IPTV s Balkana: Prejeftino da bi bilo legalno?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 11.11.2025. 24:25 Min.. Verfügbar bis 11.11.2026. COSMO. Von Maja Maric.
IPTV s Balkana: Prejeftino da bi bilo legalno?
Stand:
Maja Marić, Nenad Kreizer, Amir Kamber
Za samo nekoliko eura mjesečno – stotine domaćih kanala, pa čak i Netflix i HBO i lista domaćih i stranih filmova? Ponude za tzv. IPTV koje kruže društvenim mrežama zvuče primamljivo, ali iza njih se često krije piratstvo, krađa autorskih prava i moguće kazne. Nenad Kreizer govori o legalnim i ilegalnim IPTV servisima i autorskim pravima, dok Maja Marić i odvjetnik Mijoslav Šistov razgovaraju o tome može li nas naša potreba da ostanemo povezani s "domaćom" televizijom dovesti pred njemački sud?
U posljednje vrijeme mnogi od nas nailaze na oglase koji nude "domaće" TV kanale preko interneta — stotine programa iz regije, pa čak i popularne streaming servise, za samo nekoliko eura mjesečno. Zvuči primamljivo, gotovo predobro da bi bilo istinito. No iza te naizgled jednostavne ponude krije se niz pravnih i praktičnih pitanja: je li sve to uistinu legalno? Kako prepoznati pouzdanog pružatelja usluge? I može li nas zbog par klikova mišem doista posjetiti policija?
O svemu tome razgovaramo danas — o legalnim i ilegalnim IPTV servisima, o autorskim pravima, kaznama i, naravno, o toj vječnoj želji da ostanemo povezani s "domaćom" televizijom i svojim jezikom, ma gdje živjeli.
IPTV (engl. Internet Protocol Television) je način prijenosa televizijskog programa putem internetske veze, umjesto tradicionalnim putem, preko antene, satelita ili kabelske mreže. To znači da televizijski sadržaj dolazi do gledatelja putem internetskog protokola (IP), slično kao što putem interneta primamo video na YouTubeu ili Netflixu.
A svi mi koji živimo vani ponekad imamo potrebu upaliti "domaću" televiziju. Televizija nije samo laka zabava ili mjesto gdje dobivamo informacije, televizija je nešto uz što smo odrasli i vrlo često vežemo i neke uspomene kao i osjećaje uz nju. Ponekad imamo potrebu vidjeti vijesti, pratiti nogomet uz poznate glasove ili jednostavno biti u korak s aktualnostima u domovini ili zemlji podrijetla. A to je nešto što se može dobiti preko IPTV usluge. Preko društvenih mreža se često reklamiraju ponude za gledanje TV stanica iz cijele regije pa i onih za koje se i u regiji plaća prijem (HBO npr.) U reklamama se govori kako je sve to skupa "potpuno legalno" - platite mjesečnu sumu i imate pristup kanalima.
No je li to zaista legalno? Kolega Nenad Kreizer reći će nam više o mehanizmu i ponuđačima koji stoje iza sumnjivih IPTV ponuda.
Za sitni novac gledati na stotine TV stanica iz regije kao i streaming servise zvuči predobro da bi bilo istinito. Nenade ti si se udubio u te ponude, možeš li nam prvo objasniti što je to IPTV?
IPTV je kratica za Internet Protocol TV. Radi se o TV programima koji se gledaju preko interneta. IPTV sam po sebi nije ilegalan. Recimo u Njemačkoj je jedan takav servis Magenta telekomunikacijske kompanije Telekom ili Giga TV Vodafonea. To su legalni servisi koji na svojim platformama nude programe drugih streaminga i to naravno naplaćuju. No kod ovih legalnih servisa vlasnici autorskih prava materijala koji se prikazuju dobivaju naknadu za svoj program.
Pretpostavljam onda da ilegalni servisi to ne čine.
Tako je. Problem kod ilegalnih servisa je taj da oni zapravo, da se tako izrazim, kradu program koji im ne pripada niti s kompanijama čiji program prenose imaju ugovor o korištenju. Time su oštećeni umjetnici, novinari i autori koji stvaraju sadržaje a naravno i država biva uskraćena jer naravno ne ubire porez
Kako prepoznajem da je neki servis ilegalan?
Kao prvo po cijeni koja je kao i kod ostalih ilegalnih servisa predobra da bi bila istinita. Svakom bi trebalo biti sumnjivo da paket od preko 360 kanala među kojima su i servisi poput Netflixa i sve to za nekoliko eura mjesečno, može biti legalan. Ako znamo da samo Netflix u međuvremenu košta gotovo 20 eura mjesečno, onda bi svakom trebalo biti jasno da se radi o ilegalnoj ponudi.
Govoriš o krađi filmova sa streaming platformi. No što je s prijenosom kanala koji i nemaju toliki komercijalni doseg poput recimo HBO-a. Što je s javnim servisom iz zemalja regije? Je li i njihovo prenošenje ilegalno?
Da jer se radi o programu koji je namijenjen samo publici na domaćem terenu. Publici koja plaća pretplatu koju onda milijuni diljem svijeta gledaju besplatno. Zato se i legalnim putem npr HRT vrlo ograničeno može gledati u inozemstvu. Nadalje svi ti programi žive i od reklama i prihodi od tih reklama su iskrojeni samo za određeni broj gledatelja. Isto tako i filmovi koji se prikazuju na javnim servisima zemalja regije nisu namijenjeni prikazivanju izvan te zemlje. Radi se o strogo kontroliranim licencama i svako prikazivanje izvan zemlje u kojoj je TV stanica registrirana i za koju ima koncesiju je krađa autorskih prava dakle ilegalna radnja.
Po čemu se još može prepoznati da stvar nije baš u potpunosti čista, da tako kažem?
Po tome što ako pokušate saznati tko stoji iza stranice koja nudi te programe tj. aplikacije, nailazite na zid. Impressuma, dakle adrese i podataka osobe ili kompanije koja stoji iza ponude, nema. I sama domena, dakle internetska adresa, upućuje na ilegalni sadržaj jer se ne radi o poznatim domenama poput DE ili HR ili drugih kratica koje je moguće pratiti nego o kraticama poput co što stoji za Kolumbiju ili tv što je kratica za Tuvalu. Dakle obje zemlje koja se nalaze izvan dometa pravnih službi EU-a.
Kako oni s kojima se sklapa ugovor zapravo dolaze do novca, gdje je prevara?
Radi se najjednostavnije rečeno, o preprodavanju sadržaja koji nije namijenjen ponovnoj prodaji. Na početku je u pravilu jedan legalni priključak, recimo Netflixa ili Sky-a ili neke druge platforme. Taj dakle legalno dekodirani sadržaj se nakon toga prenosi dalje, da ne ulazimo u tehničke detalje, i prodaje drugima. Isti je slučaj i s kanalima koji se mogu gledati samo u regiji. Njihov signal se također preko servera prenosi u internetsku mrežu i tako i dolazi do krajnjeg korisnika.
Mijoslav Šistov, odvjetnik iz Hamburga, pojasnio nam je pravnu stranu.
Sve što vi radite u streamingu, odnosno prijenosu ili u tom torrentu što ste primili, vi imate kod Netflixa ili Amazon Prime možete i skinuti sebi film i gledati ga. Ali oni imaju licencno pravo na tome. Oni su u biti autorima za ta prava da bi to mogli distribuirati platili. A to sad imate kod ovih klasičnih servisa kao Netflix. Na početku, niko to ne čita, ali dobijete upozorenje koja su sve licencna prava. To primjerice, kod svih tih koji nude u IPTV vas uopće ne informiraju, nemate preglednik o tome ko ima koju licencu za što. Ako imate licencu za to onda naravno možete i nuditi da se ti filmovi i snimke gledaju. Ali ako nemate onda taj već koji nudi podleže kažnjavaju, a čovjek koji to gleda i koristi dalje, a još recimo kaže evo nas 20-oro, gledat ćemo danas utakmicu koja je inače u prijenosu na Sky-u, onda je on isto omogućio ovim ostalima da gledaju. I on je već time distribuirao taj snimak i krši autorska prava.
Da li to znači da se onda ne kažnjavaju samo oni koji distribuiraju takve sadržaje, već i obični korisnici koji gledaju?
Može se isto doći do kažnjavanja. Naravno, ako ovaj koji gleda u biti i širi dalje i on podliježe tome. Neće ga se po članku 106. Zakona o autorskim pravima u Njemačkoj kažnjavati jer je to samo predviđeno za onog koji distribuira, ali bi de facto morali sami sjediti u sobi, čim ima više ljudi onda ste već u problemu. A nitko ne želi da mu kuca u šest ujujtru policija vrata i kažu "Imamo nalog za pretres, gdje vam je kutija, gdje vam je kompjutor, gdje televizija?"
Kako ponuđači ili kako si ih nazvao preprodavači sadržaja uopće dolaze do korisnika. Pretpostavljam da oni ne mogu legalno reklamirati svoje proizvode?
Ja sam saznao da tako nešto postoji preko Facebooka. Algoritam osobama koje prate sadržaje koji imaju veze s regijom jugoistočne Europe, ciljano nude oglase takvih ponuđača. Meni su se konkretno pojavile reklame nekoliko provajdera, neću spominjati imena.
Međutim ako ciljano tražiš pojmove poput IPTV u tražilici recimo na Facebooku ili Instagramu, prvo te se upozori da ova potražnja može odvesti do servisa koji ilegalno nude sadržaje. No dva klika ispod ti se ipak omogućuje da dođeš do tih sadržaja. Mislim da se tako kompanije poput Mete, u čijem su vlasništvu platforme poput Facebooka ili Instagrama, pravno ograđuju od ilegalnih ponuđača.
No ponuđači na svojim stranicama tvrde da su ovi nevjerojatni paketi, tj. njihove aplikacije preko koji se programi nude, potpuno legalni?
Ni meni nije jasno kako to mogu tvrditi. Ja sam jednom od njih poslao upit da objasni kako oni tvrde da je ponuda legalna dok se već i nakon kratke potražnje oko te teme na internetu može doći do saznanja da je ovakva vrsta streama ilegalna. No nisam dobio odgovor.
U prošlosti je bilo i ozbiljnih progona ponuđača ali i mušterija. Kakve su kazne za ovu vrstu kršenja zakona?
U pravilu svako toliko dolazi do akcija razbijanja mreža i ponuđača ilegalnih streaming servisa. Početkom godine je na jugu Njemačke otkriven jedan servis s preko 30.000 mušterija.
Za one koji nude streaming su predviđene zatvorske kazne i do deset godina. Za mušterije su kazne manje ali nisu nezanemarive, već i same opomene mogu lako prijeći iznos od tisuću eura.
