Mikroplastika - nevidljiva opasnost oko nas i u nama. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 23.07.2025. 20:35 Min.. Verfügbar bis 23.07.2026. COSMO. Von Sasa Bojic.
Mikroplastika - nevidljiva opasnost oko nas i u nama
Stand:
Saša Bojić, Maja Marić, Nada Pester
Ima je u vodi, hrani, odeći, atmosferi, svuda oko nas. Dok slušate ovaj podcast možda u ruci imate nešto od plastike ili na sebi odeću od poliestera? Plastični otpad je u prirodi, pune su ga šume, reke i okeani. Poseban izazov za okoliš i zdravlje živog sveta predstavlja mikroplastika – nastala erozijom ili razgradnjom materijala. Ona je i u organizmima živih bića. Koliko je to opasno i da li je moguće odbraniti zdravlje od plastične pošasti? To su pitanja kojima se bave Saša Bojić i Maja Marić.
Sećate li se pesme: Ja, ja nosim plastično odelo, i plastika je moja hrana; možda sam plastičan i ja, pevali su Idoli '81. Ni izdaleka nisu bili jedini sa takvim izborom teme. Još 1967. je Frenk Zapa pevao „Plastične ljude“ (Plastic people), i u poslednje četiri decenije 20. veka su mnogi pop i rok umetnici pravili songove sa motivima kao što su „Plastična strast“ grupe The Cure ili „Plastično doba“ The Buggles, „Plastika“ New Order ili „Plastični osmeh“ The Garbage.
Da ne nabrajam dalje, ono što je zanimljivo je da je u svim ovim slučajevima plastika pominjana kao simbol za veštačku lepotu, lažan identitet, otuđenje, emocionalnu površnost. Plastika se nekako uvek dovodi u vezu sa nečim što nema pravi kvalitet. Koji god predmet uzmemo, ručni sat, nakit, posuđe, bilo koji komad nameštaja, bilo koji tehnički uređaj, ako je taj predmet od plastike, gotovo uvek će nam izgledati kao nešto manje kvalitetno od metala ili drveta.
I pored toga, plastika je sveprisutna, mahom zato što su predmeti od plastike jeftiniji od drugih. Najpre, sirovina je jeftina: plastika se pravi od derivata nafte i prirodnog gasa. Proizvodnja predmeta je takođe jeftina i brza, brizganje plastike u kalup omogućava da se milioni identičnih predmeta proizvedu vrlo brzo i automatizovano, s minimalnim utroškom energije po komadu. Plastika je lagana za transport, vek alata za izradu i kalupa je dug, što takođe smanjuje cenu.
Dugo vreme raspada
A kada govorimo o tome da je plastika manje kvalitetna od drveta ili metala, to je zato što ona ima manju mehanički otpornost, lakše se deformiše, osetljivija je na temperaturu, s vremenom postaje krta i menja boju, a predmeti od plastike se teško popravljaju i imaju slabiju koheziju, što znači: manju čvrstoću i otpornost.
Plastični predmeti u upotrebi relativno brzo propadaju, ali se u prirodi ne razgrađuju lako (od 100 do 500 godina), što znači da plastika ne traje tamo gde treba – u domaćinstvu – ali traje tamo gde ne treba – na primer, u okeanima.
Tu je i estetski aspekt. Predmeti od plastike obično ni ne izgledaju tako kvalitetno kao oni od metala ili drveta. U ljudskoj percepciji se plastika nejčešće smatra nekakvom jeftinom zamenom za drvo ili metal. I o tome je još 1967. pevao Frenk Zapa. I o tome su pevali Idoli 81.
Ali, pesma Idola je za mene nešto posebno. Jer, rečenice „plastika je moja hrana“ i „možda sam plastičan i ja“ danas, 45 godina kasnije, sve manje izgledaju kao metafore. Zašto? Zato što i u našoj hrani i organizmu postoji ne mala količina plastike. Ili, preciznije rečeno: mikroplastike. Problem nije nov, ali se tek u poslednjih desetak godina masovno tematizuje. I zato hajde da najpre utvrdimo o čemu se tačno radi, a u tome će mi pomoći Maja Marić koja je pomno istražila ovu temu.
Majo, da krenemo redom, šta je uopšte mikroplastika?
Pojam mikroplastika općenito se odnosi na male čestice izrađene od sintetičkih polimernih materijala netopivih u vodi, obično dobivenih iz nafte. Umjesto češće korištenog pojma "mikroplastika", službeni jezik definira "sintetičke polimerne mikročestice" kao čvrste, neprirodne, nerazgradive, u vodi netopive organske polimere definirane veličine i morfologije.
Ove čestice variraju po podrijetlu, veličini, obliku i kemijskom sastavu. Običnim riječnikom, mikroplastika je naziv za sitne čestice plastike, manje od 5 milimetara u promjeru. One nastaju na dva glavna načina pa onda tako i dijelimo mikroplastiku, na primarnu i sekundarnu.
Primarna mikroplastika – namjerno proizvedene sitne plastične čestice koje se koriste u industriji i kozmetici, npr. mikrogranule u piling gelovima za lice ili paste za zube, abrazivi u industriji, kuglice u 3D tiskanju.
Sekundarna mikroplastika – nastaje razgradnjom većih plastičnih predmeta (vrećica, boca, guma, odjeće od sintetike) uslijed izlaganja suncu, valovima, trenju i vremenskim uvjetima. Perilice rublja, primjerice, ispuštaju mikrovlakna iz sintetičke odjeće u vodu.
Kako mikroplastika dospeva u prirodu?
Nakon upotrebe, bilo to u proizvodnji plastičnih proizvoda, ili u sredstvima za čišćenje i poliranje, kao i korištenju gnojiva, boja i lakova, medicinskih uređaja pa čak i nekih kozmetičkih proizvoda, plastične čestice ulaze u odvodne sustave s otpadnim vodama ili ulaze u okoliš kao abrazija.
Budući da postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda ne mogu adekvatno ukloniti čestice iz otpadnih voda, bez obzira na filtriranje voda, određena količina završi u rijekama, jezerima i morima.
Što se sekundarne mikroplastike tiče, ona prvenstveno dolazi od korištenja guma, u saobraćaju najvise, od auto-guma i trošenja cesta, ali i emisije od odlaganja otpada i abrazije boje od sintetičkih smola ili akrilnih boja. Samo od automobilskih guma, u Evropi svake godine oko 1,3 miliona mikroplastike ide direktno u okoliš.
Tu su i ljudi koji također doprinose oslobađanju mikroplastike kada nekontrolirano odlažu ambalažu, vrećice, boce ili kanistere, a one se raspadaju u čestice na otvorenom zbog UV zračenja ili drugih utjecaja.
Budući da se plastika vrlo sporo razgrađuje, ostaje u okolišu neograničeno.
Zanimljivo je da i odjeća doprinosi ovom problemu. Naime, sekundarna mikroplastika nastaje procesima starenja i razgradnje što znači da nastaje nošenjem i pranjem tekstila koji sadrže plastiku. Tijekom tih procesa, mikrovlakna iz tekstila ispuštaju se u zrak ili u vodu za pranje.
To se odnosi, na primjer, na flis odjeću, koja je izrađena od velur tkanine, obično od poliestera ili poliakrila. Tu ulazi sva tzv. sintetika, a da ne spominjemo i opremu za vježbanje koja je trenutno vrlo popularna zbog udobnosti i brzog sušenja. Ta izrazito tanka vlakna u odjeći ispuštaju mikroplastiku i mogu oštetiti pluća.
Koje su metode dostupne za otkrivanje mikroplastike u raznim proizvodima i hrani?
Trenutno već postoji nekoliko validiranih metoda za određivanje mikroplastike poput filtracije i tzv. probave organskog materijala, ali raznolikost plastike otežava analizu mikroplastike.
Jer moramo znati sastav plastike kako bi znali kako ju dalje tretirati.
Trenutno se znanstveno raspravlja o različitim analitičkim pristupima za detekciju i kvantifikaciju mikroplastike, a metode se u skladu s tim razvijaju i prilagođavaju.
Kako ljudi dolaze u kontakt s mikroplastikom?
Putem zraka, prašine, vode za piće, hrane i kozmetike, na primjer. Kontakt ljudi s mikroplastikom općenito je moguć i putem kože, gutanja ili disanja, iako se apsorpcija mikroplastike kroz neoštećenu kožu može isključiti.
Spomenula si i kozmetiku nekoliko puta, koriste li se plastične mikročestice u kozmetičkim proizvodima?
Da. Mogu se koristiti u kozmetičkim proizvodima poput gelova za tuširanje, pilinga ili pasta za zube kako bi se osiguralo posebno nježno uklanjanje, na primjer za uklanjanje peruti, prljavštine i plaka sa zubi.
Sitne plastične čestice nalaze se i u mnogim omekšivačima i deterdžentima. U kremama za sunčanje i kremama za tijelo također.
Doduše, prema informacijama Europskog udruženja za kozmetiku, količina mikroplastičnih čestica korištenih u kozmetičkim proizvodima koji se ispiru zbog njihovih učinaka čišćenja i pilinga smanjila se za 97% između 2012. i 2017. U listopadu 2023. stupila je na snagu uredba Europske komisije kojom se ograničavaju mikročestice sintetičkih polimera koja utječe i na kozmetičke proizvode. Tako da pomaka ima. Ipak nije uvijek istinito kad na proizvodu pise - bez mikroplastike - jer u njima ima raznih polimera.
Za ostale mikročestice sintetičkih polimera koje se koriste u kozmetici utvrđena su različita prijelazna razdoblja od četiri do dvanaest godina kako bi se proizvođačima dalo vremena za razvoj i prelazak na alternative. Nakon tog prijelaznog perioda, sva kozmetika koja ne promijeni satav morat će biti označena s "Ovaj proizvod sadrži mikroplastiku".
Tu je bio i poznat slučaj sa šljokicama u prahu ili tinti koja je također zabranjena i u prodaji je još samo ona proizvedena prije listopada 2023.
A mogu li se mikroplastične čestice naći u hrani (uključujući dodatke prehrani)?
Odgovor je opet - da. Studije su pokazale da se mikroplastika nalazi, na primjer, u mineralnoj vodi, medu, pivu, kuhinjskoj soli, voću, ribi i plodovima mora.
Osim što ulazi u samu hranu, mikroplastika može ući u hranu i putem ambalažnih materijala, tijekom proizvodnih procesa i tijekom pripreme.
Međutim, trenutno ne postoje pouzdani načini za kvantificiranje količine i sastava mikroplastike u hrani.
Evo jedan primjer - nekoliko je studija otkrilo prisutnost plastičnih čestica u mineralnoj vodi, prvenstveno u bocama za višekratnu upotrebu. Budući da se nisu mogle koristiti negativne kontrole bez čestica, ostaje nejasno jesu li čestice već bile u vodi ili su u nju ušle tijekom procesa čišćenja ili punjenja ili tijekom obrade tijekom analize.
Voda iz staklenih boca za višekratnu upotrebu pokazala je slične razine mikroplastike kao i voda iz plastičnih boca za višekratnu upotrebu. To, uz sastav materijala čestica, ukazuje na kontaminaciju tijekom čišćenja i ponovnog punjenja boca za višekratnu upotrebu. Abrazija s čepa također može biti izvor, kao i proces čišćenja prije ponovnog punjenja i starenje plastičnog materijala u bocama za višekratnu upotrebu.
Ali naprosto ne znamo skroz točno.
Šta je s onim mitom da ljudi pojedu "kreditnu karticu" mikroplastike nedeljno?
Ova tvrdnja potječe iz medijskog pojednostavljenja jednog znanstvenog izvještaja, ali je pretjerana i netočna bez konteksta. Ova ideja dolazi iz WWF-ovog izvještaja (Svjetski fond za prirodu) iz 2019., koji je procijenio da prosječna osoba unese oko 5 grama mikroplastike tjedno, najviše kroz vodu, ribu i morsku sol. Mediji su to odmah usporedili s težinom kreditne kartice – jer, naravno, to bolje zvuči.
Ali znanstvenici upozoravaju da je to velika pretjeranost. Ne unosimo svi jednako, i ne znamo još točno koliko mikroplastike naš organizam zapravo zadrži – a koliko samo prođe kroz nas. U svakom slučaju se sumnja da se radi o rasponu izmedju nekoliko miligrama i stotina miligrama.
Mogu li ljudi da apsorbuju mikroplastiku i disanjem?
Izloženost ljudi udisanjem je vrlo vjerojatna. Konkretne studije o učincima mikroplastike u atmosferi i zraku još su u ranoj fazi.
Ono što znamo je da se cestovni promet smatra glavnim izvorom sekundarne mikroplastike u vanjskom zraku. Prema nedavnoj studiji Sveučilišta za prirodne resurse i znanosti o životu u Beču, devet posto svih čestica prašine manje od pet milimetara u Austriji potječu od trošenja guma.
Studija o zraku u zatvorenom prostoru otkrila je da se više mikroplastike iz zraka u zatvorenom prostoru može taložiti na tanjuru nego što se nalazi u samoj hrani. Kako bi simulirala udiše li osoba čestice plastike, istraživačka skupina na Sveučilištu Aalborg postavila je lutku za disanje u domove i karakterizirala udahnute čestice. Rezultat: samo 4% udahnutih čestica bila je mikroplastika, a velika većina ostatka bila je biološkog/prirodnog podrijetla.
Možemo li se nekako zaštititi od te pošasti?
I nema tu neke pretjerane zaštite, ali možemo ipak smanjiti vlastitu izloženost, recimo, redovitim brisanjem prašine i prozračivanjem prostora, sušenjem rublja na otvorenome, odabirom prirodnih materijala za odjeću i tekstil, a navodno pomažu i pročišćivači zraka s HEPA filterima.
Bila je to Maja Marić. Zbog nedovoljno dostupnih podataka, još uvek nije moguće dati sveobuhvatnu ocenu uticaja mikroplastike na crevnu barijeru ili na ljudski organizam u celini. Trenutno ne postoje dokazi da mikroplastika štetno deluje na ljudsko zdravlje.
Ali, postoji i nanoplastika – u pitanju su čestice manje od jednog mikrometra. Nanoplastika je potencijalno štetnija jer zbog svoje male veličine može lakše proći kroz ćelijske membrane, ući u krvotok i tkiva, te izazvati veće biohemijske i toksične efekte.
Ali ni tu nema dovoljno naučnih podataka o dugoročnim efektima na zdravlje ljudi.
Istraživanja u Nemačkoj od 2013.
Studije takođe pokazuju da je apsorpcija mikroplastike u crevima veoma niska. Za sada nema pouzdanih saznanja o efektima mikroplastike na ljudski organizam. Smatra se da su plastične čestice vrlo nereaktivne, te su akutni toksični efekti malo verovatni. O mogućim dugoročnim efektima pri hroničnom unosu još uvek ne postoje čvrsti dokazi. Očekuje se, međutim, da će se znanje o mikroplastici u narednim godinama značajno proširiti, čime će biti omogućena i pouzdanija procena zdravstvenih rizika.
Mnogi mediji pišu i o zdravstvenom riziku usled unošenja mikročestica plastike iz kozmetičkih sredstava kao što su gelovi za tuširanje, pilinzi i paste za zube – bilo kroz kožu ili slučajnim gutanjem.
Prema trenutnim saznanjima, rizik za zdravlje potrošača se smatra malo verovatnim, jer su mikročestice koje se koriste u ovim proizvodima znatno veće od 1 mikrometra. Kod predvidive upotrebe, ne očekuje se da će takve čestice proći kroz zdravu i neoštećenu kožu.
Čak i ako se proguta malo paste za zube, zbog veličine čestica se pretpostavlja da samo vrlo mali deo može da bude apsorbovan kroz sistem organa za varenje, dok se najveći deo izlučuje putem stolice. Takođe se ne očekuje da tokom prolaska kroz creva dođe do značajnog otpuštanja hemijskih dodataka ili zagađivača iz tih čestica.
Tema mikroplastike je trenutno predmet intenzivnih istraživanja, s ciljem da se dobiju pouzdani podaci i time još bolje proceni zdravstveni rizik za potrošače.
Nemački Savezni institut za procenu rizika je započeo istraživanja o mikroplastici još 2013. godine, analizirajući unos mikroplastičnih čestica kod školjki (dagnje i ostrige). Cilj je bio da se razvije standardni protokol za kontaminaciju školjki precizno definisanim česticama radi izrade referentnih materijala.
U laboratoriji su uspešno kontaminirane školjke različitim veličinama, oblicima i vrstama plastike. Pored toga, sprovedena je studija na miševima koji su tokom 28 dana dobijali mikroplastiku u količinama znatno većim od onih koje su realne za ljude. Rezultati nisu pokazali štetne efekte na creva ni na druge organe.
Flaširana voda
Mnogi se pitaju kako stoje stvari sa flaširanom vodom – plastične boce su svuda oko nas.
Mnogobrojne studije su pokazale da se u flaširanoj vodi nalaze značajne količine mikroplastike.
Istraživanje iz 2018. koje je sproveo tim sa Državnog univerziteta u Njujorku pokazalo je da je više od 90% analiziranih flaširanih voda sadržalo mikroplastiku, ponekad i stotine čestica po litru. Novije studije (2023–2024) su uz pomoć naprednijih metoda otkrile i nanoplastiku.
Do sada nema dokaza da prisustvo mikroplastike u flaširanoj vodi izaziva akutne toksične efekte kod ljudi, ali dugoročni efekti još uvek nisu u potpunosti istraženi. Naučne institucije kao što je nemački Savezni institut za procenu rizika (BfR) prate razvoj istraživanja u ovoj oblasti i rade na uspostavljanju standardizovanih metoda za detekciju mikroplastike.
Veliki strah ili realna opasnost?
Potpunih podataka još nema. Prekliničke studije su pokazale da mikro i nanoplastika predstavljaju potencijala faktor rizika za nastajanje kardiovaskularnih oboljenja.
Zabrinutost se javlja zbog mogućeg nakupljanja mikroplastike u tkivima i unošenja toksičnih aditiva u taj materijal. Ili potencijala da nanoplastika deluje kao nosilac virusa, bakterija ili hemikalija. No, to su sve stvari čija istraživanja tek predstoje. Pratićemo ih.
Što se tiče ogromnog globalnog problema zvanog plastika koja nije mikroskopske veličine, jedno je sigurno: što više plastike kao takve, više i mikroplastike.
Svake godine u svetu se proizvede oko 400 miliona tona plastike. Kada je reč o plastičnom otpadu, procenjuje se da se godišnje generiše približno 300 miliona tona plastičnog otpada. Veliki deo tog otpada završava na deponijama, u prirodi ili u okeanima, dok se samo manji deo reciklira ili na drugi način obrađuje. To me samo još jednom podseti na onu pesmu idola, u kojoj se onaj stih „možda sam plastičan i ja“ poentira refrenom koji se sastoji samo od reči „plastika“ ponovljene 40 puta. Ako napravimo mali test i obazremo se oko sebe, tu gde jesmo, i utvrdimo šta je sve u našem vidokrugu napravljeno od plastike, dobićemo refren modernog života.
