Što je najopasniji trenutak pri deaktiviranju bombe?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 02.12.2025. 29:33 Min.. Verfügbar bis 02.12.2026. COSMO. Von Maja Maric.
Što je najopasniji trenutak pri deaktiviranju bombe?
Stand:
Tisuće neeksplodiranih bombi iz Drugog svjetskog rata još uvijek leže zakopane u Njemačkoj. Njihovo uklanjanje zahtijeva evakuaciju cijelih ulica, obustavu saobraćaju i izlazak stručnjaka na teren. Saša Bojić objašnjava kako se bombe lociraju, tko je odgovoran za sigurnost građana i što se događa tijekom deaktiviranja. Maja Marić razgovara i sa Sašom Obradovićem, inspektorom za unutrašnju kontrolu centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini. Što je najrizičniji trenutak na terenu?
Ako živite u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, Kelnu pogotovo, znate da uvijek možete biti evakuirani zbog opasnosti od - bombe. Naime, tisuće neeksplodiranih bombi iz Drugog svjetskog rata još uvijek leže zakopane u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji - što znači da stručnjaci za uništavanje eksplozivnih sredstava imaju i dalje mnogo posla u Düsseldorfu, Essenu, Bochumu, Dortmundu, Duisburgu, Münsteru, Neussu, Moersu, Dattelnu i Kölnu. No, ruku na srce, to nam nije baš nepoznata tema. Kako u Njemačkoj, već 80 godina, tako i na području bivše Jugoslavije, evo već 30 godina. I to je problem koji imamo u cijelom svijetu.
Preko 6.000 ljudi poginulo je ili ozlijeđeno od mina u 2024. godini, što je najviša brojka od 2020., upozorava Međunarodna kampanja za zabranu mina. Ovo izvješće predstavljeno je u Ženevi, gdje se ovog tjedna sastaju države potpisnice Ottawske konvencije o protupješačkim minama. Treba znati: dok 166 država podržava Ottawsku konvenciju, njih 30 - to ne čine, uključujući SAD, Rusiju, Kinu, Indiju, Pakistan i Izrael.
Ono što je zabrinjavajuće je da je trend zapravo u padu. Poljska, Estonija, Latvija, Litva i Finska službeno su ovog ljeta pokrenule povlačenje iz Ottawske konvencije. Sve ove zemlje graniče s Rusijom i svoju odluku pravdaju mogućom vojnom agresijom od strane Moskve i rezultirajućom prijetnjom javnoj sigurnosti.
Ukrajina je također proglasila povlačenje iz Ottawske konvencije, ali to nije dopušteno zemljama u ratu, prema sporazumu. Drugim riječima, nažalost, nagazne mine, bombe, eksplozivna sredstva i dalje su aktualne, kako one koje se postavljaju danas, tako i one koje su se bacale prije 80 godina.
No, idemo ispočetka, kako se uopće lociraju bombe? Zašto ih je još uvijek toliko? O kako izgleda operacija deaktivacije? Donosi Saša Bojić.
Saša, zašto posebno u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji ima toliko neeksplodiranih bombi iz Drugog svjetskog rata?
Najpre zato što su savezničke snage za vreme rata sasule na Nemačku više od 1,6 miliona tona eksploziva, a u tom periodu je ratna tehnologija bila manje pouzdana nego danas. Bombe su mogle da ostanu neeksplodirane iz više razloga. Proizvođene su tokom rata, kada su fabrike opremane na brzinu i pod velikim opterećenjem. Greške u kvalitetu materijala su bile mnogo češće nego u mirnodopskoj proizvodnji. Eksploziv i detonatori su su bili osetljiviji na spoljnu temperaturu i lakše su mogli da otkažu. Neke bombe su morale da udare u tlo pod određenim uglom da bi bilo garantovano aktiviranje detonatora, i to nije uvek bio slučaj. A mnoge bombe su imale sigurnosni mehanizam koji je trebalo da spreči slučajnu detonaciju, recimo, prilikom transporta, no ti mehanizmi su takođe zakazivali. Bilo je i bombi sa upaljačima sa odloženim dejstvom, one su trebale da eksplodiraju satima ili danima nakon udara u zemlju, ali ti upaljači takođe nisu aktivirani.
Dodatno objašnjenje: bombardovanja u našoj saveznoj zemlji su bila strateškog karaktera, sa ciljem uništavanje industrijske proizvodnje i infrastrukture, ali tu je i drugi motiv. U javnosti, kao i delu vojnog vrha Velike Britanije, postojalo je uverenje da je totalni rat jedini mogući odgovor nacističkom režimu. Posle razaranja Londona, Koventrija i drugih gradova tokom nemačkog „Blickriga“, u Britaniji je postojala snažna podrška – odmazdi. Mnogi istoričari smatraju da je tu taj emotivni naboj imao važnu ulogu. I zbog psihologije odmazde, stradao je veliki broj nemačkih civila, između ostalog i zato što je i tada u Severnoj Rajni-Vestfaliji civilna naselja i industrijske pogone bilo gotovo nemoguće razdvojiti. Saveznici su imali za cilj i demoralizaciju stanovništva, tako da je sve to dopinelo zaista ogromnom broju bombi koje su bačene na ove krajeve.
Koliko duboko mogu neeksplodirane bombe prodrijeti u zemljište?
Ako su u pitanju velike bombe od 250 ili 500kg ili jedne tone, onda one padaju brzinom i do 800 km/h i relativno lako mogu da probiju površinski sloj zemljišta. Ako ga probiju, nastavljaju da klize još nekoliko metara u dubinu. Znači tokom kasnijih godina i decenija na tom terenu teoretski mogu nastati novi slojevi zemljišta, ali glavni razlog je naprosto prodor materijala u dubinu zbog brzine pada. Kada je u pitanju naš grad Keln, valja reći da se on nalazi u Rurskoj niziji na sedimentima Rajne, što znači da je podloga većinom peskovita ili pomešana sa ilovačom, vlažna i relativno mekana – a takvo tlo se ni izbliza ne ponaša kao kamen ili tvrda glina i u njega neeksplodirana bomba može mnogo dublje da prodre. Evo moj kvart Radertal ima specifičnu istoriju terena, dosta nasutih slojeva zbog starije gradnje, zatrpanih malih vodenih tokova, dubok humus i rekultivisano zemljište. Pogotovo su nasuti slojevi vrlo propustljivi.
Koliko se procjenjuje da danas još ima neeksplodiranih bombi?
Prema analizi Naučne službe Bundestaga o opterećenju terena neeksplodiranim ubojnim sredstvima, između 5 i 20 procenata bačenih bombi nije detoniralo i kao neeksplodirani projektili do danas leže u zemlji – u čitavoj Nemačkoj. Ali samo u Severnoj Rajni-Vestfaliji bi moglo da se nalazi bombi ukupne eksplozivne snage od 33.000 do 135.000 tona.
Saša Obradović iz Centra za uklanjanje mina u Sarajevu upoznaje nas s procesom čišćenja BiH od mina i najtežim aspektima ovog posla.
Gospodine Obradoviću, da li je rizik od detonacije stvarno toliko visok?
Da, naravno! To su bombe koje su nestabilne, one su 80 godina u jednom položaju i svako malo pomjeranje... Ukoliko procijene pirotehničari da ona treba da bude uništena na licu mjesta, mora se izvršiti evakuacija stanovništva. Prije svega svaka naša aktivnost koja se provodi po standardnim operativnim procedurama je da se zaštite i operateri i stanovništvo koje je u okolini te bombe. I mi na tome uvijek insistiramo, jer, naravno, mi kao ljudi koji se bave mogu reći humanitarnim poslom, uklanjanjem mina, radimo na tome da zaštitimo živote ljudi prije svega i onda materijalna sredstva.
A što je možda najrizičniji trenutak u procesu deaktiviranja?
To je ono dok pirotehničari vide koja je bomba i koji su upaljači na tom području. Sve ostalo sve ima svoje procedure i svaki upaljač procijenimo da li se može uklanjati na licu mjesta, ne može se uklanjati na licu mjesta. To je onaj najrizičniji dio dok se ne utvrdi porijeklo bombe, u kakvom je stanju i tako. To je ono na čemu radimo.
Tko traži bombe i kako izgleda potraga?
Za to je zadužena posebna služba za uklanjanje eksplozivnih sredstava KBD što je skraćenica za Kampfmittelbeseitigungsdienst. Za taj posao se koriste vazdušni snimci Saveznika iz rata, a vlasti te snimke dobijaju od britanskih partnera samo u tu svrhu. Postupak je obično isti: opština u kojoj se planira gradnja ili izrada urbanističkog plana obraća se KBD-u. Tamo analiziraju istorijske snimke. Ako se uoče tragovi da bi bomba mogla biti prisutna, ekipa izlazi na teren i vrši ispitivanja. Prošle godine je u čitavoj Nemačkoj na taj način pronađeno 108 od ukupno 182 bombe teže od 50 kilograma. Još 24 bombe pronađene su tokom lokalnih pretraga bez prethodnih vazdušnih indikacija. Preostalih 50 bile su slučajni pronalasci.
Kako izgleda uklanjanje bombe u NRW-u?
Pre nego što stručnjaci KBD-a mogu da počnu s radom, mora se obezbediti da u slučaju eksplozije niko ne strada. Oko pronađene bombe uspostavlja se najmanje 300 metara širok radijus koji mora biti evakuisan. Tačan radijus zavisi od mnogo faktora: jačine eksploziva, položaja bombe, dubine u zemlji, pristupa upaljaču, izgrađenosti okoline i vrste upaljača. Za evakuaciju su nadležne komunalne vlasti — gradska uprava, policija, redarska služba, vatrogasci. Sa KBD-om zajedno određuju područje evakuacije, vodeći računa i o tome kako se pojedini delovi mogu efikasno isprazniti.
Nakon određivanja zone, stanovnici moraju da napuste domove. Za one koji ne mogu kod rodbine, prijatelja ili ne rade u to vreme, otvaraju se evakuacioni centri — obično škole, sportske hale ili sajamske zgrade. Redarske službe potom obilaze kuće da se uvere da je područje zaista prazno. Kašnjenja su česta — neki stanovnici nisu obavešteni, neki ne mogu sami da izađu, a neki odbijaju evakuaciju. Protiv ovih potonjih su u više gradova uvedene visoke novčane kazne.
Čekaj, to onda znači da si vjerojatno bar jednom doživio evakuaciju zbog neeksplodirane bombe?
Naravno, ne jednom već do sada ukupno tri puta u mojih 35 godina u ovom gradu što i nije tako frekventno. Ono što je meni fascinantno je zaista rutina sa kojom svi pristupaju toj evakuaciji. I policija, i stanovništvo, i javni saobraćaj, to se zaista tretira kao viša sila tipa teške vremenske nepogode ili slično. Kada ti policija zakuca na vrata, a ti znaš da nisi pogrešno parkirala automobil, niti opljačkala banku, velika je verovatnoća da će ti reći: dobar dan, u Vašem kraju će biti deaktivirana neeksplodirana bomba, imate 20 minuta da napustite prostor koji su na ulicama ogradile naše kolege. Inače u evakuacionim centrima atmosfera katkada zna da bude i sasvim prijatna, pa čak i zabavna, tu sam viđao opuštenu atmosferu a ne strah da će nam kuće odleteti u vazduh, ako je neko bio sumorno raspoložen onda zato što je morao da promeni plan za taj dan a ne zbog opasnosti, što pokazuje koliko je – i po mom mišljenju doduše i opravdano – poverenje u nemačko inženjersko umeće.
I što se događa dalje? Ljudi su evakuirani, sve je spremno za uklanjanje bombe, kako to ide?
Bomba se najpre detaljno pregleda. Stručnjaci vole da kažu da je „svaka bomba jedinstvena“. Neke izgledaju neoštećeno i njihov detonator se lako može izvaditi. Kod drugih je upaljač savijen ili je sve toliko korodiralo da to nije moguće. Položaj bombe i pristup detonatoru imaju važnu ulogu. Neki delovi mogu biti zarđali, deformisani ili imati mehanizme koji izazivaju eksploziju prilikom uklanjanja upaljača.
Tokom godina razvijeni su specijalni uređaji koji pomažu u ekstremnim situacijama. Tako postoje uređaji koji upaljač iz bombe mogu izvući pod velikim pritiskom pre nego što stigne da aktivira detonaciju. KBD koristi i rezače vodenim mlazom koji mogu preseći metal i odvojiti upaljač od eksploziva. Na taj način se, na primer, zarđali upaljač može naprosto odvojiti od eksplozivnog punjenja. Ali jasno je da je u pitanju vrlo pipava i opasna akcija. Stručnjaci KBD kada ne demontiraju konkretne bombe, stalno vežbaju razne metode da se one onesposobe.
Što se događa sa bombama koje se ne mogu deaktivirati?
Dešava se da deaktivacija uopšte nije moguća, ili je previše opasna. Na primer, postoje bombe, posebno američke proizvodnje, koje imaju upaljače s odloženim dejstvom i oni su posebno osetljivi. Kada se naiđe na takvu bombu, odmah je jasno da ona mora biti raznesena. U tom slučaju, da bi se šteta umanjila, KBD postavlja barijere: ogromne vreće s vodom ili peskom, te kontejnere koji hvataju udarni talas i šrapnele.Pri tome je jasno i da energija eksplozije mora nekuda da ode. Često se usmerava u tlo, što može izazvati vibracije poput zemljotresa i tako oštetiti obližnje zgrade. Stručnjaci zato svaki put donose pojedinačnu odluku o merama koje treba primeniti pre kontrolisane detonacije.
A sa deaktiviranim bombama?
Kada se bomba uspešno deaktivira, fotografiše, utovari u kamion, posao KBD-a još nije gotov. Bomba ide u privremeno skladište, a zatim - na uništenje. Eksploziv se uništava u posebnom postrojenju daleko od naselja. I posle toga ostaje gomila gvožđurije, koja naravno završava u normalnom reciklažnom toku kao i drugi metalni otpad.
Što je sa slučajevima neuspelog deaktiviranja ili nesreća zbog neeksplodiranih bombi?
Poslednji put je u eksploziji takve bombe poginuo jedan vozač bagera 2014. a pre toga je eksplodirala jedna neotkrivena bomba na aerodromu Zigerland, tu nije bilo žrtava. Doduše, tu je nemoguće doći do tačne „crne“ statistike, posebno zbog perioda neposredno posle rata, ali tokom poslednjih četiri do pet decenija nema drugih vesti o žrtvama neeksplodiranih bombi. Doduše, moram reći i da je o tome evidencija vrlo fragmentirana, i ne postoji ciljana statistika. Ipak, sve govori u prilog onog nemačkog inženjerskog umeća koje sam malopre pomenuo – sistemi za otkrivanje i demontiranje bombi su na vrlo visokom nivou. I zato ljudi koji su privremeno evakuisani psuju uglavnom zbog izgubljenog vremena, ali gotovo nikada zbog straha da će im kuća odleteti u vazduh.
