Život s invaliditetom u Njemačkoj?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 03.12.2025. 27:38 Min.. Verfügbar bis 03.12.2026. COSMO. Von Maja Maric.
Život s invaliditetom u Njemačkoj?
Stand:
Maja Marić, Nenad Kreizer, Amir Kamber
Danas je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. U Njemačkoj živi gotovo osam milijuna ljudi s teškim invaliditetom – ali statistike su samo početak priče. Govorimo o preprekama u Berlinu i svakodnevnim barijerama koje mnogi i ne vide. Zatim o digitalnoj isključenosti, te jeziku, koji može biti uvredljiv. U današnjoj epizodi razgovaramo sa Danijelom Baričevićem o tome što znači živjeti u društvu koje još uvijek nije u potpunosti inkluzivno – i što bi svatko od nas mogao učiniti da bude bolje.
U Njemačkoj je 2024. živjelo otprilike osam milijuna ljudi s teškim invaliditetom. Osobe s teškim invaliditetom definirane su kao one kojima su uredi socijalne skrbi procijenili invaliditet od najmanje 50 posto i kojima je izdana odgovarajuća iskaznica. Krajem 2023. godine bllizu 10 posto ukupnog stanovništva Njemačke imalo je teški invaliditet. Više od jedne petine tih osoba procijenjeno je s najvišom ocjenom invaliditeta od 100 posto.
Invaliditet se najčešće javlja u starijoj dobi: trećina osoba s teškim invaliditetom ima više od 75 godina, a još gotovo polovica je između 55 i 74 godine. Djeca i mladi čine samo tri posto. Velika većina teških invaliditeta, preko 90%, posljedica je bolesti. Prirođeni invaliditeti čine oko 3 posto, nesreće 1 posto, a ostali uzroci 5 posto.
Najčešći su tjelesni invaliditeti (58%). Intelektualni i mentalni čine 15 posto, a cerebralni poremećaji 9 posto. Kod tjelesnih invaliditeta, najčešće su pogođeni unutarnji organi (25%). Slijede oštećenja udova (11%), kralježnice i trupa (10%), vida (4%) te sluha, ravnoteže ili govora (4%). Gubitak dojke uzrok je u oko 2 posto slučajeva.
Nažalost, prepreke i nedostaci u svim područjima života još uvijek su dio svakodnevnog života osoba s invaliditetom. Na mnogim mjestima fizičke barijere u javnim prostorima i javnom prijevozu ometaju samostalno i ravnopravno sudjelovanje. No mnogi se ljudi suočavaju i s preprekama u digitalnom i komunikacijskom sudjelovanju: na primjer, nedostatak funkcija pretvaranja teksta u govor ili neadekvatne mogućnosti kontakta za rezervaciju usluga ili komunikaciju s pružateljima usluga stavlja slijepe ili gluhe osobe u nepovoljan položaj.
Savezna agencija za borbu protiv diskriminacije izvještava da osobe s invaliditetom češće od prosjeka doživljavaju diskriminaciju u područjima zdravstvene skrbi, pristupa vrtićima i školama te u kontekstu pravosudnog sustava.
Kakva je situacija u Berlinu, zna Nenad Kreizer.
Nenade, Berlin je najveći grad u ovoj zemlji pa shodno tomu tamo postoji i najveći broj osoba na koje se pojam osoba s inaliditetom odnosi. Ti živiš u Berlinu, nisi direktno pogođen recimo problemom mobilnosti zbog nekog nedostatka pa ipak ti mnoge negativne stvari, upadaju u oči.
Berlin ima relativno loš imidž u ostatku Njemačke kada je sređenost i uređenost samog grada u pitanju, bilo da se radi o čistoći, ponudi za one s biciklom ili one koji su recimo u invalidskim kolicima.
Ja sam u obitelji imao osobe koje su bile ovisne o invalidskim kolicima i zato mi možda neke stvari brže upadaju u oči. Recimo najveći problem po meni su bicikli i romobili za iznajmljivanje koji se ostavljaju doslovno svuda, kojiput poprijeko preko pločnika tako da se zaista moramo zapitati radi li to netko namjerno ili zaista nema nimalo osjećaja za sugrađane.
Pritom ne mislim samo ne osobe u invalidskim kolicima nego recimo roditelje s dječjim kolicima, starije osobe s pomagalima za hod i slično.
Vidim da si dotaknuo osjetljivu temu kojoj vjerojatno možemo posvetiti cijeli jedan podcast. No što je s drugim preprekama?
Kada govorim o Berlinu govorimo o gradu koji zapravo ima dobre predispozicije. U usporedbi s mnogim drugim gradovima u Njemačkoj Berlin je povijesno gledano relativno mladi grad sa širokim ulicama i shodno tomu širokim pločnicima. Međutim, drugi veliki problem, i tu je Berlin neslavna metropola, je ilegalno ostavljeni glomazni otpad. U Berlinu se, prije ili kasnije, posebno u nekim gradskim četvrtima poput Neuköllna, naiđe na madrac ili odbačeni kauč pored kojeg jedva da se provuče osoba bez ikakvih poteškoća u kretanju.
Spomenuo si i gradove koji pokušavaju zadržati svoj povijesni štih i tu mi na pamet pada i kaldrma ili kocka po kojoj se baš nije ugodno kretati.
Ni Berlin tu nije iznimka. Mnogi kolnici ali i mnogi pločnici su popločeni tim povijesnim granitnim kockama ili negdje čak u i oblucima. U Berlinu su specifične i velike granitne ploče koje su se na prijelazu s devetnaestog na dvadeseto stoljeće masovno upotrebljavale i koje Berlinčani od milja zovu svinjska potrbušina (Schweinebauch). Kao i manje kocke i one izgledaju lijepo ali dodatno otežavaju kretanje u invalidskim kolicima ili s nekim drugim pomagalom za kretanje.
Ima li u današnjoj eri aplikacija neke digitalne pomoći kada je u pitanju kretanje kroz urbane sredine?
Najpoznatiji je možda portal Wheelmap koji pokazuje mjesta u gradu koja su nepogodna za ulazak invalidskim kolicima. U popunjavanju ove mape sudjeluju sami korisnici pa se ona svakim danom puni novim informacijama.
Često npr. još i znate kako ćete javnim prijevozom doći do nekog mjesta ali se onda nadomak samom cilju, na ulazu ispriječi prepreka poput stepenice. I zato je dobro unaprijed znati kako bi se mogli organizirati.
U Njemačkoj gotovo desetina ukupnog stanovništva živi s nekom vrstom invaliditeta. No brojke ne govore ništa o tome kako ti ljudi stvarno žive. Koje prepreke su pred njima, i vidljive i nevidljive - o tome razgovaram s Danijelom Baričevićem iz Düsseldorfa, koji je potpuno izgubio vid, ali ne i volju da svojim iskustvom ukaže na ono što je dobro – i ono što još treba mijenjati.
Ljudi smatraju da se invaliditet dešava drugima i da je to eto neka skupina koja postoji, a mi je se nekad malo sjetimo. Međutim, činjenica je da se dešava gotovo svakoj obitelji, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, i da se vrlo često vrlo lako može desiti. I sad dkd osobe kojoj se desi invaliditet najveći je problem u tome što ti i dalje se osjećaš normalno. Živiš, normalan život. Moraš živjeti, nemaš drugačiji život, ali više nisi funkcionalan u društvu. Ne možeš ići na posao, odradjivati svoj posao koji si dotad radio. Ne možeš se kretati ili na koji god drugi način, postoje različiti oblici invaliditeta.
Integraciju često ljudi krivo doživljavaju. Integracija u biti znači povratak u normalan život, samo što onda moraš koristiti neke drukčije metode, pomagala, što već da pokušaš funkcionirati normalno, koliko god je to moguće. I da - bez integracije nema života. Znači, sve drugo nije život, sve drugo je nešto što čovjek sam sebi ili svom bližnjem ne želi. Integracija je ključ svega ako toga nema osoba s invaliditetom ne završi dobro.
U mom slučaju, na žalost, institucije mi nisu pomogle da ja krenem u to dok ja nisam, zbog svog karaktera, zbog svog nekog inata, odlučio sam krenuti u borbu. Naravno, uz podršku obitelji i supruge. I uspio sam u tome, ali opet samo zahvaljujući tome što sam imao sreću naletjeti na neke organizacije, neke ljude, pojedince koji su imali razumijevanja i znali mi pružiti podršku i voditi me na tom putu. I to je meni puno pomoglo. Ali, kažem, to nije institucionalno organizirano. Znači to je sad pitanje sreće na koga ćete u životu naići i tko će vam biti podrška.
Do sada smo razgovarali o problemima mobilnosti s kojima se susreću osobe s invaliditetom. No njihova svakodnevice je protkana i drugim, često nevidljivim preprekama. O čemu se radi?
Vidim da koristiš pojam osoba s invaliditetom i to je korektan izraz, dakle bolje nego invalid ili hendikepiran. I to je jedna od onih svakodnevnih nevidljivih prepreka, naime korištenje ispravnih pojmova. I postoje mnoge stranice koje upućuju na ispravne izraze. Često tako upotrebljavamo pojmove za koje nismo ni svjesni da su uvredljivi. Poput već spomenutog invalida ili kada upotrebljevamo pojam specijalna škola, premda bi ispravnije bilo reći škola za specijalni odgoj i obrazovanje.
Raul Krauthausen
U Berlinu živi i jedan od najpoznatijih boraca za inkluziju i ravnopravni tretman osoba s invaliditetom u Njemačkoj Raul Krauthausen. Koja je njegova glavna poruka?
Raul Krauthausen kroz svoje medijsko prisustvo ukazuje na to kako je živjeti s invaliditetom. On vjeruje da je prvi korak boljoj inkluziji i da ostatak društva shvati barem djelomice s kojim se problemima, vidljivim i nevidljivim, suočavaju osobe poput njega koje su zbog tjelesnih ograničenja sputane u svakodnevici koja je načinom na koji funkcionira prilagođena osobama koje nisu u zdravstvenom smislu sputane.
Čega bi ostatak društva trebao biti svjestan kada je u pitanju odnos prema osobama s invaliditetom?
Krauthausen na svojoj internetskoj stranici poručuje kako treba biti svjestan toga da osobe s invaliditetom ne mogu sudjelovati u svim aktivnostima svakodnevice, bilo da se radi o profesionalnom ili privatnom životu, poput osoba koje nemaju invalidnost. Također poručuje da inkluzija ne znači samo nekoga uključiti u neku aktivnost recimo odlazak u kafić ili u klub i onda na ulazu u klub shvatiti da ulaz nije pogodan za osobe u invalidskim kolicima jer to samo dovodi do nezgodnih situacija za sve koji su uključeni. Dakle malo više osjećaja za potrebe drugih što ne vrijedi samo kada je u pitanju odnos prema osobama s invaliditetom.
