30 godina Kultur Shock-a - Tvoj Korzo

Družimo se sa frontmenom Gypsy punk sastava "Kultur Shock", Srđanom Jevđevićem, poznatim i kao Đino Banana, koji je pre mnogo godina izborio plasman na svetsku muzičku scenu. Bend je poznat po svojoj visokoenergetskoj fuziji metala, roka i tradicionalnih melodija i po svojim intenzivnim live nastupima. Kultur Shock ove godine obeleževa 30 godina rada. U okviru jubilarne turneje "30 Years of Opptimizm" (30 godina optimizma), sastav iz Sijetla će predstaviti novi materijal sa dvostrukog izdanja "House of Kultur" i "House of Shock" i nastupiti i u 5 nemačkih gradova: 25. aprila u Štutgartu, 27. u Frankfurtu, 28. u Minhenu, 29. u Berlinu i 30. aprila ovde u našem komšiluku u Monhajmu na Rajni. Pregršt povoda za razgovor sa Srđanom Đinom Jevđevićem.

Đino, 30 godina optimizma, to je naziv ovogodišnje turneje. Šta možemo da očekujemo? Više novih pesama ili neki best-of?

Obično kad kažu ljudi 30 godina, pa ono, to misliš da ćemo sve svirat. Ovo je naš 14. i 15. album, dupli album izdajemo. Svirat ćemo nove pjesme, ali ćemo isto tako svirat stare pjesme. 15. albuma, pa pomnožite sa jedno 12 pjesama. Nemoguće ih je sve svirat. Biće ljudi koji neće biti sretni i zadovoljni što neke pjesme nećemo svirat. Uvijek kažu, zašto ne svirate tu pjesmu? Zašto ne sviramo mnoge pjesme? Ali ćemo morat svirat neke pjesme s ovih naših albuma, kao što je "Bosna in Time", na "House of Culture" je albumu. Svirat ćemo "I Rock the Fez", koji smo neki dan izdali, Mladost i tako dalje. Svirat ćemo te nove pjesme. Par novih pjesma, ali svirat ćemo i stare pjesme.

Tvoje pesme često imaju političku i društvenu poruku. O tome si govorio već na početku, kako predvidiš mnoge stvari. Reci, koja ti je tema trenutno na piku?

Srđan Đino Jevđević

Ima jedna stvar koju sam prošle godine na ljetnoj turneji počeo da govorim ljudima. Ljudi se ne dijele po boji kože, po političkom opredeljenju, po nacionalnosti, po vjerskom opredeljenju. Ljudi se dijele na normalne i na budale. A budale se dijele po boji kože, po nacionalnom i političkom i vjerskom opredeljenju.

I nije njih više nego nas. Njih je 20% maksimum. Onih koji hoće da se dijele, onih koji hoće da ratuju jedni protiv drugih, onih koji propagiraju fašizam. Međutim, stravično su organizovani. Obično oni imaju oružje, a mi nemamo. Šta mene najviše plaši u ovom momentu je ta njihova organizovanost. U stvari su doveli sofisticirano svoju organizovanost do perfekcije. Daju jako jednostavne odgovore na jako komplikovana pitanja, a uvijek im je za sve kriv neko drugi.

To me najviše plaši. Ipak, na kraju, poruka, kao politička poruka, ja ne volim poruke, naravno, ali eto ako moram da dam poruku - šta god bilo da bilo i kakav god da nam je neprijatelj, ne smijemo postati oni, moramo ostati mi.