Punk u komunizmu - Tvoj Korzo!

Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća svjet je prodrmala glazbena novina zvana punk. Ovaj val nije zaobišao ni tadašnju socijalističku Jugoslaviju i na posebno plodno tlo je naišao na njezinom krajnjem sjeveru, točnije u Sloveniji. Iz tog vala je proizišla čitava jedna nova generacija glazbenika i umjetnika koji su razmišljali drugačije i slobodnije.

Upravo o tom prijelomnom razdoblju govori i dokumentarni film "Punk pod komunističkim režimom", slovenskog redatelja Andreja Košaka. Film je nedavno prikazan i u sklopu berlinskog festivala dokumentarnog filma Doxumentala što je bila izvrsna prilika da porazgovaram sa samim Andrejom Košakom redateljem i samim sudionikom tih povijesnih godina rađanja punka na području bivše Jugoslavije.

Andrej, bila je projekcija tvog filma prije nekoliko dana u Berlinu. Nakon toga je nastupio jedan mladi punk bend, koji bi zapravo mogli biti našoj generaciji i djeca da tako kažem. Kako objašnjavaš tu fascinaciju mladih punkom?

Znaš kako, mislim da je punk opstao kao žanr. Sad više nije mainstream kao što je bio u vremenu kad su Sex Pistols bili na prvom mestu svih lestvica. Ali punk je opstao kao takav. Sada ćemo videti što će se desiti, ali ja zapravo mislim i osećam da mladima treba neki bunt a sada ga nema. Pošto rock'n'roll je na neki način propao.

Andrej Košak

Ja sam imao sreće da sam snimao zadnji koncert Nirvane u Ljubljani, ali mislim da posle Nirvane nije bilo nijednog benda koji bi stvarno menjao svet. Ubistvo Kurt Cobaina je nekako bilo kraj rock and rolla. Bar ja to tako vidim, jer kad sam ja bio mlad, rock'n'roll je stvarno bio velik. Ono, ako nisi znao za Deep Purple, Beatlese, Stonese, ti si bio stvarno seljačina.

Vjerovatno zbog toga što je bilo lako svirati. Ti si znao tri četiri akorda i mogao si već svirati. Ranije je bilo da su svi očekivali da neko svira kao Jimi Hendrix. Punk je otvorio tu neku muzičku demokraciju da svatko može sudjelovati. Svi su bili mladi. Ja sam prvi bend imao sa trinaest, četrnaest godina. Moji školski drugovi su bili Buldogi koji su imali samo četrnaest godina i već smo tad nastupali.

Sad kad gledam ove klince vidim da im je mnogo teže i da zapravo odrastaju u mnogo težim vremenima.