas telefoni – sve su to bile stvari za koje se u određenim periodima tvrdilo da „kvare mlade“ i on je tvrdio da se većina tih optužbi retrospektivno gledano pokazala kao neutemeljena.

To najpre u odbranu mobilnog telefona. S druge strane, mlad čovek može da postane zavistan od svakog zadovoljstva, pa i onog koje pružaju aplikacije u telefonu. U tom slučaju, teško mu je da se odvoji od telefona. Pogotovo ako mora da čeka sat vremena dok ga ponovo ne uzme u ruke.

Najveći problemi naravno nastaju u školi. Telefon je odraslim osobama postao lični asistent, digitalni novčanik, pretraživač platformi za kupovine, naručivanje hrane, dogovaranje sa prijateljima, sastanke, navigaciju i šta još sve ne. Sve više tih stvari koriste i mladoj generaciji. Kako rešiti problem sa školskom nastavom, koja se kosi sa stalnim gledanjem u telefon? I kako stoje stvari sa tim problemom u Nemačkoj? To je pitanje čijim je tragom pošla moja koleginica Maja Marić.

Majo, treba li zabraniti pametne telefone u školama? O ovom pitanju se raspravlja već neko vreme u Nemačkoj.

Nekoliko njemačkih saveznih država već je uvelo zabranu mobilnih telefona. Savezna ministrica obrazovanja Karin Prien (CDU) također je otvorena za tu ideju. Međutim, obrazovne organizacije sada se protive takvim općim propisima.

One u otvorenom pismu naglašavaju da su "im potrebni pedagoški vođeni prostori za bolje upoznavanje medija, a ne impulsivne zabrane." Tvrde da takve mjere ne potiču medijsku pismenost i samo prebacuju problem u privatnu sferu.

Ovo otvoreno pismo podržali su mnogi - Savezno vijeće roditelja, Društvo za medijski odgoj i komunikacijsku kulturu, Njemački dječji fond i Centar za digitalni napredak D64.

Oni se dakle vode time da opšte zabrane onesposobljavaju djecu i mlade.

Kai Hanke, generalni direktor Njemačke organizacije za pomoć djeci, slaže se s tim da opće zabrane infantiliziraju djecu i mlade te kaže da su "u oštroj suprotnosti s njihovim pravom na digitalno sudjelovanje i razvoj medijske pismenosti, zajamčenim Konvencijom UN-a o pravima djeteta."

Rüdiger Fries, supredsjedatelj Društva za medijski odgoj i komunikacijsku kulturu, naglasio je da medijska kompetencija ne proizlazi iz odlaganja pametnih telefona, već iz "refleksivnog vođenja i pedagoško-didaktičkog osmišljavanja."

Ali nekih pomaka i zabrana je ipak bilo?

Državni parlament Saarlanda je ljetos zabranio korištenje privatnih pametnih telefona i pametnih satova u prva četiri razreda osnovnih škola i škola za djecu s posebnim potrebama.

U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji sve škole su morale do jeseni uspostaviti dobno primjerena pravila za korištenje mobitela. U Mecklenburgu-Zapadnom Pomeraniji od škola se također očekuje da to same reguliraju.

Dobro, tu pričamo o samim mobilnim telefonima, tačnije aparatima. Gde će se neki ograditi i reći da se radi o sredstvu komunikacije i mnogi ljudi tako prate gde su im deca. Ali šta je sa zabranom društvenih mreža?

U fokusu ove rasprave su i aktivnosti djece i mladih na društvenim mrežama. Ministrica obitelji, Prien, najavila je stručno povjerenstvo koje će ispitati u kojoj dobi treba dopustiti korištenje platformi društvenih medija poput Instagrama ili TikToka. 

Povjerenik savezne vlade za ovisnosti, Hendrik Streeck (CDU), već se založio za stroge dobne granice.

Njemačko udruženje dječjih i adolescentnih psihijatara podržalo je prijedlog, a i sami roditelji često izjavljuju da su "u stalnom sukobu sa svojom djecom oko korištenja društvenih mreža."

Za neke bi moglo biti veliko olakšanje da se mogu pozvati na jasne zakonske propise, poput onih koji postoje za alkohol i cigarete.

Međutim, postoji i protivljenje. 

To dolazi, između ostalih, i od Njemačkog udruženja za zaštitu djece. Njihov argument kaže da ovakvi propisi i opće zabrane idu u smjeru toga da mlade ljude čine nespremnima za svijet odraslih.

Možemo li pričati o medijskoj pismenosti, ako se ne smeju koristiti najpopularnije društvene mreže na svetu, sve dok se ne postane "stariji maloletnik"?

U Njemačkog udruženja za zaštitu djece tvrde da je medijska pismenost naprosto - važnija.

U intervjuu za Redaktionsnetzwerk Deutschland (RND), Joachim Türk, potpredsjednik udruge, rekao je da djeca također imaju pravo na sudjelovanje u digitalnom svijetu i životu. A za to su potrebni sigurni prostori na internetu.

Platforme moraju razviti ponude primjerene dobi, poput izgleda prilagođenih djeci i usluga podrške, zatražio je.

Njemački socijalni savez (SoVD) također se izjasnio protiv Streeckova prijedloga. Iako je rasprava važna, restriktivna rješenja bila bi pogrešna, rekla je za RND predsjednica SoVD-a Michaela Engelmeier.

Ona smatra da bi postupno dobno ograničenje moglo biti korisno čak i s terapijskog gledišta. Međutim, ključni čimbenici su zakonski propisi i obrazovanje o medijskoj pismenosti u školama, na primjer, u obliku obveznog predmeta o medijskoj kompetenciji.

Utiče li zabrana mobilnih telefona u školama na akademski uspeh i socijalnu dobrobit učenika?

Istraživači s Katedre za školsku pedagogiju Sveučilišta u Augsburgu objavili su studiju u časopisu Education Sciences.

U njoj su usporedili pet velikih studija iz Norveške,Španjolske, Češke, Engleske i Švedske. Rezultati pokazuju da zabrana pametnih telefona ima mjerljivo pozitivne učinke na socijalnu dobrobit učenika.

Ove rezultate također potvrđuju iskustva mnogih učitelja. Pametni telefon istaknuto postavljen na stol utječe na koncentraciju i poboljšava proces učenja.

Negativna crta osjeti se i u društvenoj klimi u školama. Mobilni telefoni povećavaju broj elektroničkog nasilja i zabrane bi pomogle i u tome.

Onda ih samo treba zabraniti i - kraj?

Odgovor naravno nije tako jednostavan. Istraživači naglašavaju da zabrana mobitela bez obrazovne podrške nije baš učinkovita. Važno je da djeca i mladi nauče kako odgovorno koristiti tehnologiju. Stoga preporučuju da se zabrana uvijek kombinira s obrazovnim mjerama koje potiču medijsku pismenost učenika.

Budući da pametni telefoni nude i veliki potencijal u smislu komunikacije i prikupljanja informacija, učitelji bi ih svakako trebali koristiti kao nastavno sredstvo. To je važno za razvoj medijske pismenosti kod mladih.

Kako učenici odrastaju, korištenje mobitela trebalo bi postati stvar osobne odgovornosti. Prema istraživačima, stroga zabrana ima smisla samo u nižim razredima.

Već si spomenula da su neke savezne pokrajine već nametnule pravila što se samih škola tiče.

Školska pitanja spadaju u nadležnost pojedinih njemačkih saveznih država. One mogu utvrđivati načela i zabrane po vlastitom nahođenju. Nadalje, pojedine škole mogu definirati vlastita pravila u svojim školskim propisima. Međutim, uvijek se moraju pridržavati načela proporcionalnosti i ne smiju kršiti temeljna prava učenika, njihovo pravo na slobodan razvoj osobnosti ili njihova imovinska prava.

Tako da je ovo svakako tema o kojoj ćemo slušati još u budućnosti.

Bila je to Maja Marić, a ja bih se vratio na ono što mnogi analitičari video kao suštinu problema. U velikom istraživanju Karlovog univerziteta u Pragu koje je vodila stručnjak za psihologiju i adiktologiju Katerina Lukavska, počevši od 2021. pa do 2024. godine, izašlo je na videlo i potvrđenmo i drugim istraživanjima u svetu da:

Je najpre dosada stanje nezadovoljene potrebe za smislom, a ne „manjak aktivnosti“,

da je tehnologija samo ventil, a ne uzrok takvog stanja. Shodno tome, preduslovi za zavisnost od mobilnog telefona se javljaju tako gde postoje ovi faktori: nizak kvalitet porodične komunikacije, nedostatak hobija, izolacija i emocionalni stres.

No i tako se može dugo mudrovati i istovremeno obilaziti oko odgovora na pitanje: šta činiti? Evo šta preporučuje Nemački savezni institu za javno zdravlje.

Konkretni saveti roditeljima

Čak ni kada je reč o pitanju da li detetu treba kupiti mobilni telefon ili pametni telefon, ne postoje jednoznačni saveti. Posedovanje mobilnog telefona ili pametnog telefona može biti sasvim smisleno i korisno za stariju decu. Ali i kada je u pitanju telefon, neophodno je naučiti kako da se koristi na pravilan način i kako da se izbegne nanošenje štete sebi ili drugima, kao i ometanje okoline.

Brze aplikacije, brzo smenjujuće slike, kao i neprimereni ili nerazumljivi sadržaji, veoma lako mogu da preopterete decu mlađu od tri godine. Zato se u prve tri godine života preporučuje izbegavanje bilo kakvog korišćenja ekranskih medija, među koje spadaju i pametni telefoni i tablet-uređaji.

Deca od oko četiri godine pa do uzrasta za polazak u školu mogu da steknu svoje prve iskustva koristeći telefon ili pametni telefon roditelja ili starije braće i sestara, i da zajedno isprobavaju različite funkcije.

Kao uvod i prvi sopstveni mobilni uređaj, jednostavan telefon sa funkcijama pozivanja i slanja SMS-poruka često je sasvim dovoljan. Što više funkcija telefon nudi bez ograničenja, to bi dete trebalo da ima razvijeniju medijsku pismenost.

Tek kada su roditelji sigurni da dete odgovorno koristi internet i da je na kućnom računaru steklo dovoljno iskustva, valja razmisliti o nabavci pametnog telefona sa pristupom internetu. To je najčešće slučaj u uzrastu od oko jedanaest do dvanaest godina.

Kao i za korišćenje interneta na računaru, dogovorite jasna pravila i za upotrebu pametnog telefona sa pristupom internetu. Da li je vašem detetu poznato koje opasnosti postoje i da li je zaštićeno tehničkim bezbednosnim merama, poput aplikacija za roditeljsku kontrolu ili posebnih početnih ekrana?

Faktor zračenje

I na kraju imamo i pitanje zračenja: Kada se preko mobilnog telefona ili pametnog telefona obavlja razgovor, uspostavlja se bežična veza između telefona i najbliže stanice mobilnog operatera. Pri tome telefon šalje i prima visokofrekventne elektromagnetne talase.

Pošto su deca još u razvoju i samim tim osetljivija na moguće zdravstvene rizike, preporučuje se da se potencijalni rizici od zračenja za decu svedu na minimum i da se telefonski razgovori kod dece koriste što je moguće ređe. Pravilo je: što je dete mlađe, to manje treba koristiti telefon.

Jačina visokofrekventnih polja značajno opada što je veća udaljenost uređaja od tela tokom surfovanja internetom preko tableta ili pametnog telefona. Za bilo koju vrstu mobilnog korišćenja interneta preporučuje se, kad god je moguće, korišćenje Wi-Fi veze, jer je jačina signala obično manja nego kod veze preko mobilne mreže.

Na ovom mestu samo mogu srdačno da Vas pozovem da nam pošaljete poruka sa svojim iskustvima ili mišljenjem o ovoj temi. Zašto o tome ne bismo porazgovarali zajedno u našem studiju?