Novosti s glazbene scene Hrvatske : U algoritmu (muzike za ples)
Zoran Stošić, Zagreb
Kako vrijeme odmiče, demokracija nestaje iz svega bitnog, ali raste i buja gdje je možda ni ne treba. Ako se bavite nečim „nebitnim“, umjetnošću npr., cijeli svijet vam je na dlanu. Snimali filmove ili crtali po kamenim oblutcima, za vas će se u internetskom svemiru naći, što sljedbenici, što mušterije. Tako je i sa glazbom, vi snimajte, netko će slušati. Vas ili nekog tko puni stadione, svejedno, na istoj ste platformi. Ali, Warholovih 15 minuta slave se pretvorilo u jedva 15 sekundi, a hoćete li ih uopće dobiti, ne ovisi o vama, već o algoritmu.
Veterani društveno političke provokacije, slovenska grupa Laibach, ima novu pjesmu, nakon već pomalo zaboravljenog izleta u katalog Bijelog dugmeta, s pjesmom koja je trebala biti tek početak šire suradnje, a nakon koje o tome nema više ni riječi. Laibach su i opet aktualni, komentiraju najšire teme u maniri na koju smo već navikli. To obično znači da za pojedinu etapu svog dugog putovanja kroz povijest suvremene glazbe posuđuju prepoznatljive elemente zvuka koji je trenutno moderan, s neizbježnim prepoznatljivim detaljima onoga što njih čini posebnima. Jer, sjetimo se, na svjetsku scenu, već tada punu svega i svačega, su onomad došli ne iz nekog velegrada, čak ni slovenske prijestolnice Ljubljane, već iz majušnog gradića Trbovlja, nekad poznatog po rudnicima, a zadnjih 50-ak godina samo po njima.
Putnici namjernici ovih dana u Zagrebu mogu posjetiti izložbu plakata Laibacha u HDD galeriji, podsjetiti se kako je cijela stvar počela još u vrijeme fotokopirnih strojeva, daleko prije digitalije i svedostupnosti, kad su svoj prvi plakat lijepili po rodnom Trbovlju pod okriljem noći, najavljući koncert koji nije nikad održan jer je to, uz sve narastajuće slobode u tadašnjoj Jugoslaviji, ipak bilo nemoguće. Ali, korak po korak, provokacija po provokacija, s raspadom države i tržišta čiji su bili dio, postali su relevantno ime svjetske scene, a taj status i danas brane, odnedavno novom pjesmom „Allgorhythm“.
Iako uvijek na rubu kiča, jer mainstream to najčešće jest, Laibach se uvijek trude ostati ozbiljni, a tome teže i hiphoperi. No, politička angažiranost, vršenje društvene dužnosti koja je nekad bila na protestnim autorima 60-ih, pa na punku 70-ih, da bikonačno pala na nejaka pleća svakoga tko zna sklopiti rimu... to zna biti naporno i obavezujuće. Zato hiphop ponekad skače na suprotnu stranu, u banalne doskočice koje su istovremeno i – poskočice.
Najpoznatiji i vjerojatno prvi hrvatski slučaj podvojene estradne ličnosti su Tram 11, koji su nakon ozbiljnih društvenih tema krajem 90-ih, već 2000-te tržištu ponudili šaljivu stranu samih sebe u vidu Bolesne braće, s albumom koji je daleko nadmašio uspjeh ozbiljnih pjesama koje su radili ranije. Od tada je svaki od hiphopera bar malo šaljiv, ali i vulgaran. Na listi provokativnih svakako je i osječki dvojac Krankšvester, zabavan i kičast, mnogi kažu više punk nego hiphop. Za razumijevanje teme njihove nove pjesme „Krempita“ nije potrebno znati išta o njima ili hiphop sceni, ali osnovno poznavanje porno termina je poželjno.
Izrugujući svoju poziciju repera bez dovoljno publike da bi od toga komotno živio, Vojko V sebe u novoj pjesmi tržištu nudi kao izolatera, radnika na gradilištu koji paleći bitumen danas može zaraditi više od kirurga. Da uz pjevanje treba imati i dodatni izvor prihoda, podsjeća nas i slučaj notornog Ekrema Jevrića, tragikomičnog kuća-poso pjevača s njujorškom adresom, koji se u Velikoj jabuci bavio baš izolacijom, kao i Vojko V, u refrenu svoje nove pjesme „Vlaga“.
