Novosti s glazbene scene Hrvatske : Pravo mjesto
Zoran Stošić, Zagreb
Nekada davno, toliko davno da se sami suvremenici toga ne sjećaju, život u podneblju rastegnutom od one makedonske rijeke do one slovenske planine se računao pod dobar i pristojan, ili barem najbolji od loših. Bolje prvi u socijalističkom selu nego zadnji u kapitalističkom gradu, tješili smo se. A onda nas je cijelo to zaostalo i neprosvijećeno selo s istoka naprosto pregazilo, odjednom su se sjetili da imaju pisce, kompozitore i mislioce i daleko prije vremena u kojem smo mi bili prvi u tom selu. Nama tih slavnih i umnih uvijek fali, onda pa i danas pa se vadimo da bismo mi bolje, ali lokacija, lokacija, lokacija...
U vrijeme kada najtvrđi momci na Balkanu posežu za snowflake argumentima o uvrijeđenosti na svakom mogućem nivou, nije se zgorega sjetiti kako je subverzija u jednom razdoblju ovog zlosretnog podneblja bila zabavna, otpor nije bio nasilan, moglo ga se čak i pjevati. Iako slavljene radi glazbe, ili kulture općenito, osamdesete su svojim mlađim protagonistima prvenstveno omogućavale da iskažu meku, ali opipljivu odbojnost prema politici kao nižem obliku života. Refreni pjesama nisu bili samo pjevni, u njima se mogao osjetiti bitaka plam, želju da se kroz običnu ljubavnu pjesmu stvari stave na pravo mjesto, i to često. Nije isključeno da su mladi u tome ipak češće čuli poziv na seks nego revolucionarni zov.
Grupa Aerodrom, predvođena Juricom Pađenom, imala je tada nekoliko hitova koje, kako je Pađen sam pjevao, sigurno zabraniti nitko neće, jer u njima nema ništa što na neku drugu stranu skreće. Tada se to zvalo ispipavanje granica i možda, veliko možda, njihovo pomicanje. Jer, ako ne može, dobro je i ovako. U tako pomirljivom i dogovornom tonu Pađen je prije par godina s komunalnim poduzećem, u Zagrebu zaduženim za zbrinjavanje otpada, dogovorio korištenje njegovog refrena „Stavi pravu stvar na pravo mjesto“, ne bi li se građane potaklo da odvajaju npr. plastiku od papira. U tu su svrhu izrađene i naljepnice koje su polijepljene po svim spremnicima za otpad. Ugovor je predviđao korištenje Pađenovog refrena kroz točno određeno vrijeme, koje je sada već isteklo pa je Pađen, šetajući gradom uočio da se njegov slogan i dalje nalazi na spremnicima, dakle mimo ugovora. Tužio je Zagreb, i dobio. Tako da su na kraju svi stavili, građani otpad u pravi spremnik, a Pađen poveći iznos u džep.
Da nisu samo osamdesete izvor nostalgije za danas već seniore, koji i dalje misle da je ono prije dvadeset godina bilo osamdesetih, svjedoče povremena posezanja za originalima iz pradavnih početaka popularne glazbe, bilo da se još onda Bijelo Dugme na svom albumu iz Kulušića prisjeća suvremenika, ali ipak malo starijih Indexa, bilo da Pekinška patka obrađuje Dragana Stojnića, ili Prljavo kazalište prepjevava Zvonka Špišića.
Prije dvadesetak godina, kada je izgledalo da smo se već prilično odmakli od gliba tada još nedavne bremenite prošlosti, grupa TBF je objavila album zapamćen po nekoliko hitova suvremenog zvuka i pjesmi „Nostalgična“ oslonjenoj na jedan stari Arsenov hit s kraja šezdesetih. Ovih dana taj album nazvan „Maxon universal“ izlazi na dvostrukom vinilu, kao jedno od rijetkih izdanja sa sedam singlova i čak 5 Porina.
Svaka generacija za svoju glazbu misli da je bila najbolja, ali naša je doista i bila. Tu rečenicu ste u razgovoru čuli ili izgovorili stotinu puta, a na neprekinutom valu podsjećanja na bolju glazbenu prošlost danas plove i Parafi, bend koji je počeo kao sirovi punk, da bi se preko noći prometnuo u perjanicu novog vala. Da ne žive samo od prošlosti, dokazuje njihov novi album, prvi nakon 40 godina, koji upravo promoviraju po klubovima.
Kao gosti na zagrebačkom koncertu Parafa sredinom sljedećeg tjedna će se pojaviti i riječka grupa Fit, zapamćena po hitu „Mačka“ koji je po izlasku 1988. osvojio vrhove top ljestvica i ostao rado slušan sve do danas, što je, priznat ćete, ipak prilična rijetkost s bendovima koji su snažno bljesnuli i potom nestali.
