U regiji "Svadba", na Berlinaleu - ništa. Tvoj Korzo!. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 12.02.2026. 30:44 Min.. Verfügbar bis 12.02.2027. COSMO. Von Nenad Kreizer.
U regiji "Svadba", na Berlinaleu - ništa. Tvoj Korzo!
Stand:
Nenad Kreizer, Zoran Stošić, Amir Kamber
Berlinale je opet tu – crveni tepih, velika imena i velika obećanja. Međutim, kad se pogleda program, filmova s jugoistoka Europe gotovo da i nema. U isto vrijeme, u regiji jedan film bilježi historijsku gledanost u kinima: hrvatsko-srpska komedija "Svadba". Kako je to moguće? Filmski kritičar Jurica Pavičić iznosi svoju analizu. Zoran Stošić iz Zagreba prati oproštajnu turneju estradne legende Tereze Kesovije. Slušamo novu glazbu, između ostalog, skopski Mizar i Baby Lasagna VS. Vojko V!
76. po redu Berlinale počinje danas svečanom premijerom njemačko afganistanskog filma No good man. I ove godine najvažniji njemački i jedan od najvažnijih svjetskih festivala potvrđuje svoj imidž festivala filmova koji toliko ne jure za komercijalnim uspjehom.
No ono što upada u oči posebno onima koji prate festival već godinama je da ni ove godine na Berlinaleu gotovo da i nema filmova iz regije jugoistočne Europe. Je li to zato što je produkcija slaba ili postoje neki drugi razlozi. Odgovor smo potražili kod filmskog kritičara, novinara i scenarista Jurice Pavičića koji već godinama pomno prati filmsku scenu zemalja s područja bivše Jugoslavije.
Jurice, ni ove godine na Berlinaleu gotovo da ni nema filmova iz jugoistočne Evrope. Zar ih zaista nema ili ih nema samo u Berlinu?
Ima ih nešto, tu se nalazi jedan film jedne mlade srpske debitantice koja se preziva Jerenik, dosta nepoznate, koji je hrvatska koprodukcija, zove se Imaginarni brojevi i tu je još u programu Generation, dakle za mlađu publiku, jedan film makedonske autorice, Kosare Mitić, film se zove 17. Autorica je meni potpuno nepoznata, mislim da je ona debitantica, dakle nekih ima. Ima tu i nekih filmova iz Bugarske i drugih zemalja koji nisu ex-YU, ali ja bih generalno rekao da se Berlin malo odmiče od cijele Istočne Evrope.
Treba imati na umu je da je Berlin povijesno, od sva tri velika evropska festivala, Cannes, Venecija, Berlin, bio onaj koji je uvijek najviše igrao Istočnu Evropu. Naravno razlozi za to sežu još u doba hladnog rata, kad je Berlin bio eksklava, kad se taj festival odvijao jako blizu berlinskog zida i prirodno je da je ta blizina intrigirala i da je Berlin bio prirodni ulaz za recimo sovjetske filmove, poljske filmove, čehoslovačke filmove, jugoslavenske filmove. Još 1969. Želimir Žilnik je pobjedio u Berlinu, sa svojim Ranim radovima dobio Zlatnog medvjeda. I ta se tradicija nastavila i kroz '90 i dvijetisućite dijelom utemeljena u nekoj racionalnoj blagajničkoj računici jer Berlin je, što vi bolje znate nego ja, grad sa ogromnom ruskom, poljskom, mađarskom, srpsko-hrvatskom diasporom i ta publika naravno i voli vidjeti filmove iz svojih zemalja.
Jurica Pavičić
Tako da je za hrvatsku kinematografiju Berlin bio od velikih festivala onaj gdje su se najčešće prikazivali naši filmovi. Vinko Brešan je karijeru napravio tako da su mu prva dva filmova igrali u Berlinu, Ognjen Sviličić vrlo slično, u Berlinu je igrao Zrinko Ogresta, dakle, tu su se hrvatski filmovi pojavljivali razmjerno redovno. Međutim, ja bih rekao da je zadnjih sedam ili osam godina, negdje možda od mandata Chatrianovog, da je došlo do odmaka, da je došlo do zamora Istočnom Evropom. Imam osjećaj kao da Istočna Evropa nije više seksi. Ruski filmovi su pod neformalnim bojkotom ili formalnim. Čini mi se da, posljednjih dvoje selektora, da ih to puno, puno manje zanima.
A u međuvremenu su se dijelom filmovi iz bivše Jugoslavije preselili, otvorili sebi novi koridor na festivalu Rotterdamu, koji je terminski jako blizu i kojem je glavna programerka, dakle osoba koja vodi program, Vanja Kaluđerčić, porijeklom iz Pule, tako da ima neki senzibilitet za ex-jugoslavenski prostor. U ovom trenutku puno češće i više hrvatski i ex-YU filmovi imaju zimsku premijeru, ako su u zimskom terminu, u Rotterdamu nego u Berlinu. To se recimo lani dogodilo sa filmom koji je sigurno obilježio godinu u hrvatskoj kinematografiji, to je Fiume o morte, hibridni dokumentarac Igora Bezinovića.
