Novosti s glazbene scene Hrvatske : Pamtim samo sretne dane
Zoran Stošić, Zagreb
Nakon odlaska mnogih podrazumijevajućih i od života većih dueta, spomenimo samo Mirka i Slavka, Boru i Ramiza ili Tita i Jovanku, prije koji dan smo ostali i bez Gabi, a ona bez Arsena prije 10 godina. Ostali su nam još samo Denis i Denis.
Pjevačica na koju smo se kroz život toliko navikli da smo je svi, koji smo njene pjesme pjevali i razumjeli bez prevoditelja, zvali našom. Gabi Novak preminula je prošli tjedan, i već nedostaje svima, iako je u posljednje vrijeme nastupalo vrlo rijetko, posebno nakon nedavne smrti sina Matije. S njim je intenzivnije nastupala nakon što je Arsen zbog bolesti prorijedio scenske nastupe. Gabi je uglavnom pjevala ono što bi Arsen napisao, ali toga smo u punini bili svjesni tek kada bi te pjesme zapjevali zajedno.
S pjevanjem je Gabi počela vrlo rano, i što se životne dobi tiče, i kronološke dobi naših prostora, tek nekih desetak godina iza 2. svjetskog rata. Zapažena je bila njena izvedba pjesme „Sretan put“ u filmu H-8, a nakon toga su uslijedili festivali pa diskografska izdanja, susret s Arsenom i potom ono što znamo kao dug zajednički život i karijera pred očima javnosti i publike, i stih koji prije ili kasnije postane slogan u svačijem životu – „Pamtim samo sretne dan“.
Premda je nekad prostor od Vardara pa do Triglava i obrnuto štovao ista imena, kulturna razmjena koja se nekad odvijala između Ljubljane, Zagreba i Beograda postoji još samo kao privatna inicijativa rijetkih pojedinaca. Hrvatska i srpska glazba su u Sloveniji i dalje veliki hit, no slovenska se u ostatku bivše Jugoslavije čuje izrazito rijetko. Tek poneki od izvođača probije štokavsku opnu, ali ne kao nekad, kada su Videosex npr. opnu zaobišli... štokavskim.
Kantautorica Maša iliti Mašarik, ponekad uz pratnju benda Otroci cvetja, ili, kako prigodno za svjetski trenutak – Djeca cvijeća, prošlog je ljeta objavila pjesmu koja nije bila ljetni hit na našoj obali pa tu nepravdu ovog ljeta ispravljamo, naprosto zato što ljetne nježnosti na trenutnoj glazbenoj sceni Hrvatske ima tako malo da je ostalo sasvim dovoljno mjesta za malo slovenske nježnosti. Mašina pjesma za vaš ljetni, ili što je od ljeta ostalo, soundrack, zove se „Na dnu morja“.
Iako Damir Urban i npr. Gibonni tupe o ljubavi već desetljećima, nikako se nisu uspjeli izboriti za npr. status pjevača koji pjeva o ljubavi. Možda zato jer uz ljubav nisu zalijepili domovinu i vjeru, već samo ljubav za čovjeka, ili ženu, ili prirodu, ili svemir... A to je ipak malo preširoko prema ljubavi koja stane na jedan hipodrom, ili u jedan uzvik.
Urbanova posljednja pjesma njegov je standardni intermezzo od ludila koje nas okružuje, mikrosvemir koji se, kad poteče iz zvučnika, raširi na cijeli um onoga tko ga sluša, djelujući kao detoks za razum, sredstvo za čišćenje mrlja tvrdokorne svakodnevice, toliko prljave da se čini da nigdje nije ostao ni komadić čistoće, poštenja i istine. A ostao je, i ima ih, puno, možda i bezbroj, treba samo dozvoliti prljavštini da izađe kroz širom otvorena vrata, a kroz odškrinuti prozor udahnuti lahor normalnosti, ovoga puta sažet u Urbanovu glazbenu pripovijetku pod nazivom „Potpuno je nevažno“.
